Jankomir, put ludoga I

Piše: Miljenko Jergović

Januarska je nedjelja. Ružno vrijeme i zle slutnje. Izlazim iz Osnovne škole Zapruđe, s referenduma za priključenje Hrvatske Europskoj uniji. Sjedam u auto i krećem na put. Trebao bih stići pred Psihijatrijsku bolnicu svetog Ivana u Jankomiru. Znam samo da je to negdje u zapadnome dijelu grada, nakon kraja Ilice, te najduže ulice u bivšoj Jugoslaviji. Koga god sam pitao, taj bi se začudio što niti nakon osamnaest, skoro devetnaest godina života u Zagrebu ne znam gdje je Jankomir. Pa bi mi krenuli objašnjavati, ali ja bih se već nakon drugoga toponima, ulice ili trga, izgubio u toj priči. Klimao sam glavom, pravio se da mi je sve jasno, premda već dugo ne bih pratio tu zamišljenu, navodno lako razumljivu rutu, koja će me odvesti do Jankomira.

-A što ćeš u Jankomiru? - upitao me je netko.

Malo mu se zanebesalo

Osjetio sam nešto u glasu ili u pogledu, ili sam umislio kako između nas, najednom, postoji neka sramotna tajna. Što bih ja na psihijatriji u Jankomiru? Lud nisam. Da jesam, već bih crknuo negdje na cesti, u Zagrebu. Pa onda šta je? I kako to već biva u takvim situacijama, u glavi mi se odmotala cijela priča, naravno tajna, sakrivena i ganutljiva, cijeli jedan nenapisani roman, o tome što ću ja u Jankomiru. Navrh mi je jezika bilo da ispričam ovo: znaš, imam brata, ili još bolje – sestru, mlađu sestru, bila je odlična učenica, kad li joj se jednoga dana, malo pred maturu, zanebesalo. Mislili da je malokrvna. Mislili da je nekakav neurološki poremećaj. Sumnjali na sklerozu multipleks. Ali ništa. Onda joj se još jednom zanebesalo, pa su se događale neke stvari koje i nisu za priču. U oktobru te godine, umjesto da krene na fakultet, odveli je na Peto. Znaš, to ti je Peto odjeljenje, u Sarajevu, u ona vremena, drugo ime za psihijatriju. Tamo je zadržali dva tjedna, pa su je pustili. Njoj se drugi dan opet zanebesalo. Porazbijala svo staklo i porculan po kući. Tad su rekli – šizofrenija. Kako šizofrenija, pa sve je petice imala. Kad dobije četiri plus, dođe kući plačući. I tako, idu mjeseci, prođoše godine, dođe i prođe rat, a ona kako onda, tako i danas. Samo što nas je život odveo na različite strane, pa smo se malo, kao, i otuđili.  Sredio sam joj domovnicu da mi bude bliže. U Sarajevo se ne mislim vraćati, pa da je mogu obilaziti. Eto, zato me zanima gdje je Jankomir. Sestra mi je tamo.

Eto, takva mi se priča u glavi odvrtila nakon što me čovjek upita što ću u Jankomiru, ali ne bih je umio ispričati, ili se to ne bih usudio, iako bih volio vidjeti njegovu reakciju. Kako bi me gledao, a onda i što bi mi rekao. I uopće, kako to izgleda kada ti netko ispriča da ima sestru šizofreničarku?

Na kraju, ipak, ton majstor koji me je snimao za neku njemačku televiziju ("Što će za regiju značiti ulazak Hrvatske u EU? Što će to značiti za vas osobno...), inače rođeni Zagrepčanin, vrlo me je jednostavno uputio kako ću doći do zagrebačke ludnice.

Kraljevski zemaljski zavod za umobolne

Kaže, voziš se Ilicom, pa produžiš niz Aveniju Bolonja, i nakon što prođeš samoposlugu Billa, skreneš na prvom autobusnom proširenju desno, i eto te, stigao si. I zaista, bilo je vrlo jednostavno. Tako sam došao pred veličanstvenu žutu građevinu, jednu od najljepših zgrada u Zagrebu, austrougarsku psihijatrijsku bolnicu ili "Kraljevski zemaljski zavod za umobolne za Hrvatsku i Slavoniju", kako se ova velelebna ustanova nazivala od 1878. kada je izgrađena prema projektu bečkoga arhitekta Kuna Weidmanna, i kada je uz impresivnu kapiju od kovanog željeza postavljen ovakav natpis: "Za kraljevanja Franje Josipa Prvog i banovanja Ivana Mažuranića bude ovaj hram čovječnosti uz dozvolu Hrvatskoga sabora podignut godine 1878/79. Zapisano je i da su prvi bolesnici, prevoženi iz grada u omnibusima i na zaprežnim kolima, dovedeni 15. novembra 1879, i raspređeni su, u skladu sa svojim stanjem, u dvije kategorije paviljona. Ili u paviljon za "nečiste", ili u paviljon za "bjesneće". Oni, pak, koji ne bijahu nečisti, a ne bijesni, ti su, valjda, ležali u nekom općem paviljonu, ako je i takvoga bilo.

