Mersad Berber, simbol Berber

Piše: Miljenko Jergović

U noći u kojoj su prebrojavani glasovi još jednih bosanskih komunalnih izbora, umro je Mersad Berber. I kako to biva, na trenutak smo prestali misliti o svom odnosu prema njegovim slikama, o vlastitim afinitetima i iritacijama, o onome što bismo još jučer govorili da nas je upitalo kakav nam je slikar Mersad Berber, pa smo pomislili što nam je Berber značio u životu, koliko je i kakvo bilo njegovo mjesto, kakav je naš gubitak i kako ćemo ga namirivati? I tako će najednom sve postati ozbiljnije i zamršenije, ono što se do noćas moglo izreći u jednoj rečenici sada traži dugu i nikad do kraja jasnu eksplikaciju, koja neće biti sasvim slobodna i od nečiste čovjekove savjesti zbog olakih riječi upućivanih mrtvima dok su još uvijek bili živi.

Tako smo o njegovoj smrti razmišljali

A o Mersadu Berberu živome govorilo se svašta, i govorilo se sasvim lako, ne misleći, jer je Berber – više nego ijedan drugi umjetnik, sportaš ili političar u proteklih četrdeset bosanskih godina – bio činjenica naše svakodnevice, kao ekran televizora, tetrapak mlijeko, plastični Swatchov sat - pa se činilo da ni govor o njemu, čak i kada bi taj govor sličio suđenju, nije tražio ili podrazumijevao neku posebnu težinu i ozbiljnost. Berber nam je, veći dio tog vremena, bio metafora i simbol, a ne živ čovjek, slikar. Niti nam je padalo na pamet da bismo ga mogli povrijediti, niti su nas se ticali njegovi osjećaji, čak i kada bismo uspjeli zamisliti da i netko poput Berbera ima – osjećaje. I ni slutili nismo da Berber nije besmrtan. Ako će i umrijeti, a iskustvo nam govori da je dosad umrlo sve ono što se jednom rodilo, umrijet će nakon svih nas, u nekoj dalekoj budućnosti, vječan kao Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, kao Sarajevo, kao Energoinvest. Umrijet će Mersad Berber u nekoj nedohvatnoj budućnosti. O njegovoj smrti čitat će s naslovnice Oslobođenja raja u bašti ispred Parkuše i ispred hotela Istre, koja nikad nije srušena da bi na njezinom mjestu bila sagrađena robna kuća Sarajka, koja također nikada nije srušena da bi bila sagrađena ova nova halal robna kuća, čije ime ne znamo mi kojih tamo više nema. A ta budućnost u kojoj će i Berber umirati, izgledat će kao 1970, 1973, 1975. u Sarajevu... Tako smo mi o njegovoj smrti razmišljali, ako nam je ikada na um pala.

Jutro nakon što je umro, priča mi djevojka koju povremeno vidim preko kompjutorskog ekrana, dok tiho kucka izvještaje za kulturnu rubriku. Njezini roditelji, bilo je to prije trideset i koju godinu, za svadbeni su dar dobili jednu poveliku Berberovu sliku. Otac, slavni liječnik, Zagrepčanin, načinit će ozbiljnu karijeru u Švicarskoj, ali oboje pripadaju eliti glavnoga hrvatskog grada, onom društvenom sloju po kojem se prepoznaje civiliziranije lice svake zemlje. Svoga su Berbera objesili u spavaćoj sobi, iznad postelje, teškog, masivnog i zastakljenog. Godinama zatim tanjilo se uže, klimao se čavao o kojem visi slika, sve dok jedne noći nije tresnula po njima, staklo se razbilo, bilo je krvi...

Slušao sam tu priču s predvidljivo sretnim savršetkom – kako je slika Mersada Berbera konačno uklonjena sa zida spavaće sobe, i bila je ta priča tako nepodnošljivo  tipična, takvih je neizbrojivo, od Ljubljane i Zagreba, do Novog Sada i Beograda, i još dalje, oko zemaljske kugle, gdje god ima jugoslavenskih doktora, inženjera i trgovaca, koji su primali bogate svadbene darove ili im je netko zahvaljivao na učinjenoj usluzi. Koliki li su samo spašeni životi, operirani srčani zalisci i zaliječeni karcinomi, u jugoslavenskoj povijesti Berberom plaćani!

