Odakle ova Bosna izvire

Jedna pjesnička antologija iz 1971. 

Rekonstruirajmo povijest jedne knjige.

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Kupljena je 17. prosinca 2015. u antikvarijatu srpskohrvatskih knjiga, u Trubarjevoj ulici u Ljubljani, po cijeni od petnaest eura. Autor Husein Tahmiščić, naslov: Suočeni sa svijetom, podnaslov: antologija novije poezije u BiH. Nema zaštitne omotnice. Na titularnoj stranici je posveta, pisana crnom tintom, urednim, neispisanim rukopisom: "Dragom Pavčeku, prijateljski, od Huseina" Mjesto i datum: Sarajevo, 23.V 1975.

Pavček je Tone Pavček, slovenski pjesnik, danas klasik. Posveta je, vjerojatno, pisana za vrijeme Sarajevskih dana poezije, na nekoj od književnih večeri ili u uredu Huseina Tahmiščića, suosnivača i rukovoditelja manifestacije.

Tahmiščiću su četrdeset i četiri. Moćan je i utjecajan u književnim i partijskim forumima, i u Udruženju književnika Bosne i Hercegovine. Antologija koju dariva objavljena je u Svjetlosti, četiri godine ranije. Vrijeme je kad antologije, naročito u Bosni i Hercegovini, osim literarnog i pjesničkog imaju i društveno-politički značaj. Nije svakome dano da ih sastavlja. Bosanskohercegovačke antologije komentiraju se u Beogradu i Zagrebu, redovito u nacionalnom pa i državotvornom ključu.

Pavček je tri godine stariji. Politički je neupitan, partijski organiziran, premda u svojoj sredini nije utjecajan poput Tahmiščića. Glavni je urednik u Cankarjevoj založbi, najvažnijem slovenskom izdavaču. Prevodi s ruskog, bjeloruskog, srpskohrvatskog i drugih slavenskih jezika, te s albanskog i gruzijskog. Intenzivno piše za djecu. U slovenskoj će književnosti ostati upamćen kao najveći reformator poezije za djecu. Prvi koji je ukinuo, ili barem radikalno relativizirao, razliku između dječije i odrasle književnosti. Usporedo se bavi i onom drugom poezijom. Ima dvoje djece, Marka i Sašu.

Tog svibnja 1975. obojica su, Husein i Tone, u punoj životnoj snazi, i na svojim vrhuncima. Prvi će se održati još desetak godina, dok mu se ne naruši zdravlje – dijabetes će mu postepeno uzimati vid – i ne promijene se sredinom osamdesetih vremena, pa se mladost i nacionalisti – svaki iz svojih pozicija i perspektiva – ne narugaju njegovom komunizmu i simbolički ne sahrane živog Tahmiščića i njegovo pjesničko i književno djelo. Drugi pred sobom ima jedva još četiri godine do 11. rujna 1979. kada će mu se ubiti sin Marko. Pjesnik, posmrtno će mu biti tiskana knjiga Z vsako pesmijo me je manj. Iako nastavlja s objavljivanjem i javnim djelovanjem, život i književnost Toneta Pavčeka bit će trajno obilježeni sinovljevim samoubojstvom.

Husein Tahmiščić rat provodi u izbjeglištvu. Napustio je Višnjik i pošao u Prag. Četiri-pet godina kasnije vratio se potpuno slijep. Od mladosti je pjesme pisao srpskom ekavicom. To mijenja pred smrt. Nestaje ga 1999. godine. Smrt bez odjeka.

Tone Pavček 8. svibnja 1989, pred okupljenim demonstrantima na Kongresnome trgu u Ljubljani čita novu Majnišku deklaraciju (stara je ona iz 1917, koju su s proljeća te godine predali slovenski, hrvatski i srpski zastupnici u bečkome parlamentu), kojom se traži "suverena država slovenskog naroda". Povod je bilo uhićenje Janeza Janše i odvođenje na izdržavanje zatvorske kazne radi odavanja vojne tajne. Deklaraciju su potpisali Društvo slovenskih pisateljev, Slovenska demokratična zveza, Slovensko krščansko socijalno gibanje i Socialdemokratska zveza Slovenije; dakle udruženje književnika i udružena opozicija. 

