Kuća na Sepetarevcu

Tako mi se čini, mislim da sam baš tu godinu zapamtio, premda može biti i neka druga, pouzdanih podataka nema, niti ih može biti, mrtvi su oni koji su kuću gradili, mrtvi su svjedoci izgradnje, ne postoji institucija u kojoj bi se dokumentirale činjenice o kući, jer pedesetih još nije bilo ni građevinskih dozvola, ni svih onih popratnih papira, vezanih za poreze i kojekakve namete, čija je dobra strana u tome što za sobom ostave tragove u arhivima, a samim tim i u vremenu.

Kuću su, zajednički popola, gradila braća Obrad i Branko Trklja, naseljeni Sarajlije, rodom, čini mi se, od Bileće. Ili, možda, od Gacka? U svakom slučaju: iz istočne Hercegovine. Obrad je bio poduzetniji i siroviji, pa je vjerojatno da je njegova ideja bila da se kupi zemlja - stara bašča pri vrhu Sepetarevca, iz koje puca pogled na grad.

On je okupio i nadgledao majstore, nabavljao materijal, plaćao sve što treba platiti. Branko, onako plah, sramežljiv i fin, kao da nije s kamenjara, nego je odrastao na asfaltu, ili još bolje - u biblioteci, u to vrijeme mladi perspektivni znanstvenik, asistent na tek osnovanom Ekonomskom fakultetu, vjerojatno se brinuo da Obrad ima dovoljno novca za svoje zidarije, a bit će i da je, ipak, sudjelovao u izradi nacrta buduće kuće.

Zamišljeno je da se kuća sastoji od dva jednaka stana, jednostavnim rezom podijeljena na po dvije spavaće sobe i dnevni boravak s kuhinjom. Između je hodnik koji vodi do kupaonice sa zahodom.

Bilo je to vrijeme kada se još nije provodilo previše vremena u kadi ili ispod tuša, a ni kultura čitanja na zahodskoj školjki nije bila razvijena kao danas, niti su do naših krajeva prodrli strojevi za pranje rublja (poluautomatski, bez elektronskog programatora), tako da je kupaonica barem za tri četvorna metra premalena.

Kuća je postavljena tako da ima pogled na tri strane: po dva prozora, jedan kuhinjski i drugi u dnevnom boravku, gledaju niz Sepetarevac. Jedna soba imala je pogled na grad, od Bistrika, preko Širokače, Soukbunara, Jevrejskog groblja, sve do Novog Sarajeva i nizina u kojima će jednom nastajati moderno socijalističko Alipašino polje. Kroz taj prozor dobro se vidio Vakufski neboder, vrhovi zgrada u Titovoj ulici, neboder kafane Park. Druga je soba, tiša i zaklonjenija, gledala u bašču, u kojoj će Obrad Trklja s godinama posaditi stabla jabuke, šljive, kruške, trešnje, višnje. Tih će stabala, naravno, biti previše. U malim baščama naših djetinjstva oduvijek je previše toga raslo, i sve bi te bašče jednoga dana, nakon što bi konačno odustao onaj koji ih je sadio, zadivljale i pretvarale se u neprohodnu prašumu. To će se s baščom na Sepetarevcu dogoditi sredinom osamdesetih.

Između voćki probranih sorti, tako da u bašči ne budu dva ista stabla, Obrad je sadio ruže, grmove ribizla i maline, zatim nanu, koju već dvadeset i pet godina zovem metvicom, te jedan kanadski jasen i dva jorgovana, ljubičasti i bijeli, čiji cvat je, možda, i najljepša slika sa Sepetarevca, a zbog kojeg, sve do dana današnjeg, meni riječ Sarajevo miriši na jorgovan.

Pa kad me u hotelskoj kupaonici slučajno dopadne sapun za ruke s mirisom jorgovana, ja se uvijek sjetim Sarajeva, i to onog nekog Sarajeva kakvo postoji izvan svake konkretne stvarnosti, čak i izvan sjećanja.

Ali pustimo sad bašču, ovdje ne bi o njoj trebalo biti govora, nego o kući. S tri je strane to obična, za svoje vrijeme, ali i za duga kasnija vremena, gotovo tipska, jednostavno zamišljena i projektirana bosanska kuća, s krovom na četiri vode i u obliku nadsvođene kocke. Njezin je tlocrt gotovo savršen istostranični geometrijski lik, savršen kvadrat, što, naravno, niti je dobro, niti je lijepo, niti je funkcionalno.

Ali takvo je bilo vrijeme, tako je gradio običan, uglavnom neuk, u arhitekturu, te u logiku i način funkcioniranja životog prostora neupućen svijet. Da su braća Trklje vjerovali arhitektima, pa da su dali nekom školovanom čovjeku da im crta kuću, ona sigurno ne bi ovako izgledala.
Ali sa četvrte, sjenovite strane, one na kojoj nema prozora, započinje čudo

. Čudo arhitektonskog modernizma kako ga zamišlja diletant, ali i čudo istinske zidarske tehnike. Naime, na toj strani, na kojoj su i ulazna vrata u stanove, načinjene su tri prilično velike i prostrane terase: najmanja je ispred vrata stana na prvom katu, najveća je na drugom katu, a najotvorenija i najosunčanija je u produžetku krova, ispred vrata od tavana.

