Oglasi u telefonskom imeniku za 1941.

Prvi dio.

Imenik za 1941. tipiziranih je kartonskih korica smećkastocrvene boje, kakvi su bili svi telefonski imenici u izdanju Ministarstva pošta, telegrafa i telefona Kraljevine Jugoslavije, Direkcije pošta, telegrafa i telefona. Isti karton i tipografiju sljedeće godine preuzima Ministarstvo prometa i javnih radova Nezavisne države Hrvatske, Odjel za poštu, brzojav i brzoglas, čiji se Brzoglasni imenik izvana ne razlikuje od izdanja u prethodnoj državi.

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Sarajevski je imenik za 1941, za razliku od od zagrebačkog ili ljubljanskog, štampan ćiriličnim pismom. Latinične su samo neke reklame i oglasi na vanjskoj i unutrašnjoj strani korica, na nekoliko zalistnih stranica, te u knjižnom bloku, iznad i ispod imeničkog sadržaja. Glavni, vjerojatno i najskuplji oglas u imeniku, na koricama je, ispod naslova knjige. Latiničnim pismom oglašava se Kraljevska dvorska apoteka "Kod orla", s vlasnikom Mr. Ph. Josipom Petrinom, u Kralja Petra ulici 2. (Ta će se apoteka poslije rata prezvati u Prvi maj, ulica u Jugoslavenske narodne armije, samo će broj ostati isti: 2)

Ispod je, ćiriličnim slogom oglašen Nikola R. Nogić, industrija i trgovina namještaja u Prestolonasljednikovoj ulici.

S unutrašnje strane korica, preko cijele stranice ćirilična je reklama za Jugoslovenski čelik A. D. Saznajemo da je pred rat ovo akcionarsko društvo u svom sastavu imalo tri udružena poduzeća: Rudnici gvozdene rude u Ljuboviji i Vareš-Majdanu, Rudnici uglja u Zenici i Brezi, te Željezare u Vareš-Majdanu i Zenici. Proizvodi koje Jugoslovenski čelik A.D. nudi tržištu su: "mrki ugalj; gvozdena ruda; sirovo gvožđe i svi polufabrikati od gvožđa i čelika; betonsko, šipkasto, fasonovano i obručno gvožđe; nosači; valjana žica; grubi, srednji i fini limovi; željezničke, tramvajske i rudničke šinje; vučena žica i ekseri; Simens-Martinov i specijalni čelik;  livena trgovačka, mašinska i kanalizaciona roba; livene cevi i sav pribor za vodovode; pumpe, vitlovi, vagoneti i sav ostali rudnički pribor".

Vjernost teleoperateru

Na stražnjoj korici se, umjesto reklame, nalazi "Obavezna izjava telefonskog pretplatnika". U njoj se, onako kako će to biti i sedamdesetak godina kasnije, građanin obvezuje na vjernost svom teleoperateru, na poštivanje pravila koje je odredio i koja se ne osporavaju niti komentiraju kao ni Božje zapovijesti. Samo što je 1940. operateru važniji ćudoredni aspekt telefoniranja, a ne da u pretplatnika stvori iluziju o jeftinoći svoje usluge.

Istina, prvi članak ovoga malog telefonskog zakonika odnosi se na plaćanje: "Obavezujem se da ću instalacionu taksu platiti odjednom (...); da ću telefonsku pretplatu i ostale telefonske takse tačno i na vrijeme plaćati, i to: redovnu pretplatu najdalje do 1. januara, 1. aprila, 1. jula i 1. oktobra; da ću prvi obrok pretplate, dopunu depozita za međunarodne razgovore i ostale takse platiti odmah po pozivu.

I tako saznajemo da se prije Drugoga svjetskog rata telefonska pretplata plaćala kvartalno, svaka tri mjeseca, ali da se, za svaki slučaj, roaming plaćao unaprijed. Ako na pretplatnikovom depozitu za međunarodne razgovore nije bilo dostatno dinara, nije mogao telefonirati u inozemstvo. U inozemstvo se, naravno, telefoniralo preko centrale, pozivom na službenika, i tako će ostati još dugo poslije rata.

Već je drugi članak "Obavezne izjave telefonskog pretplatnika" posvećen pitanjima morala i ćudoređa. "Mojim telefonom neću se služiti za vođenje zabranjenih telefonskih razgovora niti drugima to dozvoliti." (Zanimljiva je ova suptilna promjena osobe pripovjedača. Nakon što je u prethodnom članku platio sve takse i pristojbe, pretplatnik se iz objekta pretvorio u subjekt priče, i zavrijedio je da pravilnik progovori iz njegova, pretplatničkog, prvog lica.)

