Milka Trnina: Nijemi sopran

Piše: Miljenko Jergović

Nakon što se povukla s pozornice, voljela je ljeta provoditi u Berchtesgadenu, kupila je tamo gorsku kuću, sa čije se tarace širio pogled na vrhove Alpa. U to vrijeme, čini mi se, kada se velika pjevačica povukla u Berchtesgaden, Adolf Hitler, po kojemu će Berchtesgaden jednom postati znamenit, još uvijek je bio samo razočarani kaplar koji je, s hiljadama svojih drugova, njemačkih ratnih veterana, tražio krivce za poraz u Prvome svjetskom ratu. Kada ih jednom pronađe, u Židovima, komunistima, socijaldemokratima, naći će u tom mjestu, u kući specijalno izgrađenoj za njega, s velikom taracom okrenutom prema jugu, svoje počivalište, na kojemu će mašti davati na volju, predajući se istoj mitologiji i istome Gesamtkunstwerku kao i ona, slavna vagnerijanska pjevačica, rođenjem Hrvatica, Milka Trnina.

Ona nije bila velikog obrazovanja, nije imala socijalne i političke interese, Wagnerove opere samo je pjevala – suvremenici tvrde, božanstveno – dok je on bio lišen svakoga umjetničkog dara, pjevati nije znao, nije bio muzikalan, ali je u Wagneru i u visokim južnonjemačkim planinama, u germanskoj mitologiji, u runama, vidio ključ za svoje socijalne i političke ideje. U Richardu Wagneru nalazio je vatrenog antisemita, a Milka Trnina, tko zna je li ona ikada uopće i razmišljala o Židovima i o antisemitizmu. Po svemu, osim po pjevačkom geniju, bila je po mjeri svoga vremena, pa je i o tome mislila onoliko i onako kako su mislili ljudi među kojima je živjela i koji su slavili njezino pjevanje. Ništa Milka Trnina nije u životu imala osim umjetničkog dara, i ništa Adolfa Hitlera nije u ranoj mladosti tako usmjerilo kao nedostatak umjetničkog dara. Ono što je ona vidjela u Richardu Wagneru, Hitler nije mogao vidjeti jer je, kaže uzrečica, bio slijep kod očiju. I gluh kod ušiju.

Hitler nikada nije slušao Milku Trninu. Sa scene se povukla rano, 1906, kada joj je bilo četrdeset tri. Razlog je bila bolest, ne Milkina, nego tetkina. U to vrijeme Hitler je bio sedamnaestogodišnjak, maštao je o umjetničkoj karijeri, siromašan kao crkveni miš, prezirao je operu, jer za nju nije imao novaca. Iza sebe nije ostavila nikakvih snimaka. U Berchtesgadenu su se mimoišli za nekoliko godina ili za cijelo desetljeće, ali su gledali iste predjele i, vjerojatno, nisu vidjeli isto. Alpski pejzaž, kao ni Richard Wagner, nisu savršeno nedužni za holokaust. Sva njihova krivnja je u pogledu jednoga zlikovca, nedarovitoga bečkog akvarelista.

Godišnjica i zaborav

Milka Trnina rođena je u selu Vezišće, blizu Križa, 19. prosinca 1863. Netko će se, možda, do kraja godine sjetiti njezine sto i pedesete godišnjice. Rano joj je umro otac, pa je – praktično kao siroče – došla u Zagreb, kod svoga ujaka Janka Jurkovića, kojemu svugdje piše da je “hrvatski književnik”, ali više od toga u njegovoj biografiji jest to da je bio dobar ujak jednoj šestogodišnjoj djevojčici. Odrana je učila solo pjevanje, pa je, pod paskom Ivana Zajca, upisala konzervatorij. Ali njezin dar je bio preraskošan za zagrebačke glazbene prilike, i bio je tad, krajem devetnaestog stoljeća, Zagreb dovoljno velik da se takav dar prepozna, pa su je poslali na studij u Beč, gdje studira u klasi Josefa Gansbachera.

Njezina zvjezdana karijera započela je 1883, u Leipzigu, Grazu, Bremenu, nakon čega postaje prvakinja Kraljevske opere u Münchenu, gdje je ostala do kraja karijere. Pjevala je u Petrogradu, današnjemu Sankt Peterburgu, na inauguraciji cara Nikolaja Drugog. Bilo je to u svibnju 1894. Dva ljeta kasnije odlazi u Sjedinjene Američke Države, pjeva u Metropolitanu, i s obje strane Atlantika postaje jedna od najvećih pjevačkih zvijezda tog ludog i sretnog doba na razmeđu stoljeća. Nije to naše lokalno, hrvatsko pretjerivanje: Milka Trnina je, doista, svojim pjevanjem obilježila Belle Époque.