U vrijeme kada je kuća građena nije još bilo kuće na broju 25. Nju će šezdesetih graditi Fehim Kasumović, za ženu, sebe i njihovo dvoje djece, nego je bio produžetak bašče i pogled na kuću s broja 27, neobično lijepu i smjelu međuratnu modernističku građevinu, u kojoj je krajem Drugoga svjetskog rata neko vrijeme boravio strašni Maks Luburić. Ta je kuća djelo osviještenog modernizma, jedna od ljepših takvih u Sarajevu, pa je šteta što se ne zna tko ju je gradio. Možda bi se i znalo da su me takve stvari ranije zanimale. Obrad i Branko svoje su terase gradili zagledani u prelijepe zaobljene terasaste vizure kuće koja se tada nalazila u prvom susjedstvu. Vjerovali su da im običan zidar može osmisliti i sagraditi nešto slično.

Tu je, uz samu terasu, ali, fatalno, s vanjske strane međe, Obrad posadio vinovu lozu, neku neobično slatku i ukusnu bijelu sortu, koju je zatim uspinjao prema terasama i uz ograde, vjerojatno zamišljajući da će jednom tu načiniti i odrinu. Sedamdesetih, kada sam zobao to grožđe, čije su bobe bile pomalo čađave od sarajevskog smoga, loza je djelovala moćno i živo.

U Sarajevu joj nije bilo ravne, ali onda je komšija Nihad, sin rahmetli Fehima, u svom dvorištu krenuo da zida plato na koji će parkirati auto. Molili smo ga da našoj lozi ostavi krug od deset centimetara, da može živjeti i disati. Nije to učinio, skroz ju je zagradio i zazidao, on ili njegovi majstori.

Nikada ga nismo pitali zašto je tako postupio. Zatim smo čekali da loza umre. Sljedeće godine bila je već malo kržljavija. Nakon dvije se godine napola osušila, ali još uvijek je bila živa. Treće godine više nije bilo naše loze.

Kuća je pored dva stana imala i prizemlje. U prizemlju su, na strani ulice gdje su temelji vrlo duboko ukopani, podrumi. A s druge strane, prema bašči, dvije su sobe. Između podruma i soba isti je onakav hodnik, koji vodi u malenu kupaonicu sa zahodom. I ovu su etažu braća podijelili između sebe. Soba i podrum bliži izlazu bili su Brankovi, a oni dalji, Obradovi.

Ne zna se što je Obradu Trklji šunulo u glavu da je 1969. prodavao stan. Nije baš bio običaj da se braća tako razdvoje nakon što su zajedno podigli kuću, a još manje da jedan brat udesi drugog tako što će mu nekoga nepoznatog useliti iznad glave. Jer Branko je bio na prvom, zaklonjenijem, manje sunčanom katu, sa čijih prozora nije pucao onakav pogled na Sarajevo, dok si je Obrad unaprijed osiguran bolji, povlašten položaj. Jedino što je sigurno: nisu se bili zavadili. Do kraja Obradova života braća će biti u vrlo dobrim odnosima. Branko se uvijek, budući da je ostao stari momak, brižno odnosio prema Obradovima, a i Obrad je bio ponosan na brata koji će s vremenom postati prilično važna ličnost, slavni profesor i dekan Ekonomskog fakulteta.

Nije jasno ni kako mu je pošlo za rukom da stan proda Energoinvestu, silno moćnoj socijalističkoj firmi, koja se bližila svojim vrhuncima, šireći poslove na svijet, naročito na njegove nesvrstane okrajke, koja je upravo dovršavala poslovni neboder vis a vis Narodnog pozorišta, pa je stanarima zgrade gospođe Heim, koji su se našli u svojevrsnom zatočeništvu pod prizemnim ograncima nebodera, nudila zamjenske stanove.

Obradov stan Energoinvestovim ljudima nije mogao djelovati baš jako atraktivno, zašto bi kupovali stan u porodičnoj kući, ako su im se nudili toliki ljepši i uredniji stanovi po novim i starim stambenim zgradama, od Titove ulice preko Grbavice do Čengić vile?

Možda je Obrad imao neku vezu u Energoinvestu, a možda je naprosto imao sreće. Tek, za lijepe je novce prodao nešto što bi u tom trenutku inače teško mogao prodati.

Nono 1969. nije bio tako star, ali ga je astma sve gore mučila. Istekla je bila četvrta zima koju su Nona i on provodili u Drveniku, u ujakovoj vikendici, a treća da su sa sobom imali i mene. Javorka i Dobro definitivno su se razišli. Ona je od tog proljeća radila u Službi društvenog knjigovodstva, nakon što je prethodne dvije godine uglavnom zgubidanila, pokušavajući da studij ekonomije privede kraju. Godinu dana ranije, u zimu 1968. izvršila je abortus u Domu zdravlja u Skerlićevoj ulici. Nerođeno dijete bilo je Dobrino.

Što je radila s njim ako su se dvije godine ranije onako razišli? Ovo se pitanje svakome postavljalo, ali nitko ga se nije usuđivao proslijediti onoj jedinoj koja je na njega upućeno mogla odgovarati. Batrgala se u vlastitome životu, kao neka šumska zvjerčica u klopci koju su postavili lovci. Mene je ostavila djedu i baki, s izlikom da mora učiti, pa da nema uvjeta, a zapravo nije znala što bi sa mnom. Osim što nije umjela imati djece, bio sam produžetak svoga oca, kojeg je istinski mrzila. Ili ga nije baš tako mrzila, nego se prividom mržnje branila od suvišnih pitanja.
Javorka je, i nitko drugi, odlučivala pri izboru zamjenskog stana.

