Kultura nepismenih

Piše: Miljenko Jergović

Slabe su prilike da ćemo Zdravko Zima i ja za ovoga života razmijeniti još koju riječ. Razlozi što je tako već odavno su izgubili javni značaj, ako su ga ikad i imali, te ih ne treba ni spominjati. U međuvremenu, nakon što je utihnuo svaki naš, pa i onaj minimalni, ceremonijalni odnos, ja sam u hrvatskoj književnosti – ali ne, naravno, i u književnosti uopće – ostao biti samo čitatelj. I to vrlo striktan: uglavnom čitam samo ono, i samo one, koje smatram vrijednim čitanja. A nakon što se čovjek odluči ne petljati u taj svijet, i odluči biti od njega onoliko daleko koliko to životinji u njemu nalaže izvježbano čulo njuha, onih koje među živim hrvatskim piscima doista vrijedi čitati, ostaje čudesno malo. Hrvatska književnost je poput Mirogoja u ponoć: samo mrtvaci i tek poneki šišmiš ili kradljivac cvijeća. Među čitanima je, naravno, ostao i gospodin Zima, bez obzira na svu socijalnu delikatnost našega odnosa. Naime, ovdje je, čak i među relativno ozbiljnim ljudima, običaj da prestajete čitati njihove knjige nakon što s njima više ne razgovarate. Sa Zimom je, valjda, bilo drukčije, jer sam njegove članke i knjige čitao mnogo prije nego što sam ga upoznao. I nikad ga nisam morao čitati zato što sam ga poznavao.

Donedavno, Zima je pisao u riječkim dnevnim novinama. U Mediteranu, posljednjem hrvatskom novinskom prilogu za kulturu, nakon što je uništena i Ivaniševićeva Arterija, svake je nedjelje objavljivao kolumnu iz kulturno-društvenog života, a svake druge nedjelje i podužu književnu kritiku, uglavnom pohvalu stranoj ili domaćoj knjizi. Tako je bilo do prije dva mjeseca. A onda je Zime usred ljeta nestalo. Pretpostavljao sam da je otišao na godišnji odmor, jednom pa dvaput i triput, uzalud sam nedjeljom kupovao riječke novine: njega u Mediteranu nije bilo. Pokušao sam se raspitati, ali nitko od onih s kojima komuniciram ništa nije znao. Ili su se pravili da ne znaju. Ili su znali da sa Zimom nisam dobar drug, pa su se bojali da se raspitujem iz zlobnih razloga. Negdje, usput, načuo sam, međutim, nešto vrlo neobično: Zdravko Zima je umirovljen. Čak se tih dana, baš u tim novinama, pojavio intervju s jednim njihovim umirovljenim autorom, poznatim ekonomskim novinarem Ivom Jakovljevićem, kojega je redakcije uz fanfare ispratila u mirovinu, tako da uopće nije nemoguće ni da je Zima isto tako umirovljen.

Kriteriji

U kulturnoj i književnoj povijesti nije to čest slučaj. Umirovljenje pisca. Događa se samo kao posljedica neke velike nesreće, recimo teške bolesti. Gabriel Garcia Marquez umirovljen je, tako, zbog alzhajmera. Veliki njemački književni kritičar Marcel Reich-Ranicki je najavio penziju nakon što je osamdeset i petu prevalio preko glave. U Njemačkoj su svi to zabilježili, kolumnisti su o kritičarevoj mirovini pisali kao o žalosnom, ali neizbježnom događaju u njemačkoj kulturi, a televizijske postaje – uključujući i one, takozvane, komercijalne – odlasku Reicha-Ranickog posvetile su specijalne emisije. Kako će izgledati njemačka književnost, nakom što Marcel Reich-Ranicki prestane da o njoj javno razmišlja?

Zdravko Zima mlad je čovjek. Naravno, nije mlad za ekonomista, učitelja, tokara i ribara, ali s navršenih šezdeset i pet – rođen je, piše tako, u Malinskoj na Krku – za novinskoga pisca, književnog kritičara i esejista, on je mlad. Dakle, nije ga moguće umiroviti, ali je sasvim moguće – potjerati ga. I nije to problem iz sfere takozvanih radnih odnosa, niti se nestanak Zimin tiče stanja u novinstvu, koje je, naravno, grozno, nego je tu riječ o slomu hrvatske kulture i književnosti. Zdravko Zima je vrlo vjerojatno umirovljen jer su prije njega umirovljeni, umrli, nestali, svi oni koji bi u ime hrvatske kulture i književnosti stvarali bilo kakve vrijednosne kriterije, izvan onih kriterija koje propisuju svi ti milani ivkošići, josipi jovići i ostali igori zidići, a svode se na njihove rasno-političke teorije o tome tko uopće ima pravo nazivati se hrvatskim piscem. Oni kojima takvi delegiraju hrvatstvo ili ih časte počasnim arijevstvom, jednako su vrijedni i bezvrijedni, u rasponu od nacionalnog lirika Marka Perkovića Thompsona do pisca Slobodana Novaka. Njihovi kriteriji su, naime, takvi da između Perković-Thompsona i Novaka raspon nikakav ne postoji. U onome čime se zidići i podzidići bave, ta dvojica su jednako vrijedni. U takvoj kulturnoj i književnoj zbilji Zdravko Zima je zaista suvišan. Prije nego što je ostao sam, mogao je barem biti remetilački faktor. Kada je ostao sam, umirovljen je poput ptice dodo, poput Slamnigove dronte. To umirovljenje antropološko je i deevolucijsko, i manje se tiče Zime, a više Hrvata.

Književni Velebit

Svojedobno, Zdravko Zima imao je brojne javne prijatelje, pobornike, adorante. Nije tome davno, jedva da je prošlo pet-šest godina. Međutim, kako su u hrvatskoj književnosti javne ljubavi obično u vezi s nekim društvenim, pa čak i materijalnim probitkom, pri čemu su knjige i književni tekst kolateralna posljedica društvenih probitaka, tako je Zima u času svoga umirovljenja, ili u času nestanka sa stranica riječkih novina, ostao čudesno osamljen. Nikome nije zafalio. A koješta tim ljudima, javno, zna usfaliti: od loših televizijskih emisija do ljudskih prava u Meksiku i u Iranu, dok im je Zime bilo sasvim dovoljno. Ili zato što nisu čitali njegove tekstove, ili zato što su im čak i njegovi, u načelu koncilijantni i pomirljivi kritički stavovi, smetali u njihovome udarničkom nastojanju da svi budu jednaki, i jednako dobri, te da na taj način, konačno, književnost i kultura u Hrvata izgube svaki smisao. Bez Zime svi će kreteni hrvatske književnosti biti na istoj deredži.

Zdravko Zima po mnogo čemu, a najviše upravo po svojoj pomirljivosti, nikada nije mogao biti Marcel Reich-Ranicki. Ali u malenoj, rahitičnoj hrvatskoj književnosti – u koju se, opet kažem da ne zasmetam gospodi, ne miješam drukčije nego kao čitatelj – Zdravko Zima neusporedivo je veća i važnija pojava, on je hrvatski književni Velebit, nego što je to Reich-Ranicki ikada mogao biti u ogromnoj njemačkoj književnosti. Stoga je odsustvo reakcija na njegovo umirovljenje prvorazredni skandal. Kao da su svi pijani, i ne trijezne se.