Tražilo se Berbera

Ali u našim jučerašnjim životima, u Sarajevu, Mersad Berber bio je nešto drugo nego u Ljubljani ili Beogradu. Njegova slika, zlatom obrubljen vječiti portret njegove gospođe Ade, bila je na naslovnim stranicama čitanki i udžbenika. U navalama dosade, tokom školskoga sata, a dvanaestogodišnjaku je stalno dosadno, jer mu vrijeme prolazi trostruko sporije nego što će mu prolaziti u četrdesetima, gospođi Adi smo docrtavali staljinske i hitlerovske brkove, unakazivali je i svojim dodacima  dovodili u vrlo nepristojne, dame nedostojne okolnosti, kako se to već čini u predadolescentskim i adolescentskim godinama. O Berberu i njegovoj umjetnini primijenjenoj na korice naših udžbenika mi tada nismo razmišljali. Ali on nas je već tada pritiskao, postajući, svakodnevno, neka opća slika ili opće mjesto, koju će biti teško iz glave prebrisati. Na Berberovim smo slikama, bez vlastite želje ili sudjelovanja u tome, godinama kvarili oči, pa će pola života proći prije nego što ih uspijemo izbrisati iz glave.

Kad god bi neki važan Sarajlija objavio knjigu, njega bi zvao da je vizualno oplemeni. Mogla se ta knjiga zvati, pa se tako i zvala: "Ginekologija i akušerstvo" Kako bi mu tko naručio, tako je on radio. Kada su Indexi nakon bezbroj singlova, na vrhuncima slave objavljivali svoj prvi album, tu je bio Berber da naslika omot. Oko tog, kao i oko drugih njegovih javnih poslova, postojao je konsenzus šire društvene zajednice. Sarajevo je bilo mali grad, Bosna je bila mala republika, i bio im je dovoljan jedan slikar – Mersad Berber, jedan pisac – Branko Ćopić, jedan voditelj televizijskog dnevnika – Mufid Memija. To je, naravno, šala i pretjerivanje. Ali opet, kada bi došlo stani pani, i kada bi se među svim tim stvaraocima trebao odabrati samo jedan, recimo za svadbeni dar ili za zid nove picerije, tražilo se Berbera.

Takav je bio svijet u kojem smo među njegovim slikama živjeli. Jednoga dana kada se u Sarajevu više ne bude znalo koji je taj jedan slikar ili jedan pisac, kada svi već budu pisali, a pisci i slikari više nikome ne budu važni, tada nas tamo više neće biti ili to više neće biti naš svijet.

Golf, Berber i CT

Krajem osamdesetih u Sarajevu se dobro znalo koji su statusni simboli uglednoga građanina: bordo golf dvojka, Berberova slika i CT unutrašnjih organa. Ovo je, naravno, bilo smišljeno zbog trećeg u nizu, tog crnohumornog dodatka, ali koji u imaginarnoj kronici grada i vremena bilježi trenutak kada je kompjutorska tomografija, tada najsuvremenija dijagnostička metoda, stigla u Sarajevo. Ali u golfu i u Berberovoj slici baš nikakve šale nije bilo. Nije to Sarajevo u svom ubrzanom razvoju i rastu nikada dobacilo dalje od Berbera. Njegove slike bile su mjera kolektivnog ukusa, kako puka tako i elite, jer je duh grada vazda težio za egalitarizmom unutar raje, a raja su bili svi: bogati i kokuzi, pametni i glupi, oni s ukusom i oni bez ukusa. Berber je bio umjetnički i duhovni vrhunac toga svijeta, ali i njegova srednja vrijednost, prosjek.

U to vrijeme, bio je vrlo aktivan i prisutan u javnome životu. Davao je intervjue i prigodne izjave, slikao se po Venu i Svijetu. Imao svoje mišljenje i dijelio ga sa svima kojima je trebalo. Portretirao je Tita i Krležu, bio jedan od povlaštenih predstavnika kulturne elite grada i republike, nakon što je – posredstvom Enesa Čengića – golemi posao objavljivanja piščevih sabranih dijela preseljen iz Zagreba u Sarajevo. Krleža je Berberu – možda Bosancima, općenito – bio nekritični sklon. Isticao je njegovu crtačku virtuoznost, ali i vjerovao u silnu imaginativnost golemih njegovih platna. Moglo bi se, možda, reći i to da je Bosna u Krležinoj fantaziji izgledala otprilike onako kao na Berberovim slikama. I u tim bi riječima bilo pohvale i ruganja, istovremeno.

