Kulovića ulica, prvi dio

Princip i Kafka na brodu za New York

Jednom si brojao korake od Obale vojvode Stepe do Titove, Kulovića ulicom, koja se službeno zvala Slobodana Principa Selje, ali su je tako zvali samo milicioneri i ljudi "sa strane", kada bi doputovali u grad "da nešto srede". Broj je koraka odavno zaboravljen - negdje si ga i zapisao, u notesu s telefonskim brojevima - ali se sjećaš zašto ti je bio važan.

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba 

Kulovića bila je ulica sa sudbinskim vidikom, kakav neće imati nijedna druga ulica. Bila je s pogledom u visinu, na mejtaški plato, tamo gdje trebaš stići, doći i dokoračati, ona je tebi bila vidik u svakodnevnu a daleku budućnost. Drugima nije, jer sve ovisi od tačke gledišta. Tvoja je bila takva, s pogledom na vječnu uzbrdicu Dalmatinske. I na onu jednu široku žutu jednokatnicu, koju si opisivao u svojim pričama, izmišljenim i zbiljskim, spominjao je u romanima, a u njoj je, u prizemlju, živio jedan tvoj školski drug. Ta kuća još uvijek ti iskoči u san, nenadano, čak i kada ne sanjaš Sarajevo, nađe se u nekoj nigdini, ili, još češće, u hipergradu, sastavljenom od Sarajeva i Zagreba, katkad  i Trsta, Beograda, i nekog grada kojeg se plašiš i u kojem nikada nisi bio. Taj hipergrad, godinama već, najprisutniji je grad u tvojim snovima. Po tome sudiš da je on danas tvoj stvarni zavičaj, o kojemu bi trebao pisati, razvijati ga i graditi u budnome stanju, kada se već odomaćio i raširio u snovima. 

Taj grad svih gradova nastao je iz seljenja, iz promjene tvog odnosa prema gradovima, i njihovog odnosa prema tebi, ali i iz nečega što si već skoro zaboravio, a bilo ti je važno. Prije nego što si počeo učiti slova, dok ti je Nona čitala knjige, i još uvijek si ih doživljavao kroz glas i priču, a ne kroz tekst, bio si graditelj. Neimar, arhitekt, vizionar, djelom i duhom između Gaudija i Le Corbusiera, podizao si, negdje u sjeni i po strani, obično ispod trpezarijskog stola, svoj hipergrad od lego kockica. Imao si sav građevinski materijal, u kompletima od 1 do 8 (toliko ih je početkom sedamdesetih bilo. Kasnije će se pojaviti kompleti od 9-12. A još mnogo kasnije, od lego kockica gradit će svemirske centre, avione, helikoptere i robote. Srećom, nije to bilo u tvoje vrijeme.). Nisi mario za priložena uputstva za gradnju, niti za kičaste dvorce i nebodere budućnosti, što ih je danski proizvođač propedeutički prilagodio dječjem uzrastu. Tvoja ideja o gradu nije podnosila propedeutiku, i to je, uz odsustvo svakoga matematičkog talenta i manjkavu praktičnu inteligenciju, uzrokovalo prekid karijere arhitekta i neimara, do kojeg je definitivno došlo čim si naučio slova. Ali očito je da se u tebi nikad nije sasvim ugasila ideja o stvaranju hipergrada, grada svih stvarnih i imaginarnih gradova.

Stent u srcu grada

Psihoanalitičari bi, sigurno, temeljito analizirali tvoju snovitu opsesiju žutom mejtaškom kućom, i proučili bi ti neku od prigodnih psihoanalitičkih dova. Intrigiralo bi ih, vjerojatno, i to što na kuću gledaš iz žablje perspektive, iz Kulovića ulice, a nikad iz ptičje perspektive, s vrha Sepetarevca. Ali nema u tome nikakvoga mračnog seksa: jednostavno, uspinjanje je vazda bivalo proživljenije nego silaženje. Duže je trajalo, okupiralo je tvoje misli, uvuklo se u sjećanja i u snove. Olako se i bez pameti silazilo, a penjalo se s mukom. Nijedan više grad od tebe nije mogao tražiti da se vereš njegovim ulicama. Penjanje je samo sarajevsko. Drugdje sjedaš u taksi ili u uspinjaču. Strmine drugih gradova ponižavaju te, i nemaju za tebe smisla.

