Kancelarijski registrator u cekeru

Petrakijina ulica nekad se zvala Nikole Tesle, ali to ime nikad nije zaživjelo, a ni ulica nije tako položena da bi je se često po imenu zvalo. Jedino što je tu postojalo, u tih dvjestotinjak koraka od Muzičke akademije do Olimpijskog muzeja i onih nekoliko vila preko puta restorana Lovac, meni najljepših u cijelom Sarajevu, bila je pekara kod Jerlagića, u kojoj su se godinama u kasna noćna doba kupovale kifle. Pa se onda i Teslina ulica orijentirala prema Jerlagićevoj pekari, i govorilo bi se, ako se ulica već morala spomenuti, da je nešto s lijeve ili je s desne strane, preko puta ili vizavi (vis a vis) pekare kod Jerlagića. Samo su stare žene, među njima i Nona, govorile Petrakijina ulica, a pekaru su zvale samo pekara, kao da ih se Jerlagić nije ticao, kao da je i on još jedna od novotarija u imenovanjima i preimenovanjima ovoga vazda višeimenoga grada.

Kadikad bih se, u ona vremena, penjao Petrakijinom kada bih se vraćao iz škole ili iz grada i kad mi se ne bi išlo uz Dalmatinsku, ali mi ta ulica nikada nije bila važna - osim Jerlagića pekare i onih vila koje su mi dolazile u san. Nakon rata, kada se na sve strane već išlo taksijem, često bih se provezao uz Hamam bar, današnju zadužbinu Adila Zulfikarpašića, pa pokraj akademije naglo ulijevo, i uz Petrakijinu, prema Banjskom brijegu, Mejtašu i Sepetarevcu. Taj mi se doživljaj utisnuo upravo zbog toga naglog skretanja ulijevo i naslijepo, jer mi se svaki put učini da će auto u kojem se vozim pregaziti mačku ili pješaka.

Nekoliko sati pred odlazak, u završnoj šetnji gradom, krećemo uz Petrakijinu, dvadesetak koraka od akademije, do trgovine čajevima Franz und Sophie. To mjesto mi je prije nekoliko mjeseci Ivan spomenuo, kaže otvorilo se nakon što si ti prestao dolaziti, tu kupuje crni čaj za ujutro. Čaj za progledati. Ali nije do čaja, kaže, nego je mjesto kakvoga nigdje okolo nema. Upamtio sam to, ili mi je još koji put spomenuo Franz und Sophie, a onda sam jučer, dok smo se vozili taksijem, ugledao tablu s natpisom, i pomislio sam da bismo mogli navratiti. Poslije me je nešto odgonilo da ne navraćamo. Pa sam rekao sebi da ovo, ipak, nema previše smisla, da nemaju smisla pokušaji da odvraćam glavu od svega što je u Sarajevu novo, a što bi mi se moglo svidjeti. Kao zaliječeni heroinist u strahu da se ponovo ne navuče na drogu, tako već drugi-treći dan izbjegavam gledati.

Dočekuje nas mali pas. Ljubazan i vrlo rječit, ne bježi od dodira ljudskih ruku, ne plaši se kada čovjek čučne, pa se nadnese nad njega i, onako prevelik, zakloni mu svod i svijet, kao što se većinom plaše mali psi. Pogledom iz čučnja obilazim prostoriju. Ispred pulta mala je čajdžinica od dva-tri stola, po kojima je svega i svačega - novine, časopisi, nečije naočale, rasuti predmeti, nered živoga mjesta - a iza pulta čovjek srednjih godina, profinjene fizionomije alkemičara ili mikrobiologa iz Praga u sedamnaestom stoljeću ili iz Aucklanda u dvadeset i prvom, opasan pregačom traži način da mi se obrati.