Da ne bi bilo nepotrebnih dvojbi, odmah je objašnjeno što su zabranjeni telefonski razgovori: "Zabranjeni su razgovori oni, koji su protivni zemaljskim zakonima, protiv vjere, morala, javne, lične i imovne sigurnosti." Ljupko je kako se i dvadeset godina nakon nestanka Austro-Ugarske pravilnici služe njezinim leksikom. Čuj, zemaljski zakoni! Bog je još uvijek živ, ne smije Ga se psovati putem telefona, ni Boga ni sve svece, ali ni Crkvu ili vjersku zajednicu, koja omogućuje čovjekovo općenje s Bogom. Ne smiju se, također, izgovarati prostote, ne dolazi u obzir vođenje ljubavi putem telefona, pornografija je krajnje zazorna, borba protiv nje u temeljima je naše telefonije. I tek nakon toga – ali ipak, da – zazorni su i razgovori koji možebitno ugrožavaju javnu i osobnu sigurnost. Očito je zabranjeno telefonski dogovarati provalu ili pljačku.

Što je zaprijećena kazna? Iz današnje perspektive to je možda nepojmljivo:  uskraćivanje ili oduzimanje telefonskog priključka. U to rano doba analognih, ručnih telefonskih centrala, koje će se, barem u Sarajevu, produžiti sve do kraja sedamdesetih, posjedovanje telefonskog priključka smatrano je društvenom privilegijom. Naime, nije bilo dovoljno da potencijalni pretplatnik ima novca da plati "instalacionu taksu", nego je, do izvjesne mjere, morao postojati i društveni interes da baš on, takav kakav jest, posjeduje telefon. Zajednica mu telefonskim priključkom izražava povjerenje, koje on ne smije iznevjeriti tako što, recimo, psuje ili izražava bezvjerničke stavove.

Vjekivječna je naša osornost prema šalterskim službenicima, konobarima, recepcionerima, općenito prema ljudima koji bi nas, po službenoj dužnosti, trebali uslužiti. Tome je posvećen treći članak ovoga jugoslavenskog telefonskog ustava pred 1941: "Sa moga telefona neću sam grditi, psovati, vrijeđati i svađati se sa telefonskim službenicima, niti ću to dozvoliti svojim ukućanima, namještenicima, posluzi ili bilo kom drugom."

U petom članku imperativ ljubaznosti i uljudnosti sa službenika se prenosi na druge telefonske pretplatnike, prema kojima ću "biti korektan i učtiv". Ali to nije sve: naročito, neću ih zlonamjerno i nepotrebno pozivati i uznemiravati, niti ih vrijeđati, grditi i psovati. Paziću da to moji ukućani, posluga i druga lica ne čine."

Telefonski se aparati 1940., barem u Sarajevu i u Kraljevini Jugoslaviji, nisu kupovali po dućanima, nego ih se "dužilo", skupa s telefonskom linijom. Tomu je posvećena obaveza iz šestoga članka: "Telefonske aparate i pribor, predate mi na rukovanje, čuvaću ih od svakoga kvara; neću ih sam otvarati, popravljati, vlažiti, mazati tečnostima, nego ću ih samo čuvati i brisati ih od prašine." (Telefon je, očito, trebao ulijevati strahopoštovanje kod pretplatnika. Tehnologija je još bila u začetku. Aparati su bili čudo, s kojeg se samo skidala prašina, peruškom, jednom mjesečno, kad i sa kućnoga raspela, levhe, ikone sveca zaštitnika...)

Sedmi, osmi i deveti članak "Obavezne izjave telefonskog pravilnika" tiču se postupanja s telefonskim priključkom, i uglavnom se neće mijenjati do kraja dvadesetoga stoljeća. Sve za slučaj da se pretplatnik i njegov teleoperater pođu sudovati, stvar je tako napisana i formulirana da građanin baš nikada ne bude u pravu.

U desetom članku pretplatnik se obavezuje da svoj telefon neće davati u podnajam, niti će kome naplaćivati uslugu telefoniranja, osim ako se s Direkcijom pošta, telegrafa i telefona ne dogovori oko otvaranja privatne telefonske govornice. (Je li moguće da je i to postojalo: privatne telefonske govornice?)

Jedanaesti članak, posvećen raskidanju pretplatničkog odnosa, nije se u svojoj biti mijenjao do danas: "Kad ne htjednem više biti telefonski pretplatnik ili odlučim otkazati pojedine sporedne aparate ili dijelove uređaja, učiniću to pismenom taksiranom pretstavkom najmanje na mjesec dana ranije. Ni u kom slučaju neću napustiti moj telefon bez pismenog otkaza i bez nadzora."