Zbog tog pogleda u visine, i priprema za uspon, Kulovićeva je jedna od važnijih ulica tvoga Sarajeva. Ali i bez toga, ova je ulica bila jedinstvena premosnica, stent u samome srcu grada, jer je spajala dva gradska toka, kej uz Miljacku s glavnom ulicom, Obalu vojvode Stepe s Titovom. Kao što to u srcu biva, kroz središte Sarajeva promet je kružio, onako kako je kružila i tramvajska pruga. Da si kardiolog, mogao bi sad, i bez upisivanja ikakvih sentimentalnih značenja, prikazati srce i krvotok toga grada, koji su do dana današnjeg ostali za tebe jedinstveni. Recimo, trebalo ti je godina i godina da se navikneš na dvosmjerni tramvajski promet zagrebačkom Ilicom. To je nemoguće: kao da kroz arteriju krv teče u dva pravca.

Da ne bi to kruženje bilo nuždom, i da čovjek ne bi robovao gradu, prosječena je Kulovićeva. Ova je ulica i posveta lokalnoj sarajevskoj, i općebalkanskoj potrebi i vječnoj potrazi za prečicama, bližim putevima, prolazima koji vode preko taraba i kroz komšijske voćnjake. Prijeko preče, naokolo bliže. Ali zar ima ičega ljudskijeg u našemu životnom vijeku od svakodnevne potrage za kraćim putem? Prečicom se voli grad, prečicom se grad poznaje, po prečicama naši se gradovi razlikuju od tuđih. Toga si postao svjestan nakon godina provedenih u Zagrebu, gradu čiju arhitekturu već jako dobro poznaješ, i znaš ga u dušu i u prečicu, ali obično Zagrebom ideš dužim putem. Imaš potrebu da ostanete na distanci, ti i taj grad, i da zavazda budete na vi.

Da se ne bi išlo ukrug, pa oko Baščaršije, ili napoprijeko, kroz tuđe haustore i dvorišta, postojala je Kulovića ulica. Tako su je odvajkada zvali, a ne Kulovićeva, po nekom ondašnjem govoru sarajevskom, u kojemu je bilo i narodske opuštenosti, i lahke sintakse od instinkta i navike, i birokratske austrijske nezgrapnosti, fraze prepjevane s njemačkog... Ali čim bi postala Kulovićeva, Kulovića ulica bi nestala. Čarolija se sastojala u gramatičkoj posebnosti, u jezičnoj jedinici, u čaroliji koja se, izvan govora svakodnevice, obično naziva poezijom. Kulovića ulica cijeli jedan je stih.

Možda i zbog zvučnosti i melodije Kulovića nije mogla postati Ulica Slobodana Principa Selje. 

Još u zadnja turska doba, oko vladavine Topal Osman pašine, bio je to Sokak Sulejmana Ruždije Kulovića, i prostirao se od Titove do JNA ulice. Austrijske su mu vlasti modificirale i skratile ime u Kulovića ulica, a kraljevinske jugoslavenske vlasti su produžetku ulice prema Obali vojvode Stepe nadjenuli ime Pozorišna (prigodno, u čast Narodnog pozorišta, otvorenog 1921.). Odlukom Gradskog narodnog odbora, koja se nije primila, od 6. travnja 1948. imenom Slobodana Principa Selje dvije dionice spojene su u jednu ulicu. S prometnog stanovišta, u tome je bilo smisla, ali s hodačke i imaginacijske tačke gledišta, bile su to uvijek dvije ulice. Drukčiji je ritam koraka do križanja s JNA, druga je melodija ulice i misao koja je prati. 

Hod prvom dionicom od Obale je dosadan, usamljenički, s pogledom na samo dva izloga s lijeve strane ulice: na "Konfekciju 22 decembar", nastaloj iz šnajderaja u kojem su se šivale uniforme za vojsku, i na lijepu malu urarsku radionicu, koja je bila uzdignuta tri stube iznad ravni pločnika. Zatim bi dolazio kiosk, pa pogled na maleni Prešernov park, s nekoliko klupa i ukrasnim grmljem, koji je više izgledao kao rupa u  čeljusti, na mjestu izvađenog zuba, nego kao park. Tu je do kraja Drugoga svjetskog rata bila džamija, koja se vidjela s našeg prozora u kući gospođe Hajm. Gledajući kroz taj prozor, Mladenov šulkolega Ismet Ico Voljevica načinio je lijep mali crtež, koji je zatim iščeznuo u olujama porodičnog očaja i Noninog uklanjanja iz kuće svega onog što je podsjećalo na Mladena. Sve bi sad dao za taj crtež, koji nikada nisi vidio, i za taj pogled kroz prozor, kojeg se više ne sjećaš, na džamiju koja je srušena prije nego što te je i bilo...