 U Energoinvestu su joj ponudili izbor od desetak stanova, većih i manjih, funkcionalnih i nefunkcionalnih, koje je obilazila tokom proljeća i ranog ljeta, da bi na kraju izabrala Sepetarevac. Učinio joj se lijep i sunčan. 

Mislila je da će na visini biti manje smoga, da će to prijati Nonetovoj bolesti. Zamišljala ga je u hladu, na terasi, i u bašči, u to vrijeme vrlo urednoj, među voćkama i ružama. Osim toga, sam stan djelovao je tako prostrano, pun svjetla, prozračan. Bila je žrtva optičke varke, karakteristične za ljude koji prvi put traže stan, pa im se onda učini da je neki prostor širi nego što zapravo jest. Sve što je ispražnjeno od namještaja i od ljudi djeluje svijetlo i prostrano. A kako je, u većini slučajeva, prvo biranje stana u životu ujedno i posljednje, tako to novostečeno iskustvo ničemu ne služi. Sepetarevac nikada nije bio ni svijetao ni prostran. Samo je imao lijep pogled. A onda je jednom nestalo i pogleda.

Obrad je, za razliku od Branka, bio mutan, zlokoban, možda i opasan čovjek. Ili nam se činilo da je takav. Kada se sredinom srpnja 1969. Javorka odlučila za Sepetarevac, odustavši od jednoga ljepšeg i prostranijeg stana u Lenjinovoj ulici na Grbavici, i još jednog, također na Grbavici, koji se nalazio u Zagrebačkoj, i kada je potpisala ugovor s Energoinvestom, u kojem je pisalo da se bezuvjetno iseljavamo iz našega starog stana, započeli su problemi.

Obrad nas nije htio pustiti u stan, govoreći da mu Energoinvest nije na vrijeme isplatio cjelokupan iznos ugovorene cijene, i da je zato sad ostao bez kapare koju je uplatio za svoj budući stan. Ali malo je vjerojatno da je govorio istinu. Ili je od nas htio iznuditi neki novac - kao što su vjerovali Nono i Javorka - ili mu se bilo teško odvojiti od Sepetarevca - kao što će se pedesetak godina kasnije meni činiti.

Što god bilo, sve ih je troje uhvatila panika - Nonu, Noneta i Javroku, ja sam sa svoje navršene tri godine bio još nezreo da bih se uspaničio. Nisu još na mene prenijeli dvije kolektivne obiteljske traume, dva mentalno-emocionalna kompleksa utisnuta u nas i u naše identitete: strah od siromaštva i beskućništva, i kuferaški osjećaj posvemašnjeg nepripadanja. Plašili su se da ne ostanu bez krova nad glavom, što ću ja osjetiti tek kada se preselim u Zagreb, i što će me, na malo modificiran način, moriti sve do danas.

Bili su uvjereni da ih baš svatko može namagarčiti i prevariti, jer nikoga ne poznaju i nikome ne pripadaju, nemaju svojih zemaljaka i rođaka na visokim položajima, nisu ukorijenjeni u ovom kao ni u bilo kojem drugom gradu, tako da ni grad nema obavezu prema njima. U Sarajevu i u Bosni osjećali su se kao vječni podstanari, oni koje svatko može potjerati i protjerati.

Živeći u Zagrebu učinio sam se, i danas se učim, njihovom kuferaštvu, toj gorkoj privremenosti, vječnom i posvemašnjem progonstvu, osjećaju da svi oko mene imaju veće pravo na zrak koji dišem i zemlju po kojoj hodam. 

Dugo me je to mučilo, da bi me na kraju prestalo mučiti, da bih na kraju shvatio da mi je taj osjećaj darivan samo da bih mogao ispričati priču o njima, cijelu i potpunu, onako kako se događala i kako je stigla svome koncu.

Upravo zbog te dvije tvorbene traume: straha od beskućništva i kuferaškog nepripadanja, nikada nisu ništa stekli osim tog stana na Sepetarevcu. Ljudi se rode bogati ili siromašni. Oni su se rodili siromašni, i onda, koliko god radili i stjecali, ništa nisu mogli steći. Golem je bio njihov strah, golema im je bila samoća.

Nekoliko tjedana trajalo je natezanje s Obradom. Ali ni nakon što je konačno morao popustiti, nakon što smo dobili ključ, nakon što je Nono pozvao bravara da promijeni bravu (što je vajkadašnje pravilo pri useljenju u novi stan), Obrad se nije do kraja oprostio od Sepetarevca. Godinama je tvrdio da Energoinvestu nije prodao svoju polovicu bašče i tavana, premda je i u njegovom i u našem ugovoru pisalo da jest. Nekome drugom njegova ludost ne bi bila važna, ali nama se mrznula krv u žilama. Nonetu i Noni dok god su bili živi, a onda i majci pa meni. Obrad me je tako, ne znajući, učio mojim temeljnim pripadnostima. Odrana sam strepio da ćemo biti iseljeni iz rođene kuće. Sepetarevac je, naime, za mene bio to: rođena kuća.