Ona izgovara rečenicu-dvije o psu. Šali se da ćemo ga povesti sa sobom. Ubila bi me žena kad bi se to dogodilo, kaže. I prenosi neku poveliku jutenu vreću - ili nije bila od jute? - u kojoj je, pretpostavljam, čaj. Dižem se i iza pulta vidim još takvih vreća. Sarajevo je nekada brojalo četiristotinjak tisuća stanovnika, jer su u sastav grada ulazile i općine koje mu nipočemu nisu pripadale, okolna planinska mjesta, sela i zaseoci u kojima su ljudi živjeli u sretnome suživotu s vukovima i mrkim medvjedima. Takvo definiranje grada bilo je motivirano optimizmom epohe, snovima o razvoju, napretku i rastu. Jednom će, vjerovalo se, Sarajevo biti milijunski grad. A da se nitko, zapravo, nije pitao o smislu takvih snova. Ono što je doista bilo grad, i što se prostiralo od Baščaršije do Ilidže, vjerojatno je brojalo dvjestotinjak, možda dvjesto i pedeset tisuća stanovnika. Danas jedva da ih je malo manje. I dok gledam te vreće sa čajem, preračunavam brojeve ove i one, pa mislim tko li će, Bože, i kako, nakuhati i popiti sav taj čaj.

Ali upravo u tom prividnom nesrazmjeru između Sarajeva, ovolikog koliko ono jest, i vreća sa čajem, u jednom dućanu u Petrakijinoj ulici, u kojoj jedva da je i prije bilo dućana, izuzme li se, naravno, pekara kod Jerlagića, mogući je početak priče o ovome mjestu. Ono što je naizgled pretjerano, ono što se čini nemogućim i neostvarivim, a što je ugrađeno u trgovinu čajem koja se otvorila u gradu u kojem je sve prolazno osim vozova - koji kroz Sarajevo ne prolaze, nego se zaustavljaju na čeonim peronima, kao da su stigli na sam kraj ili na početak svijeta, ili u prijestolnicu planete, oblik je nekoga višeg sklada, oblik žudnje za mjestom na kojemu će se svakodnevica svakodnevno rađati iz čuda.

Vlasnik je ustvari liječnik, ali je u neka doba u životu odustao od medicine. Ne bi bilo dobro upitati ga zašto je odustao. Osim što su takva pitanja indiskretna, ona priču lišavaju onoga začudnog. Bira mi crni čaj, koji ću nositi u Zagreb na dar. Pita me o daroprimcu, kakav mu je ćeif za čaj, što voli. Odgovaram mu tako što prvi put i mislim o onom što me pita. Zapravo bih samo crni čaj - znam da ga čovjek voli. Ali znam da to nema smisla, i da bi sad trebalo načiniti portret, psihorobot, otisak pupoljaka s vrha jezika, hologram njegovih čula, zbirku sjećanja iz kojih se rodilo ono što danas voli i što ne voli, pa da na takav način meštar od čaja pokuša pronaći idealan crni čaj za daroprimca. I onda izgovorim tih nekoliko rečenica, možda dvije-tri, u kojima se najednom javlja nešto što prethodno nisam znao da znam. Dok govorim kakav bi crni čaj volio moj prijatelj, kao da se mnogo bolje upoznajem s njim. Iako se znamo skoro i dvadeset godina.

Bilo bi zanimljivo da tako izaberem čajeve za sve ljude kojih se uspijem sjetiti. One koji su mi dragi, ali i one koje ne volim, koje očima ne bih gledao i ne bih im ništa donosio s puta. Ali koji bi crni čaj bio za kojeg od njih? Vremena su teška, međuratna, i među nama nema više dragosti ni povjerenja. Noći su duge, smrkava se oko pet, tad onemoćamo, obuzme nas tupost, i do odlaska u postelju svašta nam se vrti po glavi. Onda san, plitak i isprekidan, i buđenje, isto plitko, tako da se san uglavnom ne razlikuje od budnosti.

Crni čaj, težak kao more ispod kaića neplivača, duboki mrak tamo kod Biševa, bistri misli i oštri njuh. I tako svakoga jutra. Ali ja ne pijem crni čaj.

Za sebe tražim zeleni. I bijeli. Postoji kod nekih vrsta zelenog čaja trenutak kada se iz vrele tekućine osjeti neki vrlo snažan vonj. Njegove tragove zatim lovim u okusu čaja, ali ih rijetko ulovim. Taj vonj zelenih čajeva nenaviknut bi netko nazvao smradom - kao što smrde bakalar, tartuf, sir, suha jaretina - ali kako se mirisi i okusi tiču iskustva, i nastaju samo iz iskustva, pa se kroz iskustvo dijele na ugodne i neugodne, tako su i smradovi zelenog čaja i bakalara među najdražim mojim mirisima. Kad god vidim psa koji se, na užas svoje gazdarice, nasred parka, livade, vrbika valja u govnima drugoga psa, ili još bolje - u životinjskoj strvini, ne bi li se njome namirisao, pomislim kako između njega i mene razlike, zapravo, nema. Tako bih se ja namirisao zelenim čajem i bakalarom. Ali ne u isto vrijeme.