Tako je, na znanje i ravnanje, pisalo na stražnjoj korici sarajevskoga telefonskog imenika za 1941.

Reklame sarajevskog imenika za 1941. 

S unutrašnje strane korice tri su reklame. Ćirilična: Državna hipotekarna banka, s centralom u Beogradu i glavnom filijalom u Sarajevu. Adrese nisu navedene, ali zato uz 1862, kao godinu osnivanja banke, piše i kad je otvorena sarajevska filijala. Nije to bilo davno – 1925, ali tko vodi računa o tradiciji – a u bankarstvu se ništa toliko ne cijeni kao tradicija – taj će zabilježiti i njezin nedavni začetak. (Istina, Državna hipotekarna banka bit će još kratkoga vijeka, nestat će je u njemačkim bombardiranjima, a na njezinim imaginarnim temeljima poslije rata će izrasti Jugobanka.)

Ispod, opet ćirilicom: "'Varda' Industrija drveta, Dioničarsko društvo Sarajevo", s adresom Vojvode Stepe obala 19, i dvije "parne strugare": Višegrad i Laćarak kod Sremske Mitrovice. Sudeći po drugospomenutoj pilani, reklo bi se da se Varda nije ograničila na bujne i bogate, ali slabo održavane podrinjske šume, nego je sudjelovala i u eksploataciji slavonske hrastovine, možda onih veličanstvenih stabala u spačvanskim šumama, mimo kakvih putnih i danas prolazi autoputem Zagreb-Beograd, malo prije nego što će izbiti na hrvatsko-srpsku državnu granicu.

Na dnu, trećina stražnje korice pripala je Bosanskom agenturnom i trgovačkom društvu, s adresom na Gajevom trgu 2. Tu ćete "najpovoljnije nabaviti kolonijalnu robu i sve životne namirnice". (Evo i imena, evo riječi koje će živjeti još samo nekoliko mjeseci, a onda će nestati u strašnome ratu, skupa sa ljudskim sjećanjima, brojevima telefona, adresama. Riječi umiru kao što umiru i ljudi, pa se ponekad, poput nadgrobnika, pojave u romanima i pripovijetkama budućega doba. "Kolonijalna roba" bila je naziv za uvoznu prehrambenu robu, koja je stizala brodovima iz prekomorskih zemalja, za kavu, čaj, datulje, rižu, začine... Kolonijalnih dućana, ili kolonijala, bilo je desetak u Sarajevu neposredno pred rat. O njima bi se, i o sudbinama njihovih vlasnika, mogao napisati još jedan roman. Ili barem diplomski rad na studiju povijesti, kod nekoga dobrog profesora. U ratu je nestalo i prekomorske robe i kolonijala, a nakon rata razvukle su se duge godine sirotinje, potaknute ratnim pustošenjima, pa sovjetskom ekonomskom i gospodarskom blokadom koja je uslijedila nakon Rezolucije Kominforma, tako da se i kava u širokoj prodaji i po pristupačnijim cijenama pojavila tek početkom pedesetih, a za ostalu prekomorsku robu trebalo je još sačekati. Recimo datulja, hurmi ili urmi – kojih je 1940. još bilo u svakome sarajevskom kolonijalu, i smatrane su nekom vrstom domaćega, povlašteno muslimanskog, bajramskog voća, neće u socijalističkim dućanima biti sve do šezdeset i neke. Na kraju će se, ipak, vratiti sve ono čega je nekada bilo, i još preko toga, i ananasa, i banana, i čudne voćke mango, ali se nikada neće vratiti nestale, umrle riječi. Kolonijali, kolonijalni dućani, kolonijalna roba... Nikad više, nikad više... Ako postoje groblja riječi, ona su u starim rječnicima, leksikonima, knjigama, kompletima novina... Mrtve riječi se s mrtvim ljudima susretnu u telefonskim imenicima.)

Slijede oglasi, objavljeni na trećinu ili četvrtinu stranice, u uvodnom dijelu imenika, među tehničkim uputstvima i podacima o pošti, telegrafu i telefoniji.

Na trećoj je stranici latinična reklama za "Rudnik Begov potok Tuzla-Živinice", vlasnika Zaimović i Mirković, uz napomenu "eksploatacija mrkog uglja", poštanske fahove i telefonske brojeve, bez objavljene adrese.

Pri vrhu šeste stranice, širinom gornje margine (ili "margine glave") oglašava se Jakob Papo, u zagradi Čiči, s adresom Prestolonasljednika Petra 2, gdje drži "veliko skladište gotovih odijela", a mušterijama ga preporučuje "brza i solidna posluga".