U to je vrijeme Javorka započela svoj višedesetljetni sudski postupak s Energoinvestom. Naime, mi smo na Sepetarevcu imali stanarsko pravo, nismo bili vlasnici stana, Energoinvestu smo plaćali simboličnu stanarinu, čija visina nije prelazila vrijednost današnje pričuve, koja se u stambenim zgradama plaća preduzeću zaduženom za održavanje zajedničkih prostorija, stubišta, vanjskih zidova i fasada, ali onda se zbilo nekakvo restruktuiranje te ogromne tvrtke, valjda je nestalo odjela, ili tadašnjeg OUR-a koji je bio vlasnik stana, a drugi segment unutar megakorporacije nije preuzeo vlasništvo, tako da najednom više nismo imali kome da plaćamo stanarinu.

Naprosto više nije postojao račun. Javorku je tad uhvatila silna panika, pa je tužila Energoinvest, i od tada smo stanarinu plaćali kao sudski depozit.

Proces se, poput tolikih drugih, razvukao do u vječnost - što, zapravo, i nije čudno, jer ga nijedan sud i ne bi mogao privesti razumnom i pravičnom kraju - a na Sepetarevac se naselila trajna tinjajuća strepnja, koja bi se povremeno razbuktala i pretvarala u Javorkine gnjevne i samosažaljive ispade.

Nono je već odavno bio pokojni, 1986. je, nakon pet-šest godina sudovanja, umrla i Nona, ostali smo sami, majka i ja, ona se gnjevila i samosažaljevala, a u meni se naselio neki tupi neprolazni strah, nelagoda koju bi se, možda, mogla opisati ovako: osjećao sam se poput nekog tko svaki put kad bi da zakuca čavao u zid da o njega objesi kalendar za sljedeću godinu pomišlja da je, možda, bolje da to ne čini, jer to ionako nije njegov zid. Takav je bio moj strah.

I nisam zakucavao čavao. Tako se na kraju i zaratilo. Sudovanje je sljedeće tri i pol godine ostalo zamrznuto, tokom rata nije se plaćala stanarina, i onda je, po završetku rata, donesen zakon o otkupu stanova. Energoinvest je bio temeljito opustošen, ali neke su stvari, ipak, počele funkcionirati kao u kapitalističkom svijetu.

Najednom je pronađen i taj davno izgubljeni vlasnik stana, Javorka je kao “nosilac stanarskog prava” stekla pravo na otkup. I tako je, po novim pravilima i zakonima, Sepetarevac konačno postao naš. Ustvari, postao je njezin. 

Moj će biti nakon kratke ostavinske rasprave provedene dva-tri mjeseca nakon što je ona umrla. Jedini, jedinstveni nasljednik. Sa zakonske tačke gledišta nije imala nikog osim mene. Pomislio sam na čas da bi se mogao pojaviti još netko…

Jednom stečeni strah da nemam pravo na kuću u kojoj živim trajno se uvukao u mene. Čini mi se da drukčije više niti ne umijem da stanujem. Dvadeset godina već nisam živio na Sepetarevcu, imao sam papir na kojem je pisalo da je Sepetarevac moj, kao što mi pripada i mjesto na kojem u Zagrebu živim, ali svejedno, kad god bih da zakucam čavao pomišljam… Ili ne pomišljam ništa, nego osjetim nelagodu, i ta je nelagoda moj temeljni osjećaj doma.

Obrad Trklja prodao je svoj udio u Sepetarevcu da bi se odselio u Beograd. Ne zna se kako mu je ni zašto to prahnulo u glavu. Mi ga, zapravo, nismo ni poznavali, a slabo ga je znao i komšiluk. Teti Almasi - sepetarevačkoj starosjedjelici s kojom smo se godinama pazili i s kojom je Nona bila vrlo intimna - Obrad je bio mrzak. Stresla bi se na njegov spomen, a kad bi je se pitalo, i kad bi baš morala nešto reći, govorila je da je bio mračan i nekako nasilan.

Tako je, govorila je, gledao. Na tome bi se i završavao sav naš razgovor o Obradu Trklji. I uvijek se činilo kako je u tom razgovoru bivalo nešto prešućeno, kako je teta Almasa imala još nešto za reći, ali, eto, neće. Trideset i koju godinu kasnije, kada više nema ni tete Almase, ni onih s kojima je razgovarala, ni njihova živa čuđenja pred onim što je prešutjela, meni se čini da znam što je to prešućivala, a onda i zašto nam je to prešućivala.

Između nje i nas postojalo je živo, iskreno i nikad narušeno prijateljstvo, što ga je Nona zasnovala, a Javorka na svoj način održavala. Nonu je Almasa duboko poštovala, doživljavala je kao neku vrstu sepetarevačkog patrijarha, divila se njezinoj pameti, iskustvu i obrazovanju, i to je Noni pomalo išlo na živce.

A još joj je više išlo na živce što ju je zvala - baka. Između njih dvije postojala je razlika u godinama, ali ona nije bila takva da ne bi pripadale istom naraštaju. Ne samo da se jedna prema drugoj nisu mogle odnositi kao baka prema unuci, nego starija mlađoj ne bi biološki mogla biti ni mater. Mogla joj je biti starija, ali ne previše starija sestra.

Nije shvaćala što je teti Almasi bilo na umu, i zašto joj je Nona bila baka. Ili Baka. Zato što je u njoj vidjela onu koja joj je po spolu - tojest rodu, i to više u društvenom nego u biološkom smislu - bliska, dok je po svemu drugom visoko iznad nje. Bila je kraljica-majka njene male, tihe i vedre mahale.