Berber u Zagrebu

Ali kada se u Sarajevu zaratilo i kada se Mersad Berber, stjecajem okolnosti, našao, a zatim i naselio u Zagrebu, stubokom se promijenio njegov odnos prema javnosti i javnome životu. U ovih dvadeset godina, koliko je tu poživio, skoro da ga u Zagrebu nije ni bilo. Nije se pojavljivao na kazališnim premijerama i otvaranjima izložaba. Ako bi i došao, bilo bi to negdje u sjeni i sa strane. Nije ga bilo na televiziji,  nije davao intervjue, niti je sudjelovao u zabavnim i političkim emisijama, u svim tim pričaonicama, koje nije pametno izbjegavati ako u Hrvatskoj želiš biti netko i nešto. Jedva da se u novinskim dokumentacijama mogu naći dva-tri Berberova intervjua koje je dao za hrvatske listove ili magazine, a nije ga se moglo sresti ni po centru grada, na špici, premda je živio tu blizu, kod Britanskog trga, u Bosanskoj ulici. Nije ga bilo čak ni na svakonedjeljnom sajmu antikviteta na Britancu, svojevrsnom nobl buvljaku, na kojem se može naći svakojakih zanimljivih stvari, od devetnaestovjekovnih blindramova do fotografija anonimne cazinske gospode, na nekom ladanju 1895. Sve je to propustio Mersad Berber, a sigurno je znao zašto to čini.

U tih dvadeset njegovih, a devetnaest mojih zagrebačkih godina, Mersada Berbera sreo sam triput. Jednom u Coloseumu, u Sarajevu, kada je došao na neku moju književnu večer. Drugi put na terasi hotela Bellevue u Splitu. I posljednji put, u Gradskoj kavani u Dubrovniku, u kasno ljeto 2007. godine. U Zagrebu sam ga vidio samo jednom, iz daljine, vozio sam se niz Bosansku i vidio sam kako izlazi iz auta.

Već dugo nemam razloga da o Berberu mislim iz prethodnih svojih perspektiva. Toliko dugo koliko znam da je jedan život završen, nikada neće biti nastavljen, i sad živimo drugi, koji nam se, povremeno, čini jednako autentičnim i stvarnim. A nekad smo, opet, spremni povjerovati da živimo u progonstvu. Taj vječni narkotik samosažaljenja, to naše progonstvo. Ali kako god bilo: odavno već nemam razloga boriti se protiv Berbera kao kulturnog koda, jer odavno već nema ni grada u kojem je Berber funkcionirao kao kulturni kod. Samo hulje i luđaci kuju urote i dižu pobune protiv mrtvih kraljeva i njihovih kraljevstava.           

Ali mislio sam, ipak, o njemu često.

Mogao je ne potpisati. Ali!

Što je to Mersad Berber znao, a ja, naprimjer, nisam znao, kada je 1992. s dolaskom u Zagreb trajno zašutio i nestao? Progovorio bi kad bi morao, pa je tako, u moranju i prisili, potpisao i onaj nekakav zlosretni proglas Hrvata muslimanske vjere,  koji je u zla doba hrvatsko-muslimanskoga rata sačinjen u nekom gornjogradskom obavještajnom laboratoriju, a u kojem su se Alija Izetbegović i njegove vlasti krivile kao jedini i isključivi krivci za rat. Pamtit će to Berberu, do groba i preko groba, sarajevski pravednici, skrbni oko toga da se ni Berber, ni koji drugi slikar ili pisac, slučajno ne vrate u grad, koji su u njihovoj izočnosti napokon uspjeli osjetiti svojim.  To ih, međutim, pravednike, neće priječiti da se u Zagrebu osjećaju baš kao kod kuće,   pa i među onima koji su Berbera ucijenili da potpiše ono što nije trebao.

Da, mogao je ne potpisati. Ali time bi se život u Zagrebu učinio težim, dok bi u Sarajevu o njemu mislili ono što i ovako misle. Mudro je pognuo glavu i sili se poklonio, da mu strvinari po Jelačić placu, jednako kao i po Baščaršiji, ne bi crijeva razvlačili.

Mersad Berber se trudio da bude što manje izložen zagrebačkoj gostoljubivosti. U Sarajevu se, nekad, ipak osjećao kao kod kuće. I možda je i to bilo krivo. Oprezan i pametan čovjek nigdje nije kod kuće, osim kad je stvarno kod kuće. Da bi živio tako kako je u Zagrebu živio, morao je promijeniti navike, a dijelom i vlastitu narav. Društven i bezazlen, vrlo zainteresiran za ljude oko sebe, morao je postati samozatajni radnik i čudak, zatvoren negdje iza zidova, s rođacima i prijateljima, za koje ne znamo ni kako su se zvali. Osim što je za takvo što nužna velika intelektualna i emocionalna disciplina, potrebno je znati i razlog zbog kojeg se to čini.

Što je to Berber znao?

Što je to Mersad Berber znao, a ja, naprimjer, nisam znao?