Ne spominjem mu taj vonj. Iako poslije mislim da sam ga, ipak, trebao spomenuti. Na osnovu onog što sam mu rekao, on mi sprema dva paketića različitih zelenih čajeva. Nutka me da jednu vrstu opipam prstima -  savršeno svileno tkanje, čaj od kojeg bi se Pepeljugi mogla sašiti haljina za pretponoćni bal.

Bijeli čaj načelna je suprotnost zelenom. On ne vonja, njegova aroma u dalekoj je slutnji. Za dane je koji nisu od zelenog čaja. Čaj pijem bez šećera i bilo kakvih dodataka - što je jedan od razloga zbog kojih niti ne pijem crne čajeve - tako da pokušavam izabrati onu vrstu čiji se okus lako razabire.

Ali ni to mu ne govorim.

U međuvremenu ulaze neki klinci, jedva da im je preko dvadeset, cura i dvojica mladića, sjedaju za stol, razgovaraju na engleskom. Gledam ih krajem oka, tko su oni? Tako dok stojim, leđima okrenut prema izlogu i prema Petrakijinoj ulici, i dok gledam gazdu koji otvara novu vreću čaja, a ta djeca brbljaju na svom jeziku, čini mi se da bi se ova scena mogla odigravati na bilo kojoj tački svijeta, u bilo kojoj metropoli, od Buenos Airesa 1941. do Aucklanda 2016. - da spomenem samo gradove u koje, vjerojatno, neću ići, niti sam u njima bio. Iako mi je najlakše zamisliti ovo mjesto, i ovakvu Petrakijinu ulicu, u Krakovu i Lavovu, dva možda i najdraža grada u koja stižem kao stranac.

Ali da bi u gradu postojala ovakva trgovina čaja, s malom čajdžinicom od dva-tri stola, grad mora biti metropola. U gradovima koji to nisu, ovakvi dućani jednostavno nisu mogući, jer nisu ni zamislivi. Grad ima svoju imaginaciju, koja je, kao i kod svakog čovjeka, individualna, različita i raznorodna. Poljski gradovi imaju imaginaciju svojih bivših stanovnika, njihovih nestalih kultura. Njihova podsvijest je moćna, rasprostire se preko svijeta, govori jezikom Talmuda i Kabale, mrtvih njemačkih filozofa, fragilnih dama i njihovih malih sinova, rođenih sadista, violinističkih genija, budućih američkih pjesnika. U poljskim je gradovima moguće sve, i sve se da zamisliti. Tamo u Krakovu, na sto metara udaljenosti su “sarajevska” ćevabžinica, u kojoj se nude ćevapi s ajvarom i ostali “jugoslavenski” specijaliteti, gruzijska trgovina vinom i minijaturna knjižara s knjigama o jevrejskoj historiji grada. Takvo što moguće je samo u metropoli u kojoj mrtvi nisu ništa manje živi od živih, a živi se svakodnevno pune smrću, dok gledaju te ljude i izloge.

U Sarajevu su moguća ovakva čudna mjesta, koja kao da su signal nekoga velikog i starog grada. U ona davna doba, prije trideset i pet godina takvo je mjesto, recimo, bio Kogo. S prvim hamburgerima u povijesti grada i s nekim neobičnim metropolskim duhom, koji bi se rađao na ulazu i iščezavao na izlazu iz Koga. Trajalo je to sezonu ili dvije, a onda je zauvijek nestalo. Poslije se više nikome nije ni moglo objasniti čega je bilo u tom Kogu. Franz und Sophie takvo je mjesto, nastalo ni iz čega i ni zbog čega, ili zato što se neki liječnik odlučio ostaviti medicine i uhvatiti čajeva - ali ne travarstva, nadriliječništva ili bilo kakvog čudotvorstva, jer u trgovini čajem nema ničega životvornog i ljekovitog, upravo suprotno, čaj je izraz mirenja i rezignacije.