I to se odnosilo na cijelu nju, sav njezin život i bivanje, ali uz jedan mali i podrazumijevajući izuzetak, uz nešto što je teti Almasi bilo samorazumljivo, toliko samorazumljivo da o tome, vjerojatno, nikad nije ni mislila.

Baka je bila inovjerna, bila je ćafirka, bila je ono nešto tuđe, zazorno i nedodirljivo, nečisto poput krmetine. Istovremeno s tim bila joj je najrođenija. I što je tu bilo važnije: ćafirski identitet ili ljudska bliskost i ta zadivljujuća veličina ličnosti? Nema odgovora na ovako postavljeno pitanje, jer čim se ono postavi, pitač je u grdnoj greški i zabludi. U svakom je trenutku važno i jedno i drugo, tako da ništa ni od čega ne može biti važnije.

U svakome trenutku, u svemu Nona je za Almasu bila ćafirka, u najkonzervativnijem i potpunom značenju tog pojma, pripadnica ne-svijeta, protu-dunjaluka, nečiste vrste, i netko za koga bi ona, Almasa, rahat život dala, ne pomislivši pritom da čini nešto izuzetno ili neobično. Njezino prijateljstvo bilo je veliko k’o kuća, pa ako je i u što čovjek mogao biti siguran, onda je mogao biti siguran u to da ona to prijateljstvo nikad ne bi izdala.

Kako je moguće da istovremeno bude i jedno i drugo?
Da nije selidbe, možda bih se time bavio. Na primjer, da sam ostao.
Ali sad više nema vremena, nema načina.
Moram da idem.

A napisao bih, da mogu, da se još sjećam, knjigu koja bi se zvala Almasa.
U kojoj bi bili sabrani njezini razlozi, i u kojoj bi bilo objašnjeno kako je jednoj od najplemenitijih žena koje sam poznavao, jednoj od najčistijih, moja Nona istovremeno mogla biti krmeći izrod i najbolja prijateljica.

Ali kako te knjige neće biti, neka posljednjih nekoliko rečenica budu odmah zaboravljene. Teta Almasa nije nam mogla reći da zazire od Obrada Trklje zato što je Obrad Srbin, vlašina, inovjerac. Osim što smo i mi inovjerci, u njezinom rasporedu činjenica u svemiru, naše je inovjerstvo neusporedivo bliže Obradovom inovjerstvu, nego njezinoj čistoj islamskoj vjeri.

Bilo je vrijeme bratstva i jedinstva, kada se činilo da su svi ratovi i klanja daleko iza nas, tako da bi Javorki ovakvo što djelovalo kao najgora, najstrašnija uvreda. Onoj, ondašnjoj Javorki.

A meni bi, s mojih petnaest, osamnaest, dvadeset - koliko sam imao dok je teta Almasa još dolazila u našu kuću - vjerojatno bilo nerazumljivo, nezanimljivo, tuđe. I bit će da bih se treško razočarao u Almasu.

Nona bi razumjela o čemu se radi, iako ni ona u to vrijeme nije željela znati što to Almasa prešućuje. Nije željela zato što za razliku od nje, Almase, nije imala korijene u ovoj zemlji. Njezina jedina prirodna pripadnost bila je kuferaška, a tu onda nema naših i njihovih, jer su svi jednako tuđi i njihovi, i cijeli je svijet inozemstvo.

Da smo sve ovo tada htjeli znati, vjerojatno bi se rasulo jedno lijepo prijateljstvo. Zato je važno i dobro što nismo znali.

Teta Almasa stigla je u Sarajevo iz Rogatice, bježeći pred četnicima u onom ratu. O svom je stradanju i o stradanju svoje familije govorila sabrano, ali ne skrivajući potresenost. Govorila je bez mržnje i generalizacije. One nedjelje, u svibnju 1980. kada je objavljeno da je umro Tito, dotrčala je nama da se isplače. Nona ju je tješila, govorila - imao je on godina! - ali Almasa je bila neutješna.

I nije, kako bi se moglo pretpostaviti, mislila da će se sad ponoviti ono što se zbivalo u onom ratu koji je nju istjerao iz Rogatice. Zbog drugog je ona plakala: Tito je potjerao četnike i stvorio svijet za nju. Istina, i on je bio od krmeće vjere/nevjere, ali zar se Tita uopće i može po tome mjeriti i ocjenjivati?

Bit će da u Obradu Trklji, ipak, nije vidjela srodnika onih rogatičkih četnika, ali u njegovoj je osionosti i nepristupačnosti, bit će, osjetila nešto što ju je ugrožavalo, i što je iz njene perspektive bilo problematičnije od njegove krive vjere i lošeg imena.

I naravno da nam ništa od svega toga nije mogla reći.
Skoro četrdeset godina nakon Obradove smrti, s onim naknadnim iskustvima koja su me fatalno približila teti Almasi i njezinim razlozima, moje je da mislim i o tome je li u njemu bilo nečega od… Ne bih ni izgovorio od čega i od koga.

Zavro je da se seli u Beograd, i vjerojatno je znao zašto to čini. U Sarajevu je ostavljao brata, kojeg je dodatno udesio tako što mu je u kuću uselio nepoznate ljude, brata koji je, rekosmo, u tom Sarajevu bio silno cijenjen i poštovan. Ekspert za ekonometriju: tu meni nerazumljivu, ali očito važnu disciplinu primijenjene matematike.