Kakav god bio odgovor na ovo pitanje, njime se potvrđuje da je bio ozbiljniji i nesretniji čovjek nego što smo mogli pomisliti, dok smo po svojim čitankama gospođi Adi crtali brkove, ili dok smo u svojim mladostima agitirali protiv njegova slikarstva i navodili ga u svakoj prilici kao negativan simbol i metaforu svega što nam je u onom Sarajevu smetalo, što nas je žuljalo i zbog čega su nam miliji bili neki drugi gradovi, sve te ljubljane, zagrebi i beogradi, negativan simbol svega onog što se, po našem mišljenju, u umjetnosti i od umjetnosti ne bi smjelo raditi. Nakon što je, a da nikad ni ne pisne, preživio sarajevsku okrutnost, bio je i red da se poštedi svega onog što mu je Zagreb mogao prirediti. Zagreb koji je toliko drukčiji, diskretniji, distingviraniji i osjetljiviji, ćutilniji za razlike u umjetničkim senzibilitetima, Zagreb koji, za razliku od Sarajeva, uvijek načini jasnu razliku između plebsa i elite, između rulje i gospode... U Zagrebu, zna se, raja se ne miješaju s gospodom, niti došljaci s domaćima. Tu se dram radosti ne mora plaćati životom, jer se u Zagrebu ljudi raduju za svoj račun i bez pokazivanja.

Što li je Mersad Berber znao, pa je odlučio izbjeći svu svoju zagrebačku slavu?

Nisam ga poznavao i ne znam kakav je čovjek bio. A nisam više siguran da znam ni kakav je slikar bio. Za sve i svakoga, Berber je nacrtao, naslikao, umnožio i kopirao ponešto. Bude li netko jednom probirao, svega će tu naći, a sigurno će biti onih, makar i u dalekoj budućnosti, koji će se baviti tim poslom. Ali ni ti pravedni suci Berberovog umjetničkog dara i rada neće o cjelini znati ništa. A cjelina, koliko god djelovala destruktivno, pa i nedostojanstveno u odnosu prema nekom višem idealu, umjetničkom ili intelektualnom, u njegovom slučaju je silno interesantna, i kao društveni fenomen, i kao povijesna činjenica.

Na kraju, Zagreb mu je primjereno odužio: na dan njegove smrti, već u ponedjeljak, u svim informativnim emisijama Hrvatske televizije emitiran je lijep, velik prilog, sačinjen od arhivskih snimki, s jednom rečenicom o smrti, koju je Berber izgovorio u kameru, prije dvadeset godina, kada je došao u Zagreb. Slično je bilo i na radiju, potrudili su se i u novinama, svatko u skladu sa svojim, istina ograničenim, tabloidnim mogućnostima. Čak bi se i na surovim web portalima, u anonimnim komentarima ispod tekstova, tim mrijestilištima mržnje i fašizma, na jednu grubu, upućenu tom Turčinu i Bosančini, našlo po deset onih koji bi gnjevno branili Mersada Berbera od svojih nerazumnih i bezdušnih sunarodnika.

Tako lijep i izrazit funeral Hrvatska rijetko priredi nekom umjetniku. A umiralo se, nije da nije, tim talentom su obdareni i Hrvati, pa ih je umiralo i koji su nacionalnoj ili europskoj kulturi važniji od Berbera, i koji su kao i on živjeli u Zagrebu, ali bi ih prešutjelo, jedva spomenulo ili ispratilo uz posve neprikladan, jezivi štropot spikerskih riječi.

Nebesa su odškrinuta

Jesu li prema Berberu bili tako pažljivi zato što su njegove slike u Zagrebu tako vrijedan svadbeni dar? Ili mu se na takav način odužuju zato što je tu, pored njih, znao smjerno odživjeti tolike godine, a da im se nikada nije upleo u korak, zauzeo mjesto u kazališnoj loži ili ih krivo pogledao. Štoviše, nije ih ni naslikao. Barem za  života, nije viđen nijedan Berberov crtež, platno ili grafika na kojem bi se vidio makar i jedan zagrebački zid. Možda i toga ima, tko zna. Ali dok je bio živ, ništa takvo nije pokazao.

Bio je prema Zagrebu tako smjeran i nevidljiv, nije se gordio i ni od koga ništa nije javno tražio. A ponajmanje javna priznanje kulture u koju se naselio. To je, ipak, ono zbog čega su ga tako lijepo ispratili. Sad će im, možda, pomalo nedostajati. Nad  Zagrebom će tako uzašasnuti, u Nebo, na znanje i ravnanje, sunuti i pokoja plaćena misa za dušu Mersadovu. Nije važno što je bio musliman, jer tu vrstu slobode katolička vjera pruža: Nebesa su odškrinuta i za druge, pogotovo za one koji su bili toliko neprisutni, za one kojih nije ni bilo.

Bio je darovit čovjek, ali je na vrlo živopisan i rastrošan način raspolagao svojim darom. Neka se zna.