Ljubav u ratu

Iliji Ladinu je u kulturi Sarajeva namijenjena uloga Pinje Barjaktara ili Budaline Tale. Oko tog imena već se petnaest godina – a toliko prođe od njegove smrti – roje anegdote i skečevi, pa nema te sarajevske korjenike, naročito iz književnih oblasti, koja ne bi imala svoj doživljaj s Ilijom, ili svoju interpretaciju neke od Ilijinih životnih pustolovina. U svim tim pripovijestima on će odigrati pozitivnu ulogu. Nitko ga se ne sjeća po zlu ili po ružnoj riječi. Evo, već petnaest dugih godina nitko da se od Sarajlija javi kome je Ilija Ladin učinio zlo. Kako to?

Rado će i spremno oni za njega reći da je bio sveti čovjek, evlija, božjak, jurodivi. U toj dobroti nema mjere, ili je njezina mjera nešto drugo. Nešto što je u Ilijinom životnom slučaju redovno presuđivalo. Barem je u Sarajevu presuđivalo. Osjećaj da je on, Ilija, niži, manji, u svakom pogledu bezopasniji od onog koji o njemu govori, sve ga posvećujući. Kao u životinjskom svijetu: jača zvjerčica smilovala bi se onoj slabijoj. I doista, malo je bilo onih, rijetki su bili takvi, koji su u toj stvari bili čista srca, i koji bi čista srca prepričavali anegdote o Iliji Ladinu. Ali i njih je bilo.

O njemu se znalo sve i nije se znalo ništa.

Znalo se o tome kako je živio, koga je viđao, gdje je išao otkako je postao pjesnik. O onom prije nije se znalo ništa. Ili nije govorio, ili ga nisu pitali. Čini se da je iza njega stajala neka velika nesreća, koja ga je u ranome djetinjstvu obilježila i zauvijek ga odredila.

Rođen 1929. u Stratinskoj kod Banje Luke, imao je dvanaest godina kada je počeo rat. Stratinska je u ona vremena bila poveliko selo, u kojemu su u gotovo simetričnim omjerima živjeli Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni. Ilija je bio katolik, od Kozića. Otac mu se zvao Lado, pa je on tako postao Ilija Ladin (Ladin svi naglašavaju kratko, premda bi trebalo biti dugo a). Župa im je bila fratarska, posvećena svetomu Anti Padovanskom. Crkvu su gradili 1926. i 1927. Spaljena im je 1942, obnovljena 1949. Bit će da su je spalili četnici, i bit će da je u toj vatri sažeženo i ponešto još od Ilijina života. Potom je rušena u potresu 1968, pa još jednom popravljana. U ljeto 1944. četnici su pogubili stratinskog župnika fra Danijela Briševca.

O tome Ilija Ladin nije pisao pjesme. Ono o čemu je pisao bile su ptice, redom i poimence, gljive, cvjetovi i travke. Pisao je o antičkim junacima i o biblijskim, uglavnom sarozavjetnim likovima. Inventar njegova pjesništva bio je sasvim po mjeri sveca njegove zavičajne crkve. Kao i Ladinov život, uostalom. Samo što njegovo franjevaštvo nije bilo institucionalizirano ni uređeno. Nije imao ništa, a sve je dijelio sa svijetom, pa je veliko znalo biti to njegovo ništa.

U Sarajevu je studirao francuski i talijanski. Učiteljevao je širom srednje Bosne, sve dok nije postao pjesnik i smjestio se u Sarajevu. Taj grad bio je rodno mjesto njegove poezije. Tu je postao slobodni umjetnik.

Imao je veliki talent za sirotinju. Takav i toliki da je ponekad izgledao siromašniji nego što jest. Nije bio sam. Vazda je oko njega bilo ljudi, dostojnih i nedostojnih, skoro podjednako. Ali svi oni su, mjerimo li stvari prihvaćenim društvenim mjerilima, bili veći i jači od Ilije. On je bio najmanji od male braće. Ono što su mnogi pod habitima glumili, on je živio.

Bit će da je bio i vrlo grešan.

Kod naopakih se zna da su naopaki, i tu grijeha nema. Dobri su, međutim, grešni, jer im se svaki grijeh jasno razpoznaje i vidi.

Od svijeta se branio tako što se pravio blentavijim nego što jest. Bio je to grdan grijeh, budući da Ilija nije bio baš ni najmanje blentav. Osim što je od riječi stvarao svjetove, što je, nižući ih, nadopisivao i nadopjevavao svete knjige, i što je poeziju pisao na način kojim bi se prije mogao baviti Claude Lévi-Strauss nego neki meštar za rimu i prozodiju, prije nego neki profesor književnosti.