Danas bi se netko mogao zapitati, a zašto Branko od Obrada nije otkupio njegovu polovinu kuće? Zato što je to bio jugoslavenski socijalizam, doba čudno i daleko, kada dobrostojeći profesor nije imao novca ni načina da otkupi pola kuće.

Malo zatim u Beogradu je promijenio i prezime. Istražujući porodične rodoslove, negdje je ispopao da su Trklje starinom bile Jakšići, tako da je on odlučio postati Obrad Jakšić. Na kraju su se dva brata koji su gradili Sepetarevac različito i prezivali.

Ne znam kako mu je bilo u Beogadu, je li se navikao. Ali je pod kraj sedamdesetih sve češće dolazio u Sarajevo i na Sepetarevac. Spavao bi u Brankovoj podrumskoj sobi, i bavio se baščom. Usput bi, onako u prolazu, nalazio načina da kaže kako je ta bašča njegova. Javorku je to, ali s dobrim razlogom, izbacivalo iz cipela.

Ali, s druge strane, bašča je bila zajednička i nepodijeljena, tako da je Obrad imao pravo uređivati je, plijeviti i prekopavati, jer se moglo reći kako to radi u Brankovo ime. Osjećao sam da bi taj čovjek bio sretan kad bi nas nekako mogao iseliti sa Sepetarevca. I to je samo pojačavalo moju strepnju. Javorka je urlala i samosažaljevala se, Nona je samo šutjela, ali osjećalo se da i ona trpi. Obrad se kao prijetnja nadvio nad naše živote. Kružio je iznad naših glava, vrebao poput kopca, i sve češće dolazio u Sarajevo.

Čini mi se da je bilo proljeće, ili je, ipak, bila jesen, od jutra neki sparan i težan dan, ja sam već išao u gimnaziju, a kada sam se popodne vraćao iz škole, Nona me je dočekala potresena:
 - Umro Obrad, srušio se na stepenicama.

Penjao se iz bašče prema ulici, pao i nije se više pomakao. Ona je čula neki zvuk, kao da je neka velika životinja najednom zarikala, izašla je na terasu i dolje vidjela Obrada kako leži. Nazvala je hitnu pomoć. Zatim je zvala komšiju Nihada, odnekud se, naravno, pojavila komšinica Milenka, sjatio se neki okolni svijet - njoj je to strašno išto na živce, pa se zatvorila u kuću, i tek je onda nazvala Javorku…

Branko Trklja bio je po svemu, ali baš po svemu, suprotna narav svome bratu. Gospodin profesor, krupan, četvrtaste hercegovačke glave, potpuno sijed, dubokog, lijepog glasa, nikad se nije smijao ni osmjehivao i nikad ništa nije prigovarao. Živio je u stanu ispod nas, a da se od njega nije čulo ni glasa. Nije kašljao, nije kihao, nije glasno pomicao namještaj, jedino što se iz njegova stana ikad čulo bilo je zvono telefona.

Nije baš sasvim jednostavno kad vam nad glavom odrasta dječak. Koliko god ja nisam bio neko naročito živo i divlje dijete, događalo bi se da skačem po stanu, da vičem, da Branku Trklji trčim nad glavom - ili po glavi, kako je Nona zabrinuto govorila - ali on ne samo da se nije požalio, nego je jednom Noni, kada smo se sreli, a ona me htjela pred njim posramiti jer sam tog popodneva trčao po stanu, odgovorio da se kod njega ništa ne čuje, da je baš savršena tišina.

A dobro znam da nije mogla vladati tišina, pod koji nas je dijelio od njega bio je tanak i porozan, nije to bila nikakva betonska ploča, nego ona starinska pregrada između katova, kakva je bila uobičajena u nekadašnjim kućama i stanovima, kroz koju se sve čulo, tako da su ljudi, mnogo više nego danas, ne samo živjeli jedni s drugima, nego i znali o komšijinim dnevnim i noćnim aktivnostima.

Naravno, onaj dolje uvijek je više znao o onome dolje. Jedan je to od osnovnih zakona stambene fizike i mehanike.
Branko Trklja nosio je sivo odijelo, kosu je češljao unatrag, kao tadašnji komunistički funkcioner Džemal Bijedić, imao je tamnocrvenu ili plavu, uvijek jednobojnu kravatu, i crnu aktntašnu. Cipele vazda crne, proljetne, ljetne, zimske, plus rezervne, one konzervativne, starinske, na vezivanje, nikad mokasine. Stajale su na početku hodnika, s desne strane kada se izvana gleda, i u svakoj je cipeli bila ona sprava na feder koja je obući čuvala oblik. Na podu u hodniku bile su polijepljene crvene i zelene pravokutne pločice od linoleuma, tako da je hodnik izgledao kao šahovska ploča.

Da tu živim, mislio sam, morao bih paziti da nikada ne nagazim preko ruba pločice. Profesor Branko nije pazio: gledao sam njegova stopala u kućnim papučama, dok se vraćao s novcem, te čokoladom i tetrapak sokom za mene. Naime, bio je običaj da me šalju kod njega s računima koji su stigli za taj mjesec. Volio sam to, naravno zbog čokolade i soka. Ali nikada nismo popričali, mislim da me nikada ništa nije pitao, niti se pokušao našaliti. Taj hodnik je, naravno, jedino što smo od njegova stana ikada vidjeli.