Opština i općina

Donju četvrtinu iste stranice ćirilični je oglas: "Gradska štedionica Općine grada Sarajeva", s telefonskim brojevima i ovakvom preporukom: "Prima uloge na štednju, te daje sve vrste kredita na osnovu sigurnog pokrića. Za njezine obaveze jamči OPĆINA GRADA Sarajeva cijelim svojim pokretnim i nepokretnim imetkom (...)" (Osim što je zanimljivo da je gradska općina imala svoju štedionicu, za čiju je solventnost garantirala cjelokupnom gradskom imovinom, zanimljiv je jezik oglasa. Poslije rata, varijanta opština sasvim će nadvladati općinu, tako da će dugo, sve do 1990. općina u Sarajevu biti markantno hrvatska riječ, da bi potom, pri normiranju bosanskoga jezika, ušla u propisani govor i tekst i među Bošnjacima. Da li bi se to dogodilo da nije bilo onakvoga rata i onakve opsade grada? Ili bi većina nastavila govoriti i pisati opština, kao što se govorilo i pisalo prethodnih četrdeset i pet godina? Jezik se u nas mijenjao na dva načina. Oblikovala ga je rijeka aktivnih govornika, koji su mu širili obale, glačali i preoblikovali riječi, u skladu s promjenom kulturnih običaja, načina života i kontakta s govornicima drugih jezika. Takvo je oblikovanje dugotrajno i evolutivno. Ratovi i velike društvene nesreće, jezik su revolucionarno mijenjali. Takve su intervencije, ali baš uvijek, bile motivirane nekom mržnjom. Pa kao što je mržnja prema Hrvatima 1945. od općine načinila opštinu, tako će i mržnja prema Srbima tokom rata od opštine ponovo stvoriti općinu. Mnoge se mržnje mogu objasniti, pa i opravdati, kontekstualizirati, ali one time ne prestaju biti ono što su bile. Dakle, mržnje.)

Ćirilica i latinica

Također, valja zapaziti da je pred Drugi svjetski rat Sarajevo bilo dominantno ćirilični grad. Dok je govor prirodni, svima dani čin, izbor pisma svugdje je i uvijek bilo politički diktirano. Ćirilica u Sarajevu pred 1941. svjedoči, prije svega, ambiciju kraljevinskih vlasti da Sarajevo oblikuje kao srpski grad. Sa stanovišta telefonskog imenima ćirilica je nepraktična, ali i diskriminirajuća prema jednome u to vrijeme još uvijek važnom i brojnom društvenom sloju, koji je, da stvar bude gora, bio vrlo zastupljen među pretplatnicima. Kuferaši, čija se prezimena, uglavnom, nisu pisala po Vuku, jer su bili austrijskoga, njemačkog, češkog, poljskog, slovačkog, madžarskog i bog te pita kojeg podrijetla, u ćiriličnom su imeniku bili nasilno fonetizirani, imena i prezimena prilagođena su im oku, a pomalo i uhu južnoslavenske većine.

Na sljedećoj stranici, širinom margine glave, ćiriličnim pismom svoju manufakturu - ne kaže se čega – oglašava Fočo Salih. Naziv manufakture je "Đulagin dvor", a nalazi se u Prestolonasljednika Petra 31.

Na donjoj margini ("margini nogu"), latinicom se reklamira "gvožđarsko-tehničko preduzeće 'Ferum'", uz dva telefonska broja, bez adrese i slogana.

Marginu glave na osmoj stranici zakupio je F. Grajf iz Kralja Petra 53: "Vlastita izrada modernog nameštaja uz vrlo solidne cijene". U ćiriličnom pismu, i u  malom, vjerojatno slučajnom, miješanju dva idioma, "nameštaja" i "cijene", neka je vrsta političke deklaracije stolara F. Grajfa. Tipične za Sarajevo, ne samo ono prije Drugoga svjetskog rata, nego i grad u kojem smo mi odrastali. Pa, možda, slučajan nije ni izbor riječi. "Nameštaj" zvuči beogradski, metropolski i svjetski. Tako se ne govori i ne piše u našoj maloj u sebe zatvorenoj i zaturenoj čaršiji. Dobro je da kupac pomisli kako mu je kredenac stesan i lakiran kao na Terazijama, što se za "cijenu" ne bi reklo. Ona je naša, sarajevska, niža nego u prestolnici. Tako je, bit će, razmišljao i F. Grajf, sarajevski kuferaš, kada je naručio oglas u telefonskom imeniku, i kada je svoje prezime prilagodio domaćim običajima.