Bilo je to posljednje predestradno doba u povijesti čovječanstva, nekoliko minuta prije nego što će bogatiji dio planeta biti elektrificiran, samo pola sata pred izum radio aparata, kada će laka glazba osvojiti svijet i kada će, zauvijek, planetarne pjevačke zvijezde dolaziti iz lakih žanrova. Nije posve krivo reći da je Milka Trnina posljednja operna pjevačica na svijetu koja je imala status apsolutne muzičke zvijezde. Već prvi nakon nje, bio on i Enrico Caruso, bit će samo veliki umjetnik, pjevač jednoga elitističkog žanra. Da je za Milkom Trninom ostala i jedna snimka – da nije uništavala zapise svoga glasa, koji su postojali iz vremena kada je već otišla s pozornice – i onda bi već pripadala sljedećoj, radijskoj i estradnoj epohi.

Zagreb je na vrijeme slavio Milku Trninu, iako ona, zapravo, nikada nije bila zagrebačka pjevačica. Prevelikog formata, veća od kulture iz koje je potekla, Milka Trnina ostala je pritom siroče iz Moslavine, domaća cura, hrvatska žena, na neki jednostavan način, živa suvremenica Marije Jurić Zagorke, i bila je strašno sretna kada je 5. ožujka 1898. zapjevala na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, kada su je zasuli svim počastima kojih su se mogli dosjetiti, a koje u našim malograđanskim ceremonijalima, od HNK do Subversive festivala, neizmijenjene žive do danas. Pa kao što će ministrica kulture Andrea Zlatar redatelja američkih akcionih spektakla počastiti “nagradom za životno djelo” na polju subverzije – što god ta riječ značila – tako su i Milku Trninu u devetnaestostoljetnome HNK proglasili svojom “doživotnom počasnom članicom”. Hrvatska kultura oduvijek je živjela od smrti, i najbolje je svoju veličinu znala artikulirati preko smrti. Otuda sve te doživotnosti, sva ta životna djela, svi ti grobarski ceremonijali u kojima već stotinu i dvadeset godina sudjeluju iste ministrice i ministri, ponizni dok asistiraju Vječnosti, tako što prvi zasjeku lopatom u zemlju u kojoj će biti iskopan još jedan grob.

Mato Grković (1898-1973), tih i ponizan, bio je skoro cijeli svoj radni vijek glumac Hrvatskoga narodnog kazališta, bavio se režijom, predavao na Akademiji i prijateljevao, nakon njezinoga povratka iz Münchena i Berchtesgadena u Zagreb, s Milkom Trninom. Godinama nakon rata pisao je njezinu umjetničku biografiju, koju nije bilo lako sastaviti, jer iako je umrla u naše nesretno doba 18. svibnja 1941, ona je karijeru sagradila davno, još u devetnaestom stoljeću, i više je u njezinom životopisu bilo legende, mita i nepouzdanih sjećanja suvremenika, nego čvrstih podataka. Mato Grković je razgrtao pepeo i dugo gradio svoju priču, od dokumenata, Milkinih ispovijesti i sačuvanih fotografija. Teško je napisati priču o pjevačici čiji glas nigdje nije zapisan i nitko se, zapravo, i ne sjeća njegove govorne melodije i boje, a kamoli njezinog pjevanja. Ništa se tako brzo ne briše iz našega sjećanja na ljude kojih više nema kao boja njihova glasa. Kazališni glumci nestaju s krajem svoje posljednje predstave. Ali ni oni neće nestati tako temeljito i definitivno kao pjevači iza kojih nisu ostale gramofonske ploče. Razgrćući legende o Milki Trnini, sve ono što je trač koji se prenosi s koljena na koljeno – poput trača, recimo, da je čokolada Milka dobila ime po Milki Trnini (i da jest, šta onda) – Mato Grković napisao je knjigu čiji je osnovni smisao ostvaren: barem da se zna gdje je, u kolektivnoj memoriji i u kulturi, toj ženi grob. Eto ga u ovoj knjizi.

Sreća, nakratko

Objavljena je u Zagrebu, u izdanju Znanja, i prošla je skromno. Pamte je i čitaju, uglavnom, oni koji se za glazbu i operu ozbiljno zanimaju. Pošto je objavljena prije četrdeset i šest godina, rijetko se može naći u zagrebačkim antikvarijatima. Evo kako Mato Grković opisuje reakciju publike na koncert Milke Trnine u čast krunidbe Nikolaja II Romanova: “Čak i taj svijet koji se ravnao prema svemoćnom ceremonijalu i strogo određenim pravilima, davao je oduška svojem oduševljenju. Car ju je darivao velikim brošem u formi zvijezde složene od briljanata i rubina, carica briljantnom narukvicom, a jedna gospođa iz caričine svite skinula je sa prsta prsten s velikim safirom i briljantima i zamolila je da ga primi kao znak zahvalnosti za čudesan doživljaj ‘Isoldine ljubavne smrti’. Neki mladi oficir, koji je isto tako želio da joj na neki način izrazi svoje oduševljenje, u nestašici prikladna dara skinuo je srebrni pojas sa svoje kozačke odore i dao joj ga da bi je sjećao na trenutke sreće kojom ih je obdarila.”

Možda je to najjednostavniji i najbolji način da se opiše pjevanje velike pjevačice čiji glas nije nigdje zapisan: publiku je nakratko činila sretnom. Prije nego što je svijet postao ciničan, i prije nego što se u Berchtesgaden doselio umjetnik bez imalo dara, ljudi se nisu sramili sreće, nisu je izbjegavali.