Ali nije se nakon toga politički aktivirao. Imao je svoj vinograd, u kojem je uzgajao refošk i pravio vino. Godine 1996. UNICEF ga je kao velikoga dječjeg pisca imenovao za svog ambasadora. 2001. postaje član Slovenske akademije znanosti i umetnosti. Time je dovršen njegov put među nacionalne besmrtnike. 

Husein Tahmiščić je, lako ćemo i to pretpostaviti, 1989. bio gorko razočaran u Toneta Pavčeka. Izdao je Jugoslaviju. Njoj je sarajevski pjesnik ostao vjeran sve do proljeća 1992. Tada će i on izdati Jugoslaviju, ne shvativši da ih je ona mnogo godina ranije izdala obojicu. Kada se i kako to dogodilo? U odgovor na ovo pitanje vrijedilo bi uložiti vrijeme.

Kako se i kada primjerak Tahmiščićeve antologije posvećen Tonetu Pavčeku našao u prodaji?

Pitanje koje se postavlja kad god knjigu s intimnom autorovom posvetom nađemo u kakvom antikvarijatu. To se, vjerojatno, dogodilo po pjesnikovoj smrti. Umro je 29. listopada 2011, i sahranjen je uz vojne i državne počasti, premda nije bio vojnik.

Suočeni sa svijetom prva je bosanskohercegovačka pjesnička antologija u desetljeću kad će to biti jedan od zastupljenijih knjiških žanrova u ovdašnjem izdavaštvu. Knjigu, nakon autorova informativnog predgovora, otvara Hamza Humo, nacionalni književni doajen, umro 1970, godinu pred izlazak knjige. Posljednji u antologiji je Goran Đapić, devetnaestogodišnjak, s jednom objavljenom knjigom (iz 1967, kad mu je bilo petnaest). Pjesnik o kojemu ovaj čitatelj ništa ne zna. Prvi i posljednji put s njegovim se imenom susreo u Tahmiščićevoj antologiji.

Između Huma i Đapića uobičajenim redom, od najstarijega prema najmlađem, nižu se imena četrdeset tri pjesnika. Vrijeme je kada se u svemu vodi računa o nacionalnom ključu, pa nije nezanimljivo provjeriti koliko je markantno muslimanskih, pravoslavnih, katoličkih imena, iz čega biva jasno koliko je u knjizi muslimanskih (bošnjačkih), srpskih i hrvatskih pjesnika. Crnogorci, Jugoslaveni i ini ostali pribrajaju se jednoj od tri većinske grupacije, već prema zvuku i znaku u svome imenu.

Muslimana u antologiji je 14.

Pravoslavnih je 20.

Katolika 11.

Ako se među pravoslavcima razaberu rođeni Crnogorci, čitatelj dolazi gotovo do savršenog balansa između Muslimana (Bošnjaka), Srba i Hrvata.

Srpskom ekavicom pišu ovi pjesnici: Miodrag Žalica, Izet Sarajlić, Husein Tahmiščić, Vojka Smiljanić, Zoran M. Jovanović, Duško Trifunović, Vladimir Nastić,  Branko Marčeta, Tomislav Šipovac, Velimir Milošević, Slavko Šantić, Meho Rizvanović, Dragoljub Jeknić, Ranko Risojević, Radovan Karadžić, Rajko Petrov Nogo, Mubera Pašić, Marko Vešović, Stevan Tontić. Ukupno 19 pjesnika