Prije dvije-tri godine, možda 2014. ili 2017, sreo sam u Zagrebu jednoga njegovog mnogo mlađeg fakultetskog kolegu, danas čovjeka u vrlo zrelim godinama. Ne znam kako smo došli do profesora Trklje, valjda je u nekom od mojih romana ili pripovjedaka čitao kako ga spominjem, ali mi je ispričao kako su se, dok su studirali, šalili na njegov račun:

- Bio je velika šeprtlja, nije znao tko mu glavu nosi. A u ono vrijeme svi su studenti sa strane nosili veš u zavičaj na pranje, pa su jednom Branku njegovi drugovi, suputnici iz zavičaja, vreću s prljavim vešom dopunili kamenjem, a on, jadan, ništa nije primijetio, nego je to kamenje nosio sve do u Bileću…

Svejedno je li ovo istina ili je mit, ali priča o kamenju bila je objašnjenje životne muke i sudbine Branka Trklje, finale knjige o njemu, koja bi, da je napisana, stajala uz knjigu o Almasi, kao druga knjiga sedmoknjižja o Sepetarevcu.

Godine su mi inače važne, dobro i pouzdano pamtim datume povijesnih događaja, godine rođenja slavnih i beznačajnih nogometaša, pisaca i političara, datume rođenja davnih školskih drugova, ali neke privatne godine, naročito sedamdesete i osamdesete, ne samo da slabo pamtim i povezujem, nego često ne znam je li se neki događaj zbio prije ili poslije drugog događaja, iako do u sitnice pamtim što se dogodilo.

Tako ne znam godinu, i nemam je kod koga provjeriti, kada je Branko Trklja prodavao svoju polovinu Sepetarevca. Pouzdano je to bilo poslije Titove, a prije Nonine smrti, dakle između 1980. i 1986. Spremao se za mirovinu, koju je naumio provoditi u Osijeku, selu blizu Sarajeva, koje se od najvećega slavonskog grada razlikuje što mu počesto izostave “i” u imenu. Ne znam koliko je brzo našao kupca, jer ne znam ni kada je ponudio stan na prodaju.

O svemu nas je obavijestio tek kad ga je prodao.
- Znala sam da je čudan čovjek. Znala sam, i govorila sam vam! - slavodobitno je Javorka rekla. Nona i ja smo šutjeli. Bilo mi je žao što Trklja odlazi, iako više nisam bio dijete, pa da odlazim kod njega po čokoladu i sok.

U Osijeku ili Osjeku je dočekao rat. Oko tog većinskoga srpskog sela brojna su bila muslimanska i hrvatska sela. Istina i u Osijeku je bilo ponešto muslimanskih i hrvatskih kuća, ali, ne više od deset posto. Karadžićevci su, uz pomoć tada još uvijek aktivne Jugoslavenske narodne armije, u travnju i svibnju okupirali Ilidžu i veći dio Sarajevskog polja, začepili izlaz iz grada i započeli troipolgodišnju kampanju etničkoga čišćenja.

Prema Muslimanima su, u načelu, bili brutalniji nego prema Hrvatima, premda to nije bilo uvijek i u svakoj prilici pravilo. Njih su većinom odmah protjerali, tako što bi izvršili pokolje u nekoliko kuća, pa bi ostatak svijeta glavom bez obzira sam bježao, dok su Hrvate neko vrijeme tretirali kao građane drugog reda, provodeći nad njima svojevrsni aparthejd, jer su s njihovim sunarodnicima dobro surađivali desetak, dvadeset ili trideset kilometara dalje, kupujući od njih naftu i municiju, sve dok se nešto u toj trgovini ne bi poremetilo, sve dok ne bi izbile oružane čarke na toj inače uglavnom mirnoj srpsko-hrvatskoj fronti, a kada bi se to dogodilo, zaplatili bi Hrvati koji su još uvijek živjeli na teritoriju pod srpskom kontrolom, između ostalog na Ilidži i u Sarajevskom polju. Tako će to biti sve dok se i oni, kao i muslimani, sasvim ne isele.

Kako je u takvoj atmosferi, u tom paklu i rasulu svega onog što je bio i predstavljao prethodni, njemu poznati svijet, živio Branko Trklja, to doista nije lako zamisliti. Do skamenjenosti introvertiran, sasvim u se uosobljen, svakome društvu tuđ, kako je on gledao komšije koje odlaze, kako je gledao novosrpsku vojsku, šajkače i kokarde, ranjene i poginule, je li išao na srpske vojničke sahrane, je li mu netko od bližnjih postradao? Bio je Srbin sa dna kace, i to se vidjelo u njegovu držanju, ali opet ne onakav Srbin kakav je bio njegov brat.

Mogu zamisliti što bi bilo s Obradom da je doživio rat, ali Branka Trklju nikako. Tu priča silazi u fikciju, pa bi kao fikcija bila i konstruirana, a onda bi netko tko ga je znao i u ratnom Osijeku mogao reći koliko se moja fikcija preklapa s onim što se događalo u zbilji.

Početkom 1996. Sarajevo je voljom međunarodne zajednice konačno deblokirano, na nekoliko je mjesta rastrgnut obruč, polomljena je garota koja je tri i pol godine davila grad, gradu su vraćani Grbavica, Ilidža i najveći dio Sarajevskog polja, Vogošća…

Reintegracija je tajala tjednima. Na televiziji, iz daljine gledano, svodila se na nekoliko karakterističnih, mitotvornih slika: kamione s namještajem i bijelom tehnikom, kolone automobila, ekshumacije po sarajevskim prigradskim grobljima… Srbi su demonstrativno odlazili, odlazili su masovno, i nikome nije na um padalo da ih zaustavlja, da izađe nasred ceste i da ih moli da ne idu.

