Je li ideja Europe u Kurdistanu

Iz pakla koji je širom arapskog svijeta, a naročito na Bliskom i Srednjem istoku, proizvela nezajažljiva američka žeđ za jeftinom naftom, ovih se mjeseci s dna devetog kruga pakla izdiže jedan veliki narod, za koji se još do jučer činilo da je osuđen na drugorazrednost, nepostojanje i polaganu smrt.

Piše: Miljenko Jergović, Sumnjivo lice

Upravo su oni, Kurdi, najzaslužniji što na Europu nije krenula neusporedivo veća izbjeglička ordija i što u surgunluk, pred navalom ISIL-a, nije pošlo sve ono što u tim krajevima nije sunitsko. Kada su Angloamerikanci bombardiranjem vladinih položaja i sustavom ekonomskih sankcija i informativnih blokada obezglavili sve, od Libije i Egipta, preko Jemena, Iraka, Afganistana i Sirije, omogućivši tako stvaranje Kalifata i već tradicionalnu transformaciju svojih dobrih momaka u zle džihadiste, Kurdi su, iako samo na dijelu te veoma duge fronte, ostali jedina brana pred katastrofom svijeta stvaranog nakon 1945, 1848, 1789, ili još šest-sedam stoljeća ranije. Srećom, u to se i Vladimiru Vladimiroviču Putinu – tom bljedolikom moskovskom Obami – ukazala prilika da učinke svoje ukrajinske politike popravlja u Siriji, te je na užas State Departmenta, krenuo s bombardiranjem Kalifata, pri čemu se kao vrhunac tragikomedije pojavila i vijest da je jedna od raketa ispaljenih s obala Kaspijskog mora pala na teritoriju Irana… Zanimljivo je da su ovu informaciju fabricirali Amerikanci, s ciljem zaštite međunarodnog prava i teritorijalnog integriteta zemlje članice Ujedinjenih naroda, ali je vlada Irana nije potvrdila…

Kurdi su narod koji su nakon Velikog rata zaobišli crtači svjetskih granica, iako je Woodrow Wilson – valjda i posljednji kosmopolitski i temeljito obrazovani predsjednik Sjedinjenih Država – dvije godine ranije govorio da i Kurdi trebaju dobiti državu. Tri su moguća razloga što državu nisu dobili: teritorij Kurdistana nije bio jasno definiran, Kurdi su planinski narod i nisu imali diferenciranu političku i kulturnu elitu, niti ih je u to vrijeme bilo po Parizu, Londonu i Zürichu, te treće Kurdi su bili odveć moderno koncipirana nacija da bi dobili državu 1923, kada su se prema sporazumu u Lozani pretvarali ostaci Osmanskog svijeta. Ovo treće je svojevrsni paradoks. Naime, za razliku od mnogih zemalja u okruženju, ali i velikog broja europskih država-nacija koje su u dominantnom smislu monoreligijske (Italija, Španjolska, Rusija, ali i Hrvatska te Srbija), Kurdi imaju vrlo izraženu religijsku raznolikost, po čemu su, ali sasvim ozbiljno, usporedivi s Nijemcima, Francuzima i Englezima. Najviše ih je sunita, ali vrlo brojni su i alaviti i šiiti. Među šiitima ih ima od sve tri međusobno osporavane škole – dakle od sve tri unutaršiitske vjere – tako da nije nimalo pretjerano reći da narod Kurda u sebi obuhvaća sve ono, i sve one, koji su zaraćeni i konfrontirani unutar islama. Kurda ima, premda ne u velikom broju, i kršćana, zoroastrejaca, te jezida i jarsana. Ima ih čak i Židova. Kurdistan (gdje god bio, što god pod njim smatrali) neslućeni je raj za antropologa koji bi se bavio poviješću religija i vjerskog sinkretizma. Gdje god žive, Kurdi su u vjerskom smislu izrazito tolerantni i neortodoksni. Možda bi ih se po toj vjerskoj raznolikosti i toleranciji moglo usporediti s Albancima, koji su također planinski narod?

Kurdi su iranskog porijekla – evo razloga i da se svide i nekim Hrvatima – ima ih oko 38 milijuna, najviše u Turskoj, gdje ih je između 20 i 25 milijuna. U Iraku ih je između 5 i 6 i pol milijuna, u Iranu do 8 milijuna. U Afganistanu Kurda je 200.000, u Turkmenistanu 40.000, u Azerbejdžanu 13.000. Tokom dvadesetog stoljeća bili su gotovo idealnom žrtvom formiranja država-nacija na prostorima nekadašnje Otomanske imperije. I danas taj narod živi i preživljava posljedice raspada jednoga višenacionalnog carstva, kada je odanost suverenu zamijenila odanost fantomu nacije. (pokuša li malo razmišljati iz kurdske perspektive, čovjek se iz republikanca naglo pretvori u monarhista…) Oni su najveća žrtva Ataturkovog koncepta moderne turske nacije, jer su bili najveći među narodima koji se u nacionalnom smislu nisu osjećali Turcima. Do danas su u Turskoj ostali nepriznati, i to iz jednostavnog razloga što bi se za njihovo priznanje u temeljima države trebalo nešto promijeniti. Republici Turskoj to nije lako učiniti, kao, uostalom, i nijednoj drugoj državi modernog svijeta. Vjeruje se, naime, da je lakše i ispravnije narod prilagoditi državi, nego državu narodu.