Igre riječi događale su mu se, uglavnom, nehotično. Tako da bi u njegovu stihu nanizane riječi materinjeg jezika najednom zazvučale kao strane i nerazumljive riječi nekoga neobično egzotičnog jezika. Imao je dara za zvuk. U tom je daru bilo nešto ptičje. Ilija je umio da čuje i vlastito ime onako kako ga čuje ptica, ne vodeći previše računa o njegovu značenju.

Volio je ponavljanja (o čemu je napisao pjesmu, i posvetio je Stevanu Tontiću). Umio je dovoljno puta ponoviti neku naoko i nauho običnu rečenicu, koja bi se kroz ponavljanja pretvarala u fino ritmiziranu inkantaciju. To je neki božanstven talent, kakav nije imao nitko osim njega, to da se ponavljanjem rečenice pretvaraju u stihove. Znao je koliko što puta valja ponoviti.

Drugi rat u njegovu životu doveo ga je do vrhunaca pjesničke umjetnosti. Usred velike kolektivne patnje i stradanja, patnja Ilije Ladina našla je svoje dobro društvo. Bio je od onih ljudi – kakvih je u ratnome Sarajevu bilo mnogo, i o njima bi trebalo pisati – depresivaca, čudaka, siromaha, luđaka, dobričina, osobenjaka, redom grdnih patnika, koji su rat dočekali kao svojevrsno usklađenje svijeta s vlastitom dušom. Opsada kao da je bila po mjeri njihova unutrašnjeg pakla i cjeloživotne patnje, i dočekali su je spremnije od većine koja je na patnju bila nespremna i od ljudi kojima je patnja životni incident, a ne pravilo. Živnuli su, pokrenuli se, svakom bili pri ruci, svojom vedrinom rasvjetljivali mrak. A kada je rat došao kraju, vratili bi se samoći svoje patnje, i ubrzo umirali.

Ilija Ladin bio je od takvih ljudi. Ono što je svijet osjetio tek kada se našao u opsadi, on je osjećao cijeloga života. Recimo, tek kada su počele sipati granate postali smo svjesni ranjivosti svojih tijela, ali i činjenice da smo živi, i da je život čudo, a ne kosmičko pravilo. Toga je Ilija zavazda i oduvijek bio svjestan: ranjivosti, živosti i čuda. O tome je govorila sva njegova poezija. Oduvijek je pisao kao da se nalazi pod opsadom neke strašne sile, kao da je otok vedrine usred zemaljskog pakla. Stoga između njegovih predratnih i ratnih pjesama postoji neki začudni kontinuitet. Drugim pjesnicima ratnog Sarajeva – Marku Vešoviću, Abdulahu Sidranu, Asmiru Kujoviću... -  rat je na šokantan način rekonstruirao i pretresao poetiku i pogled na svijet. Kod Ilije Ladina sve je ostalo baš isto.

Jedna njegova mala, obična ratna pjesma nosi naslov "Ljubav u ratu", i ovako ide:

Ljubav u ratu
To je ići kući
A idu kući
Oni koji izlaze iz rata

Ljubav u ratu
To je misao na kuću
U večernje sate
Kad smo za rat

Najnesposobniji.

U ovoj pjesmi kao da se sveti Franjo, tradicionalni zaštitnik Ilijin, koji ga je razgovorio s pticama, životinjama i biljčicama, susreo s Bertoltom Brechtom. Svedena na aforizam, na čistu, oštru misao, ona u sebi nosi savršeno izraženu misao o domu, koje smo bili svjesni u ratu. I nikad više. Poslije smo je zauvijek zaboravili. Poslije je ostala samo njegova pjesma. I ostao je onaj koji čita Ilijinu pjesmu.

Njegov odlazak s ovoga svijeta kao da je također bio u skladu s njegovom poetikom. Naglo je potonuo u zaborav, izgubio se. Tada je jedan važni sarajevski pisac, inače Hrvat, od A.S, tadašnjeg predsjednika Društva hrvatskih književnika, zatražio pomoć da se Ilija Ladin smjesti u neki od zagrebačkih domova umirovljenika. Bilo je to krajem devedesetih, Sarajevo je vidalo ratne rane, i bilo je nekako normalno pokušati u Zagrebu, pogotovu što je Ilija bio i hrvatski pjesnik. Akademik A.S, inače i sam važni, antologizirani pjesnik, odgovorio je da mu ne može pomoći. I to je, barem što se tiče Ilije Ladina i hrvatske književnosti, bilo sve, to je bio kraj.

No, kako je to, ipak, još bilo doba kada se netko u Sarajevu brinuo o kulturi, ali i o višenacionalnoj i višekonfesionalnoj naravi grada, nađeno je u staračkome domu mjesto za Iliju. Nije ga se moralo prebacivati, recimo, u Banju Luku... Nepune dvije godine odživio je u svom zaboravu, vedar i čiste duše, kakav je vazda bio.