Oskar Danon, pretvoren u glazbu

Piše: Miljenko Jergović

Preko puta Hotela Europa, pa malo niz ulicu, jedna je stara austrijska zgrada, u posljednjem ratu stradala od granate, tako da na gornjim katovima više nitko nije živio. Dugo je, iz jednog balkončića, ili možda prozora, ne sjećam se više, a ne mogu provjeriti, jer ne živim u Sarajevu, raslo stablo. Ne znam koje je bilo vrste, ni kako je sjeme doletjelo gore, ni gdje je pronašlo zemlju u kojoj će se začeti, ni kako je uspjelo izrasti tako granato i zeleno, pravo stablo, gore negdje u visinama, tamo gdje više nije bilo ljudi. Gledao sam ga kad god bih krajem devedesetih došao u grad, i sve do u dvijetisućite, a onda je 2002. ili 2003. stabla nestalo.

U baš toj kući rodio se Oskar Danon, prije tačno stotinu godina, 7. veljače 1913., u dobrostojećoj građanskoj porodici, od oca visokoškolovanog trgovca, vlasnika više dućana, i majke koja je lijepo svirala klavir. Stari Danon bio je vlasnik kuće iz čijeg će najvišeg kata jednom izrasti stablo.

Prvi džez orkestar u Sarajevu

Danon je pohađao Prvu gimnaziju, u kojoj se zarazio komunizmom i džez muzikom. Kao petnaestogodišnjak, učenik petoga razreda, s prijateljima osniva Bobi džez ansambl, u kojem svira klavir. Bio je to prvi džez orkestar u povijesti Sarajeva. Godina 1928.

Pet godina kasnije odlazi u Prag i studira filozofiju, te kompoziciju i dirigiranje. Diplomirao je i obranio doktorsku tezu na temu Claudea Debussyja i impresionizma u glazbi. Po studiju se vraća u Sarajevo, koje tih predratnih godina –  kao i svaki put pred rat – doživljava svoje zlatno doba. Formirana je Sarajevska filharmonija, osnovan je Collegium Artisticum, a Danon se druži, stvara, umjetnički i politički djeluje sa svojim generacijskim drugovima, redom ljevičarima i komunistima: Danielom Ozmom, Vojom Dimitrijevićem, Ismetom Mujezinovićem, Emerikom Blumom, Jahielom Fincijem, Pavlom Goraninom, Miljenkom Cvitkovićem...

Taksijem u partizane

Šesnaestog srpnja 1941, desetak dana pred izbijanje ustanka, Danon iz Sarajeva – gdje je prethodnih mjeseci živio u strogoj ilegali – bježi taksijem u partizane. U taksi, na Bjelavama, sjeo je sa Slavišom Vajnerom, budućim Čičom, i sa Slobodanom Principom, drugom Seljom.

Kako je bio tamne puti, Danon je u partizanima ponio nadimak – Cigo. Kada je pjesnik Vladimir Nazor pridružen Vrhovnome štabu, drug Cigo je dobio borbeni zadatak da se brine da Nazoru nikada ništa ne usfali, te da ne izgubi glavu u neprijateljskim ofanzivama. U skladu s partijskom konspiracijom, nije mu rekao ništa o sebi, pa ni to kako se zove. Jednom je, ushićen obrazovanošću svoga pratioca, Vladimir Nazor uskliknuo kako Tito mora dobiti rat ako ima ovako pametne i školovane – Cigane.

Danonovi roditelji su, zahvaljujući brizi komšija, uspjeli preživjeti rat, tako što su prebjegli na teritorij koji je kontrolirala Mussolinijeva Italija. Oboje su poslije rata emigrirali u Ameriku. Majka je radila kao kuharica u jednome jevrejskom staračkom domu u Detroitu, dok je otac bio domski ekonom. Bili su, manje više, sirotinja. Kada je, sredinom šezdesetih, otac umro, majka se vratila u Sarajevo. Umrla je 1972.