Prelaskom Ulice JNA, mijenja se ritam, koraci bivaju kraći; najprije staješ uz oba izloga Prosvetine knjižare na uglu, a onda polako, pored lijepo izrađenih drvenih lukova, što opasavaju baštu Hotela Pošta, pa uz Hotel Beograd, koji se renovira i uzdiže u blagostanju nesvrstanih sedamdesetih, kada u grad pristižu novci s alžirskih, libijskih, iračkih gradilišta; i Pozorište mladih, koje je izniklo nekako u isto vrijeme, na tradiciji staroga Lutkarskog pozorišta, kasnijeg mračnog noćnog kluba naziva Kabare; da bi se zatim ionako uska Kulovićeva još više stisnula, i u pedesetak koraka u vječitom osoju, nad koji su se nadvile stare austrijske petokatnice, pružila jedan od najzgusnutijih fragmenata austrijskog Sarajeva.

Vječita vreva i živost

Tu je, s obje strane, pločnik tako uzak da se dvoje ljudi ne uspijevaju mimoići, tu vlada vječita vreva i živost, brekću četverotaktni motori, vonja nesagorjela nafta, na zadnjem sjedalu bijeloga Golfa dvojke mladić nastoji skriti ruke u lisicama, sredovječni šoferi rakijaških noseva vragolasto trube djevojčicama u mini suknjicama, i one odskaču s kolovoza u sigurnost namjerničkih zagrljaja, kao da ih je u golu nogu pogodio metak iz praćke, načinjen od žice pažljivo izvučene iz električnog kabla, tu se međusobno pozdravljaju i oni koji se ne poznaju, jedni drugima dobrodušno psuju mater i boga, jer vrijeme je bezbrižno, međuratno, vrijeme je zrelog ateizma, kad i sam Bog s nevjericom na sebe gleda, ali ga, ipak, još ima u ljudima, Boga milosti, Boga naivnosti, Boga ljubavi...

Na samom uglu, s desne strane, najljepša je zgrada u ulici, jedna od ljepših u Sarajevu. To remek djelce zrele secesije, burnoga i fibroznog fin de siecla, tog kasnog puberteta rane europske moderne, i pretvorbe Sarajeva iz turske varošice u europski gradić, projektirao je 1905. Josip Vancaš, ali je projekt u sljedeće dvije godine preoblikovan i prilagođen potrebama investitora. Do 1903. vlasnik parcele bio je Karl Holzer, građevinski poduzetnik i sitni industrijalac. Njemu je na um palo da razruši jednokatnice od nepečene gline, straćare u kojima je živjela, i u vlazi Žabljaka skapavala muslimanska sirotinja, ali je, iz vrag će ga znati kojih razloga, odustao, i prodao parcelu Anti Štambuku. Bilo je to 1903.

Vrijedilo bi istražiti tko je bio i čime se bavio Štambuk, no izvjesno je da je podrijetlom, ako ne i rodom, bio s otoka Brača, i da je u austrijskoj čaršiji imao određen ugled ako je od Vancaša mogao naručiti projekt. Prema prvobitnoj zamisli, u skladu s Građevinskim redom iz 1893, koji je određivao da kuće u glavnoj gradskoj ulici imaju biti od visokog prizemlja, i još dva kata, Vancaš je crtao takvu zgradu, da bi je, slijedeći promjenu urbanističkih planova, nadopunio još jednim katom, i mansardom prema glavnoj ulici.  

Ante Štambuk nije gradio kuću za sebe, nego je to trebao biti spoj javnih i stambenih prostorija, koje bi on, zatim, iznajmljivao. Na prvom katu bile su, dosta impresivne, društvene prostorije Hrvatskoga kluba. (U ta rana doba modernog Sarajeva bit će da su čudom smatrane ovakve građevine, u kojima se i živjelo, i radilo. Do tada je, u skladu s turskim adetima, kuća bila ili stambena, ili javna.)

Usred rata, 1917. kada se, kao i u svakom ratu tokom dvadesetog vijeka, širilo  mračno uvjerenje da će se iz Sarajeva uskoro odlaziti, Štambuk je prodao zgradu porodici Peško, a oni su je 1933. prodali porodici Trebić. Trebići su bili Srbi, pravoslavci, Mihajlo Trebić je do rata stanovao u jednome od stanova u kući. Što je bilo poslije s njima, dio je velike priče, historijske, porodične ili nacionalne, koja nije ispričana ni u jednoj sarajevskoj kronici, pripovijesti, romanu. Partizani, kada su 1945. naišli, zaposjeli su objekt i temeljito ga prenamijenili, da bi početkom šezdesetih bila i formalizirana odluka o nacionalizaciji.