Europa i europski ideali danas ovise o prolivenoj kurdskoj krvi

Daleko najbolji položaj Kurdi imaju u Iranu. Savršeno su integrirani u društveni i politički život, o čemu svjedoči i činjenica da je Kurd i aktualni gradonačelnik Teherana. Tradicija iransko-kurdskog sporazumijevanja, i to je važno reći, starija je od Islamske revolucije. Drukčije nije bilo ni u vremenima šaha Reze, kao ni njegova prethodnika Mohameda Mosadeka. Najgore je Kurdima bilo u Sadamovom Iraku, jer su se u vrijeme iransko-iračkog rata borili na strani Iranaca, zbog čega su bili kažnjeni bojnim otrovima. Ovaj strašni zločin Amerikancima je bio jedan od alibija za napad na Irak. U Siriji za vrijeme oca i sina Asada Kurdi su bili, uglavnom, tolerirani, pogotovo zbog njihova neprijateljstva prema Turcima.

Posljednjih sto godina povijesti od njih je stvorilo ratnički narod. Ranije to nisu bili, iako su se ponosili mitološkom ratničkom prošlošću. Bavili su se nomadskim stočarstvom i imali vrlo žive bajke i legende. U sedmome stoljeću naše ere aramejskim je pismom zabilježen prvi kurdski junački ep, o bici protiv Arapa. Progon kojemu su izloženi tokom našega stoljeća stvorio je izrazito brojnu kurdsku dijasporu. U Njemačkoj ih je 650.000, u Velikoj Britaniji 250.000, u Francuskoj 120.000, u Nizozemskoj 75.000, u Švicarskoj 65.000, u Austriji i Belgiji po 55.000. U Libanonu ih je 80.000, u Gruziji 60.000… Kurdi se sporazumijevaju i pišu na pet narječja jednoga jezika, i u tri pisma: modificiranoj latinici, modificiranom arapsko-perzijskom pismu i modificiranoj ćirilici. Kao i svi bliskoistočni narodi, naročito narodi potisnutog identiteta – poput Armenaca, recimo, Kurdi imaju bogatu poeziju, a naročito glazbu. Godine 1904. u Erevanu otvorena je Glazbena škola Malikian, u kojoj se intenzivno proučavala kurdska glazba. (Ovakvi su podaci važni u izbjegavanju stereotipa o primitivnom narodu, neistraženoj povijesti, usmenoj kulturi…)

Kurdi imaju svoje heroje. Jednog od njih, Abdulah a Edželana, vođu u Turskoj zabranjene Radničke partije Kurdistana, 1999. u Najrobiju je uhitila CIA i predala ga Turskoj, gdje je osuđen na smrt. Kao osuđenik na smrt i danas živi negdje u turskom zatvoru, a Radnička partija Kurdistana je u većem dijelu zapadne Europe na listi zabranjenih terorističkih organizacija. Kada ste u Frankfurtu, naročito oko Hauptbahnhofa, pogledajte malo što piše po zidovima: PKK, crvenom bojom, to je Radnička partija Kurdistana. Diljem Europe, po svim multikulturnim gradovima, gdje god stranci nisu čudo ni opasnost, negdje piše PKK. Turska je diplomacija odavno uspjela ozloglasiti Edželana i njegove, ali time nije postigla nikakvo rješenje, nego je kurdski problem samo odgođen za neku neizvjesnu budućnost. I stvorena je zla krv. Kada sam prije mjesec dana književnim poslom bio u Zürichu, dočekala me vijest da su se dan ranije u Bernu krvavo potukli Kurdi i Turci. Vidio sam ulice pune policije, i ljutite muškarce jakih brada i gustih crnih brkova, kako se spremaju za demonstracije. Ne znam jesu li to bili ciriški Kurdi ili ciriški Turci…

Lejla Zana imala je trideset godina kada je 1991. izabrana za zastupnicu u Turskom parlamentu, iako je Kurdima zabranjeno da imaju stranke (zabranjene su bilo čije stranke osim turskih). Uspjela je zaobići pravila i zakone, položila je zakletvu na turskom jeziku, a onda je na užas parlamenta progovorila na kurdskom: “Pod prinudom sam ispunila ovu formalnost, ali ću se boriti da kurdski i turski narod zajedno žive u nekom demokratskom okviru.” Optužili su je za separatizam i terorizam i osudili na petnaest godina zatvora. Jedina inkriminacija bio je govor pred parlamentom. Robijala je punih deset godina, a onda je 2008. osuđena na još dvije. Ova lijepa mlada žena starila je u zatvoru, a Europa joj se 1995. odužila nagradom Saharov. Tko zna, međutim, je li Europski parlament tu nagradu dodijelio da pozdravi njezinu borbu ili da uzruja Turke. Njezina do sad najveća pobjeda, i mali korak prema boljem svijetu, zbila se 1. srpnja 2012, kada ju je premijer Recep Tayyip Erdogan posjetio u njezinom uredu, nakon čega je najveći turski list Hürriyet objavio intervju s Lejlom Zanom (ili u turskoj transkripciji Leylom Zanom).

Europa i europski ideali danas ovise o prolivenoj kurdskoj krvi. Ostaje nam da gorko žalimo što naše političarke nisu poput Lejle Zane.