Ritmovi nemira

Oskar Danon živio je u Beogradu, gdje je dvadesetak godina bio direktor opere i profesor na Muzičkoj akademiji. Odigrao je veliku ulogu na društvenoj i umjetničkoj rehabilitaciji glazbenika koji su se tokom rata ogriješili tako što su sudjelovali u javnom i kulturnom životu ili su odlazili na turneje po Hitlerovoj Njemačkoj. Oskar Danon je Zagrebu i hrvatskoj kulturi vratio pijanisticu Melitu Lorković, tako što je početkom pedesetih s njom iz Beograda doputovao u Zagreb, da Meliti priredi veliki solistički koncert, uz pratnju Zagrebačke filharmonije, kojom je on dirigirao. Za čudo, hrvatska mu kultura, tojest njezin glazbeni dio, to nikada nije zaboravila.

Tokom devedesetih i dvijetisućitih, po pola godine je živio u svojoj vikendici u Baškoj, na otoku Krku, a drugo pola u Beogradu. Objavio je memoarsku knjigu (u suradnji s novinarkom Svjetlanom Hribar) "Ritmovi nemira", a malo pred smrt, tek kao devedesetpetogodišnjak, postao je i član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Umro je 18. prosinca 2009. u Beogradu. Bilo je to prvo ljeto koje nije proveo na Krku.

Oskara Danona upoznao sam tri godine ranije, u Opatiji, na Bejahadu, tradicionalnoj kulturnoj manifestaciji Jevreja s područja bivše Jugoslavije. Nekoliko smo večeri sjedili, pili vino i razgovarali. U duši je bio mlad čovjek, svježih interesa i saznanja, pa ga je trebalo nagovarati i navoditi da priča o dalekoj prošlosti. Više ga je zanimala današnjica. Ali kada bi pripovijedao o davnim danima, trudio se da pronađe neku anegdotu, vic, nešto što će priču olakšati i relaksirati, osloboditi je suvišnog mraka i težine. Nije on ništa prešućivao, ali je nastojao da svaku nesreću i tragediju ispriča tako da slušatelja oslobodi potrebe za sućutnim potvrđivanjem.

Bio je tolerantan čovjek. Valjda nisam tolerantnijega sreo. Imao je razumijevanja za sve, a kada bi pripovijedao o zlu, činio je to nastojeći da mu ne pridodaje nikakva i ničija nacionalna ili vjerska obilježja. Bio je Jevrejin, bio je Židov, nije to ničim dovodio u pitanje, ali nije se preko te pripadnosti legitimirao. Ako bih, na osnovu opatijskih i jednoga kasnijeg beogradskog razgovora, govorio o načinima na koji mi se Oskar Danon predstavljao, o prioritetima u nizanju njegovih identiteta, rekao bih da je on bio: prvo muzičar, zatim Jugoslaven, pa komunist ili ljevičar, a tek onda Jevrejin. A Jevrejin je bio po Sarajevu, sarajevski Jevrejin, iz centra grada, s ruba Baščaršije... To, naravno, ne znači da je bio manje Jevrejin od nekoga tko je u sebi više Jevrejin, nego bilo šta drugo. Upravo suprotno: time što je najprije bio muzičar, potom Jugoslaven i ljevičar, Danon je bio mnogo više Jevrejin nego netko tko je samo Jevrejin.

Na rastanku mi je, ne bez nekog očaja, rekao: "Devedeset i pet, to je zastrašujuća starost. Zastrašujuća!" Nisam ga mogao razuvjeriti, ni utješiti, iako je dobro izgledao, imao je čvrst stisak ruke, vrlo mirne prste i savršen sluh. Bila je to jesen 2008, a Beograd je bio u magli i smogu. Njegova zgrada, u samome centru grada, stotinjak koraka od Narodnog pozorišta, bila je okružena šumovima, bukom i  vrevom velegrada, ali u njegovom stanu je bila savršena tišina. Savršeno mjesto za glazbu. Ako se čovjek u času svoje smrti u nešto pretvori, Oskar Danon se pretvorio u  glazbu.