Dvije su, možda već i tri godine, otkako sam prestao piti kavu. Tako ja zovem espresso: kava. Za tursku, koju u Beogradu zovu srpska, u Sarajevu već dvadeset i koju godinu bosanska kafa, dok je u Zagrebu uopće nema pa za nju ne moraju ni imati imena, govorim samo - kafa. I nekako mi se čini da bi razlika između kave i kafe u ovome jeziku trebala biti očigledna. Razlika između v i f, to je razlika između zapada i istoka, između Italije i Orijenta.

Prestao sam, dakle, piti kavu, a kafe više nije ni bilo, premda bih prestao piti i nju. U isto vrijeme, mjesec ili dva kasnije, nisam više pio ni pivo. I prestao sam piti coca-colu. Pa sve gazirane i voćne sokove, osim onih ručno cijeđenih.

Loš espresso me je protjerivao, što nije bilo ugodno, jer bi me gonilo po kojekvim tuđim zahodima. Mislim da svaki čovjek ima samo jedan, svoj zahod. Od piva mi se spavalo. Kada bih se probudio, bilo bi mi mutno u glavi, i teško bih uspostavljao granicu između sna i budnosti. Coca-cola mi je najednom bila preslatka. Sokovi imali su prejake okuse. I sve ono što mi je kroz život prijalo, barem kada je o okusima pića riječ, i što me je gonilo da odrastam, i čemu sam se odrastao veselio, jer sam ga mogao piti koliko sam htio, sve mi je to već postalo pretjerano, jako, intenzivno i - što je najgore - umjetno, onako kao što su umjetni okusi gumenih bombona i sirupa protiv kašlja.

I tako sam počeo piti čaj, koji nikada ranije nisam pio. Najprije jedva zaslađen, onda bez ikakvih sladila. Tako da osjetim jasan prelaz od vode do aroma biljke čaj. Čaj je tekućina, čaj je piće jasne imaginacije. On zadržava sjećanje na vodu, vruću vodu, koja se pretvorila u nešto drugo.

Strani su mi čajni ceremonijali. Ne razumijem Japan i nemam želje ni vremena da ga počnem razumijevati. Ni Engleze popodne u pet također ne razumijem. Čaj bih pio sam.     

Posljednja šetnja gradom. Ispred tržnice prodaju šipke. Melju ih u jarko crveni, gorkast sok. Bili su tu i prije tri godine, kad smo prošli put dolazili. Tada smo kupili dvije boce. Jednu popili na putu prema Konavlima, druga nam se do Zagreba uskiselila. Ovaj put ne kupujemo ništa.

Gledam ženu koja žuri od Ekonomskog fakulteta prema gradu. U ruci joj ceker, u cekeru kancelarijski registrator zeleno-crnih korica. Šezdesetih je godina, u zelenom šanel kostimu. Kosa mišje siva, bez ijedne sijede. Zagledam je, ona prolazi bez prepoznavanja.

Mislim o onome jednom trenu kada sam u njoj vodio Javorku. Nema među njima vidljive fizičke sličnosti, ali to zeleno moher odijelo - tako specifično za nekadašnje sarajevske mode, boja kose, a naročito registrator u cekeru. Moja majka bila je kancelarijski registrator u cekeru moje majke koja u ruci nosi ceker i u njemu kancelarijski registrator koji je moja majka… Čvor bez početka i kraja. Detalj prepoznavanja.

Zato je to što me nakon njene smrti nema u Sarajevu. Još nisam obišao ove ulice s mišlju da je mrtva. I onda na Sarajevo gledam onim očima koje još uvijek nisu naviknute da je nema. A žene k’o žene, generacija na izmaku radnoga vijeka, dobrodržeće gospođe kojima je rat počeo u ranim četrdesetim, po gradu danas raznose svoj predratni šarm i običaje. Njihovo vrijeme je odavno minulo. Kao što je, na neki drukčiji način, minulo i moje vrijeme.

Znam, kada se ovih ulica nagledam, više je neću prepoznavati u drugima. U kancelarijskom registratoru u cekeru. I to će onda biti ta konačna smrt. Tek tada u Sarajevu više neću imati nikoga svog. Zanimljivo je, međutim, to što protok vremena ne znači ništa. Prošle su tri godine kako me ovdje nije bilo, i skoro još godina otkako je umrla, a moje oči još uvijek na svijet gledaju s mogućnošću da im se ona pojavi na vidiku. Vrijeme u toj stvari ne znači ništa. Sve dok se čovjek ne nagleda mjesta na kojemu pokojnika više nema.