Marginu nogu ćiriličnim je oglasom zakupio Leon A. Finci "manufakturna radnja i konfekcija". Finci se, u skladu modernim dobom, reklamira na najekonomičniji način, uz navođenje adrese u Prestolonasljednika Petra 9, brojeve telefona i preporuku: "Specijalno skladište štofova, svile i svih vrsta platna, - Veliki izbor muškog rublja."

Margina glave na devetoj stranici oglašava, ćirilicom, "bosansku kafanu 'Bledsko jezero'", vlasnice Simhe Altarac, u glavnoj gradskoj ulici, u Kralja Aleksandra 58. Jevrejka, iz jedne od raširenijih i brojnijih sarajevskih sefardskih obitelji, drži bosansku kafanu, prigodno nazvanu imenom slovenskog jezera, među narodom slavnog, jer je kralj Aleksandar na njemu podigao dvore, u kojima se najradije odmarao. Kao da je sve tu pomiješano i pobrkano, a opet svjedoči o tome što je to birvaktilsko Sarajevo, zapravo, bilo, i što je bosanski identitet bio dok ga je još bilo. (A nestalo ga je, kao i svakoga drugog identiteta, kad se o njemu počelo razmišljati, kad ga se počelo konstruirati.) Elem, neise, u to vrijeme bosanska kafana mogla se zvati Bledsko jezero. Osamdesetih godina istoga stoljeća, to bi bilo smiješno. Devedesetih i svih sljedećih – nemoguće

Marginu nogu zakupio je, za svoj ćirilični oglas, mesar Asim Butmir: "NOVA MESARA Na Rankovića trgu i na Alifakovcu 2. Higijenski uređena. - Tačna i brza posluga. - Cijene umjerene."

Prije petnaeste stranice, na kojoj započinje ono što je u svakom telefonskom imeniku glavno, dakle "pretplatnici po azbučnom redu", najprije za grad Sarajevo, a onda i za ostala mjesta sarajevske Direkcije pošta, telefona i telegrafa, cijelu jednu stranicu – lijevu, kojom, po vajkadašnjem knjiškom pravilu knjige ne počinju – zauzimaju oglasi.

U gornjoj četvrtini, latinicom se oglašava "Auto-taksi Soko" iz Sime Milutinovića ulice 5, "stalna služba danju i noću", do koje se može doći i putem jedne telefonske linije. Sljedeću četvrtinu, opet latinicom, zakupio je Salih Željo, koji u Masarikovoj 1 drži Pozorišnu kafanu. Slijede, u dvije osmine stranice, reklame za ugostiteljski objekt i gvožđaru. "METROPOL vis-a-vis Zemaljske Banke", vlasnika Omera Čolića. On je marketingu pristupio vrlo ambiciozno, uza svo pretjerivanje i bezobrazluk, koji će dvadesetak godina kasnije postati normalni i poželjni u ovoj vrsti javne komunikacije: "Najomiljenije sarajevsko zabavište saraj. Publike. Prvoklasna glazba i najčuvenije sevdalinske pjevačice. - Piće i posluga prvoklasna. - Sarajevo"

Omer se oglasio latinicom, kao i partneri H.S.Muhasilović i A. Kološ, sa svojom Novom gvožđarom, Baščaršija 68, koja je ustvari "trgovina željezom, bojama, okovom za gradnju i emajliranim posuđem".

I na kraju, četvrta četvrtina, u latiničnom slogu donosi nešto poznato: "Aščinica kod Ferida Hadžibajrića", na Baščaršiji 83, uz naveden broj telefona. (Kao i većina gradova u Bosni i Hrvatskoj, Sarajevo se u malo čemu moglo pohvaliti kontinuitetom. Običaji su nastajali i nestajali, gasile se porodične firme, nasljeđa i zadužbine, izumirala prezimena, odseljavali se ljudi i narodi, malobrojni bi se u istoj vjeri i naciji rađali i umirali, i cjelokupna bi povijest grada započinjala i svršavala između dva rata. Nije se pamtilo ništa što je bilo prije, niti su se pamtili oni koji su bili prije. Sarajlije su se sramile svojih svojih uvjerenja, onoga što su nekada bili. Sramili su se, sve dok ne bi zaboravili. A zaboravljali su uvijek brzo i lako. Pa čim zaborave, počinjali su se pozivati na neku novu višestoljetnu tradiciju. Zbog svega toga, dragocjeno je i lijepo vidjeti nešto što je proživjelo cijelo dvadeseto stoljeće. Neka to bude i aščinica kod Hadžibajrića. I neka aščinica povezuje naša vremena.)