Bilo bi zanimljivo zamisliti one koji su prethodno bili žrtve strašne i krvave opsade kako one koji su ih, možda, opsađivali mole neka ne idu, jer će njihov odlazak slomiti i do kraja dezintegrirati Sarajevo, otežati stvarnu uspostavu mira u Bosni, biti zajednički i konačni ratni poraz… Naravno, takvo što ne samo da je teško zamislivo, nego je izvan poetike bosanske povijesti. Mi naprosto nismo ni Finci ni Šveđani, pa da preko drugog anticipiramo vlastitu budućnost.

Većina onih koji su tada odlazili danas vjerojatno žive u predgrađima nekih srbijanskih gradova, ili negdje u Vojvodini, ili u Bijeljini, Brčkom… Prodali su svoje kuće ili stanove u zavičaju, kupili nove negdje daleko, i naravno da su se, skoro u pravilu, s takvom transakcijom našli na gubitku. Djeca i unuci danas im govore ekavicu, uče škole i studiraju po Beogradu i Kragujevcu, žene se i udaju, konačno odlaze u prekomorske zemlje, gdje se, ali stvarno, više neće sjećati da su potekli iz Sarajeva, s Ilidže, iz Osijeka, Blažuja…

 Povijest tog svijeta će, kao i stvarna povijest ilidžanskog Osijeka biti zaboravljena, jer ne pripada širem, nacionalno ovjerenom i kodificiranom kontekstu. Sve što ostaje izvan logike nacije i usustavljene nacionalne sudbine, to kod nas biva zaboravljeno.

Ne znam kako je Branko Trklja odlazio iz Osijeka. Nisam čak siguran ni kad je otišao: početkom 1996, kada je provođena reintegracija Sarajeva i kada su Srbi demonstrativno odlazili, ili je otišao još prije toga. Bio je već starac, samac, izgleda da nije imao nikog tko bi se za njega pobrinuo, ili nije želio da se itko brine za njega, tek Javorka je krajem devedesetih od nekog s Ekonomskog fakulteta saznala da je profesor Trklja umro u kolektivnom izbjegličkom centru u Višegradu. Lijepo bi bilo da je to samo glasina, i da se sve nekako drukčije dogodilo.

Udžbenici što ih je pisao, kao i skripte s predavanja, i nakon rata su se koristili na fakultetu. Možda se koriste i danas, s njegovim imenom ili bez imena. Kada bi netko danas ukrao skripta ili udžbenike Branka Trklje i sebe proglasio njihovim autorom, vjerojatno ne bi bilo nikog da se pobuni ili da prijavi krađu. Tako je temeljit nestanak tog čovjeka.

Uz kuću na Sepetarevcu postoji i garaža. Ona je pripadala Franji Hauptmanu, Slovencu, svojti braće Trklja. Jesu li mu garažu prodali ili su mu je poklonili? To nije ni važno. Seka i Franjo su kratko, 1969. na 1970-tu živjeli u podrumskom stanu, da bi nakon toga dobili stan u onom neboderu u Ulici Nikole Kašikovića, vis a vis tadašnje Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević. Franjo je u garaži držao svog Renaulta 8. Mislim da je bio boje višnje. Imali su sina Francija, koji je naslijedio garažu. Mislim da je Franci dvije ili tri godine mlađi od mene. Ostao je u Sarajevu.

U kući na Sepetarevcu umrli su: Franjo Rejc i Javorka Rejc, oboje u sobi što je nekad gledala na grad i na Trebević, a danas gleda u zid novosagrađene kuće s broja 23; potom, Obrad Trklja; na stepenicama koje od Brankova stana vode prema kapiji - tih je stepenica četiri ili pet; i na kraju gospođa Sajma, žena koja se brinula za Javorku dok je umirala, a kasnije me je zamolila da nastavi živjeti u našoj podrumskoj sobi, pošto se brinula i za neke stare i bolesne žene po Sepetarevcu i Kevrinom potoku; Sajma je umrla od raka pluća.

U Brankovom stanu nitko nije umro. Četvero mrtvih u šezdesetogodišnjoj povijesti jedne kuće. Je li to mnogo? Ne znam. Je li zlosretna ta kuća? Vjerujem da nije. Da je zlosretna, ne bih čeznuo za njom. To je kuća bogata malim povijestima, tragičnim u mjeri u kojoj je tragičan svaki dokončan ljudski život. Najnesretniji je onaj kojemu nije bilo dato da u toj kući umre.

On mi leži na savjesti, osjećam ga kao svoju ratnu krivnju, premda bi trebalo biti da mu nisam ništa kriv, jer nisam bio u blizini kad mu je bilo teško i mislim da nisam pridonio njegovoj nesretnoj sudbini. Ali svejedno, kad god ga se sjetim, nekako se pred samim sobom osjetim krivim. To mi je ostalo, kao neka duševna bolest s kojom se može živjeti, ali koja nikada neće proći.

Koliko bi ih bilo kada bi se u mislima mogli naslagati na jedno mjesto, sve one čokolade od sto grama i sokovi u tetrapaku? Bilo bi ih onoliko kolika je bila moja slutnja dara dok bih silazio po novac za račune.

Sretna slutnja.

U što je uložena sva ta energija sreće? I je li ga ona mogla spasiti? Branka Trklju.