Sretna je zgrada Ante Štambuka, jer nije oštećena ni u jednom bombardiranju i granatiranju Sarajeva, ni 1941, ni 1945, ni pedeset godina kasnije, između 1992. i 1995, iako su okolne zgrade dramatično stradavale.

Dragstor

Ti pamtiš dragstor u prizemlju, otvoren u godinama oko Titove smrti, prvi dućan u povijesti grada koji je, barem u početku, radio dan i noć. Kasnije mu se radno vrijeme skraćivalo, prvo do ponoći, onda do deset navečer. Pamtiš i oblik slova u riječi dragstor, nad izlozima samoposluge, moderan font toga doba, koji je varirao, oblikovao, igrao se njime, grafički dizajner Dragan S. Stefanović. Ali malo je vjerojatno da je baš on ispisao slova dragstora. Bit će da su ona djelo anonimnoga UPI-jevog dizajnera, slučajnog epigona u Stefanovićevom dobu.

Trebalo bi dragstor pisati velikim slovom. Dragstor. Ranije ga u Sarajevu nije bilo, niti se znalo da ta riječ postoji, ili da može postojati u našemu, srpskohrvatskom, jeziku. Poslije, kada bi se izgovorilo dragstor, znalo se, uvijek, na koji se Dragstor misli. Dragstor u prizemlju Štambuka kuće, Dragstor na dnu Dalmatinske, na uglu Kulovića i Titove, ušao je u anegdote, gradske priče i viceve. Ušao je u sentimentalnu povijest grada, iz koje će zatim, kada se sentimenti pretvore u patetiku, zauvijek nestati. Tako će nestati i jedne riječi iz sarajevskog govora, ili će riječ poprimiti nova značenja. Što danas, u Sarajevu, znači riječ dragstor? Što znači Sarajevo?

Ona bi prošla značenja trebalo dokumentirati, oistiniti, uobličiti u historijski dokument, u romanesknu igru, naslova Dragstor.

Jednom je godišnje, u tjednu poslije novogodišnjih praznika, u Dragstoru provođena inventura. Obično je trajala tri dana. Postoje li igdje sačuvani inventurni izvještaji? Ako postoje, saga o Dragstoru započinje na jedini mogući način: listom na kojoj su nabrojani svi proizvodi s polica Dragstora, dana 30. prosinca 1981. Dalje lako poteče priča...

U vrijeme kada se ulica službeno nazivala imenom Slobodana Principa Selje, Gavrilovog nećaka, komunista i narodnog junaka, koji je u okolici Sarajeva 1941. podizao ustanak, širilo se vjerovanje da je prethodno ime ulice komemoriralo uspomenu na triput biranoga gradonačelnika Esada Kulovića. Tako je pričao narod, a uz narod i oni, učeni a nedoučeni ljudi, koji bi, onako usput, virnuli u knjige, u kojima je bilo upisano ime Esada Kulovića.

Doista, Esad efendija, bio je tek sin Sulejmana Ruždije Kulovića, uglednoga, po stavovima naprednog sarajevskog kadije, koji je sokak i podizao iz baruštine i blata Žabljaka. Po njemu je, rekli smo, još u osmanska doba ulica dobila ime, a sin Esad, rođen 1859, živio je u sokaku očevog imena, u kojemu će jednom, kad i sam postane bogat i ugledan, sagraditi lijepu, veliku kuću.

To je ona zgrada na uglu s JNA ulicom, u čijem je prizemlju Prosvetina knjižara. Projektirao ju je Karlo Paržik. Kulovića kuća je uz kuću Ante Štambuka ostala najljepša u ulici.

Esad Kulović

Za razliku od oca, čovjeka s zapadnih granica jednoga propadajućeg carstva, konzervativnog u mjeri u kojoj to jesu čuvari staroga poretka, naprednoga onoliko koliko je napredan bio svaki kasni osmanlijski melankolik, svjestan da mu vrijeme ističe, Esad je bio nesustavan u obrazovanju, raspršen u interesima, i rastrgan u vremenu i među svjetovima. Rani bosanski Europljanin, potomak stare janjičarske porodice, sin kadijin, Esad Kulović bio je i raspusan, i bogobojazan, oblačio se kako bi određivale prilike: po Sarajevu alla turca, izvan Sarajeva i u Beču, alla franca. Imao je dar za jezike. Da se rodio tridesetak godina ranije, bio bi cijenjeni bečki ili carigradski dragoman, jer je uz turski, izvrsno govorio perzijski i arapski, ali i francuski.