Ijekavicom (hrvatskom, bosanskom, srpskom) pišu: Hamza Humo, Hamid Dizdar, Sait Orahovac, Šukrija Pandžo, Mak Dizdar, Vladimir Čerkez, Vitomir Lukić,  Dara Sekulić, Anđelko Vuletić, Veselko Koroman, Vlado Puljić, Vuk Krnjević, Vladimir Pavlović, Nikola Martić, Nenad Radanović, Mario Suško, Esad P. Ekinović,  Ahmed Muhamed Imamović, Ibrahim Kajan, Stanislav Bašić, Drago Jovanović, Ivan Kordić, Abdulah Sidran, Džemaludin Alić, Todor Dutina, Goran Đapić. To je 26 pjesnika.

O podrijetlu jedne književno-jezične mode, naročito raširene među pjesnicima, koja će potrajati sve do 1992. i početka rata vrijedilo bi misliti. Istražiti njene korijene i povijest, započetu u desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata, razložiti književne, socijalne i političke elemente ove pojave, pobrojati pjesnike koji imaju zavičajnu bliskost s ekavicom, te one koji ću iz čisto ijekavskih krajeva... Ali ono što se na prvi pogled vidi jest da ne postoji jasna nacionalna demarkacija i podjela na ekavce i ijekavce. Među prvima su brojni Srbi i barem dvojica Crnogoraca, ali i četvero Muslimana (Bošnjaka). Među drugima također ima Srba i Muslimana (Bošnjaka). Jedino što se može primijetiti jest da te 1971. nije bilo antologiziranog Hrvata koji bi pisao ekavicom.

U pogovornom tekstu Husein Tahmiščić objašnjava kriterije uvrštenja, a kroz njih i svoje viđenje bosanskohercegovačkog i bosanskohercegovačkih identiteta: "Bosna i Hercegovina je otvorena zemlja. Otvorenost je njena sudbina. Otvorenost je odlika njene civilizacije, kulture i umjetnosti. Iz nje su vjekovima odlazili na sve strane svijeta njeni pjesnici. U nju su dolazili iz drugih krajeva i sredina ljudi koji će se u njenom podneblju ostvariti i kao pjesnici. Tako stvari stoje i danas. Imajući u vidu tu historijsku činjenicu, antologičar je morao da se izjasni da li će posegnuti za djelima pjesnika koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine ili samo za onima koji ispunjavaju njen životni i pjesnički prostor, bez obzira na njihovo porijeklo. Odlučio sam se za ovaj drugi pristup. On ima svoje prednosti, i njih u ovoj prilici ne treba posebno obrazlagati. Međutim, izabrani pristup ima i svoje nedostatke, svoja ograničenja. Izvan ove Antologije nalaze se značajni pjesnici koji žive i djeluju u drugim književnim sredinama, u Beogradu, Zagrebu i Novom Sadu. Njihovo odsustvo je najozbiljniji nedostatak izabranog pristupa."

Tako u antologiji nema ni Skendera Kulenovića ni Branka Ćopića. A nema ni Nikole Šopa. Pitanje je da li bi ga bilo i da se sastavljač odlučio za drukčiji "pristup". Te 1971. godine Šop je bio marginalan pjesnik, koji je u međuratna doba objavljivao nekakve nabožne zbirčice pjesama. Po svemu, bio je sumnjivi klerikalac, fizički beskrajno daleko od Bosne. U bosanskohercegovačko pjesništvo ući će na velika vrata deset godina kasnije, preko antologije koju će za sarajevski časopis Lica prirediti Slobodan Blagojević.

Bosna je sama po sebi tema u više pjesama iz ove knjige. Neke od njih su općepoznate, ili se provlače kroz mnoge antologije, panorame i preglede. Druge su, međutim, posve zaboravljene, neočekivane i iz današnje perspektive gotovo nevjerojatne. 