Bio je među onima koji su lako podnijeli odluke Berlinskog kongresa, i provalu baruna Filipovića u Bosnu i Sarajevo. Već 1884. je, kao dvadesetpetogodišnjak, biran za gradskog vijećnika. Predvodio je Muslimansku samostalnu stranku, i bio izrazito sklon habsburškome režimu. U vremenu oko Aneksije nastojao je skupa s hrvatskim, jevrejskim i dijelom muslimanskih vijećnika, a protiv volje Srba u vijeću, te dijela muslimana, omogućiti da i stranci u gradu imaju pravo glasa. Osim što je to pogodovalo okupacijskim, poslije aneksionim vlastima, bilo je, na neki svoj način, i ispravno: naime, Sarajevo s početka stoljeća bilo je doseljenički, kuferaški grad. Njegova društvena, nacionalna i politička struktura, gospodarstvo, kultura i prosvjeta u najvećoj su mjeri ovisili o strancima, njihovoj brizi, kapitalu i radu. Bilo je nerazumno i natražnjački ostaviti te ljude bez prava glasa. A opet, s nekog patriotskog i narodnjačkog stanovišta, na kojemu su insistirali Srbi, sa stanovišta zajedničke kulture, jezika i pisma domaćega stanovništva, te njegove nacionalne i kulturne bliskosti sa Srbijom, logično je bilo biti protiv širenja prava za kuferaše. Također, ni konzervativnom muslimanskom svijetu nije se to moglo svidjeti.

Tom prilikom Srbi su, uz pomoć dijela muslimana, nadgornjali ostale, pa je Esad Kulović dao ostavku na mjesto gradonačelnika. Na sljedećim izborima ponovo je biran, ali to su već bila neka mučna, antagonizirana doba nakon 1908, kada se, zlokobno, sve više mislilo kolektivnom, vjerskom ili nacionalnom, velikom glavom, a sve manje svojom vlastitom. Kada su ga treći put, 1913. izabrali, on je odbio gradonačelničku čast, pa je na tom mjestu ostao Fehim efendija Ćurčić, da 28. lipnja 1914, na Vidovdan pred Vijećnicom dočekuje nadvojvodu Franju Ferdinanda, koji će ga, uzrujan Čabrinovićevom bombom, tu pošteno ispsovati.

Ćurčić je bio nedorastao velikom i strašnom povijesnom trenutku. Takav, bit će upamćen kao posljednji habsburški gradonačelnik Sarajeva. Njegov otac, Ragib efendija, bio je posljednji osmanlijski gradonačelnik.

Bi li povijest u dvadesetom stoljeću jednako potekla da je Esad Kulović prekršio svoja načela, da je začepio nos i prihvatio gradonačelničku čast? On se, to je sigurno, ne bi smeo, kao što se smeo Fehim efendija, ne bi nakon skandala s bombom krenuo čitati ranije pripremljen svečani govor; umjesto da ga dodatno uzruja, sigurno bi pokušao smiriti nadvojvodu. Napokon, njegovo srce tuklo je za cara i domovinu, skoro koliko i nadvojvodino. Samo što njemu nije bilo toliko stalo do moći imperija. Zanimala ga je modernizacija njegova grada i zemlje, duhovna i praktična.

Da je umirio Franju Ferdinanda, da je je zadržao nekoliko minuta duže ispred Vijećnice, Gavrilo bi već kupio burek kod Latinske ćuprije, i otišao bi neobavljena posla. Ili nadvojvoda ne bi na mah i u bijesu mijenjao trasu puta, pa se ne bi ni zatekao na mjestu atentata. Ili češki šofer ne bi skrenuo u krivu ulicu...

Svejedno bi bilo Velikog rata, ali da je Esad Kulović i treći put prihvatio gradonačelničku čast, naša bi uloga u tom ratu bila drukčija, a možda bi drukčiji bio i njegov tok. Tvoj gimnazijski drug Gavrilo bi se dvadeset i neke, mislim 1921. ili 1923, zatekao na brodu za Ameriku, zajedno sa činovnikom tršćanskoga Generali osiguranja Franzom Kafkom. Eno ih na brodu koji isplovljava iz tršćanske luke, srca su im ispunjena strepnjom i nizom sitnih životnih poraza i razočaranja. Hoće li se njih dvojica upoznati za vrijeme plovidbe prema New Yorku? Neostvareni atentator na austrougarskog prijestolonasljednika i najveći neostvareni pisac te monarhije.

Za početak takve priče dovoljno je ugoditi da Esad Kulović 1913. pokaže malo častohleplja i oholosti, i da po treći put prihvati mjesto gradonačelnika.

Samo bi tako, ali doista, Ulica Sulejmana Ruždije Kulovića u budućnosti mogla ponijeti ime njegova sina.