Dragoljub Jeknić, pjesnik koji je početkom devedesetih potonuo u nacionalizam i blaženu anonimnost, bivši sekretar Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, s ovakvom je pjesmom, naslova Bosna, zastupljen u Tahmiščićevoj knjizi:

Niko ne zna odakle ova Bosna izvire. A sve je više

u našim mislima, a sve je više u našim nadama,

a sve je više u našim srcima.

Njenu su glavu tražili, a ko će poseći sve glave u

glavama našim.

Njenu su glavu tražili, a ko će se u dubinu duša

u dušama našim spustiti.

Njenu su glavu tražili, a ko će iskoreniti svaku 

nadu u nadama našim.

Niko ne zna odakle ova Bosna izvire. A evo je u

svakoj zvezdi smisla, u svakoj otvorenoj knjizi svetla,

u svim rečima do korena.

Prije rata je, kažu, Jeknić na posao u Udruženje književnika Bosne i Hercegovine nosio pištolj. Živio je u nekome svom tihom izbezumljenju, nesuvisao i prazan, kao da ga je svog iznutra izjeo neki virus, neka grinja. Pjesma o Bosni, što ju je napisao prije 1971, i prije svoga trideset prvog rođendana, nalikovala je patriotskim pjesmama o Jugoslaviji, što ih je pisao Branko Miljković. Samo što je bila o Bosni. I mogla se čitati na obilježavanjima godišnjice ZAVNOBiH-a, o proslavama revolucije, na recitalima u osnovnim školama. Pomalo je zato i bila napisana. Ali ne bi je, ipak, bilo bez vjere, da Dragoljub Jeknić nije doista mislio kako je Bosna neko naročito čudo na koje valja potrošiti pjesmu, u kojoj je barem jedan istinski ponesen stih: Niko ne zna odakle ova Bosna izvire.

I nitko više ne pamti pjesnika Dragoljuba Jeknića i njegovu pjesmu o Bosni.

Nije manje čudo, iako lošije i bez talenta napisana, pjesma Bosna, mladoga hercegovačkog pjesnika Todora Dutine, koji će 1992. stajati pri vrhu srpskoga  nacionalističkog i ratnog projekta.

Bosna

Cvijet se otvara da ljubi

Udovice snježne vječite

Plaču potoke žute i virovite

Borova ruka prstiju grubih

Otela s neba sunce žuto

U vajat zarobljena nezrela dunja rudi

Sunce se čuva za zla ne trebalo

U krvi i kostima ako zastudi

Jeseni nema ni u drvetu ni u potoku

Ona beskrajna teška ko zlato

Spava u ljudskom oku

Nisko popala magla

Čelo čovjeku rubi

Pod snježnom zemljinom dojkom

Spavaju kurjački zubi

Kobila ždrebna propeta

Krenula vatrenim kopitom

Digla se iznad svijeta

Vječito budna

Vrhom jela

Jabukom crkve

Očima minareta

I na koncu, prhnu zanos kao da ga nikada nije ni bilo. U međuvremenu Tahmiščićeva antologija ne samo da nije sugerirala pjesničke kanone, nego je iščezla iz kulturne svijesti, s polica javnih biblioteka i arhiva književnih društava. Ali, eto, umiru pjesnici iz bivših bratskih republika, njihove se kućne knjižnice sele na police antikvarijata.

Humo dvanaest pjesama. Mak Dizdar deset. Izet Sarajlić deset. Anđelko Vuletić deset. Oni su najzastupljeniji pjesnici u knjizi. Ali tu je i deset pjesama samog Huseina Tahmiščića, a pri kraju knjige "Izdavačeva napomena", u kojoj ovako piše: "Na molbu izdavača, izbor pjesama Huseina Tahmiščića, u Antologiji novije poezije u Bosni i Hercegovini izvršio je književni kritičar dr Draško Ređep." 

Mnogi su poslije rugali Tahmiščiću što je uvrstio samoga sebe u antologiju. Nije lako izuzeti sebe iz vječnosti. Čak i ako vječnost tako kratko traje.