Danas ovo mjesto izgleda jednako impresivno kao i prije sto trideset godina, osim što oko umobolnice, po urednome, pokošenom i oplijevljenom parku, ne šeću ljudi u pidžamama, lica kamenih ili iscerenih, očiju u kojima se neplivač lako može utopiti. Nema nikoga u tom parku, samo neka žena na mali izlaz, pored gvozdene kapije koja je toliko velika da ju je teško otvoriti, vodio pod ruku krupnog mladića. Ona je sitna i stara, u iscufanom crnom kaputu, s krznenim ovratnikom, koji se u našim sarajevskim djetinjstvima zvao "lisica", a on je u plavoj trenerci, i gleda oko sebe onim pogledom u kojem se utopiš.

To mati vodi sina na nedjeljni ručak, pomislim.

I sve je savršeno normalno, osim što mene hvata nervoza i panika, jer ovo nije ludnica u Jankomiru, nego je ludnica u Vrapču.

Učinio sam ono što uvijek učinim nakon što se jako iznerviram, a pogotovo ako ne znam što da radim i kamo da krenem. Kao što se čeljade u stuporu počne ljuljati lijevo i desno i tuliti, tako ja nazovem uvijek isti telefonski broj. Ona se javi, pokušava mi pomoći, ali to dugo traje, pa se ja još više iznerviram, jer ionako nisam zvao da bi mi se pomagalo, nego da bih prenio dalje svoju nervozu i histeriju, prekidam razgovor i kratko smišljam kako da stignem do Jankomira.

Jankomir u Kraljevini Jugoslaviji

Dvije mi stvari padaju na pamet.

Sjećam se da sam negdje jednom pročitao da je "Kolonija Jankomir" otvorena kao poljoprivredno dobro na kojemu su radili lakši "slučajevi" iz Vrapča. Čini mi se da je to bilo 1923, malo nakon odlaska Austrije, kada su, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, "hramovi čovječnosti", tojest umobolnice ili ludnice, psihijatrijske ustanove ili sanatoriji za duševne bolesnike, prestali biti državnim prioritetom, nestalo je novca, tek je završio rat i koga je bilo briga za luđake, pa je poljoprivredno dobro u Jankomiru trebalo proizvoditi hranu za Vrapče.

Tako je i bilo, "radna terapija" je očigledno dobro funkcionirala, jer je Kolonija Jankomir opstala naredna tri desetljeća, dok su se uvjeti u tretmanu i liječenju psihijatrijskih bolesnika mijenjali, osuvremenjivali, a katkad i poboljšavali. Dok ih se ranije puštalo da budu takvi kakvi jesu, i dok je ljudska duša bila u nadležnosti metafizike, radna terapija je, valjda, bila i jedina u liječenju. A onda su tridesetih, možda baš 1933, one godine kada je Hitler došao u Njemačkoj na vlast, u Zagreb stigli inzulinski šokovi, čija bi se terapeutska metoda mogla usporediti s pokušajem da se pokvareni tranzistor, fen ili  toster poprave tako što ćete ih dobro protresti, a možda i tresnuti o pod. Doista, znalo bi se dogoditi da tranzistor na takav način doživi čudo samoizlječenja, što onda opravdava i suvremenu medicinu toga doba u njezinim pokušajima da liječi dušu kontroliranom destrukcijom.

To je, kažem, bilo, čini mi se 1933, ali oko druge godine sam siguran, jer mi se iz nje, davno, rasplela priča još jednoga nenapisanog romana:  1942, te godine najstrašnijega ratnog optimizma, kada se po Zagrebu ljude ubijalo i bacalo kroz prozore u ritmu filharmonijskih balova i opernih premijera u Hrvatskome narodnom (tada državnom) kazalištu, te godine je u umobolnici u Vrapču uvedena elektrokonvulzivna terapija. Tko li su, dragi Bože, bili ti ljudi na kojima su primijenjeni prvi zagrebački elektrošokovi, u čemu se sastojao njihov duševni poremećaj, a u čemu normalnost ljudi koji su tog časa izvodili druge ljude iz njihovih stanova, vješali ih po istočnim predgrađima (Vrapče je zapadno predgrađe) ili ih deportirali u Jasenovac, u čemu se sastojala normalnost kaptolskoga svećenstva koje je takvima slalo bukete apostolskih blagoslova, u čemu se sastojala normalnost većinskoga građanstva, koje je bilo gluho, slijepo i nijemo prema svemu tome i koje je, ispovijedajući se, molilo za oprost jer su bludno sagriješili, onanirali, zubima na pričesti dodirnuli tijelo Kristovo? U čemu su to 1942. svi ti ljudi bili normalni, u odnosu na umobolne čija se duša liječila elektrošokovima?

Eto, takva se priča može razviti iz povjesnoga podatka da je 1942. elektrokonvulzivna terapija stigla u Zagreb.

Ali ako su za to vrijeme poljoprivrednici na dobru u Jankomiru marljivo plijevili paradajz i vadili krumpir, mora da Jankomir nije daleko.

U sred konzumerističkog kompleksa

A sjetio sam se i toga da je netko od onih koji su mi objašnjavali kako da stignem do Jankomira spominjao City Center One, golemi trgovački centar, okružen s još nekoliko trgovačkih centara, sve to u beskraju hangara, skladišta razne robe i auto salona, jer da je psihijatrijska bolnica tu negdje, u blizini.

Zapravo, da je tu, praktično usred tog širokog konzumerističkog kompleksa, usred neona, brendova, bescarinskih zona, carinarnica i gusjenica načinjenih od beskrajnog niza međusobno povezanih metalnih kolica za kupce, koje okolo guraju mladići, zaposleni preko student servisa.

-Da, da, tu ti je odmah bolnica u Jankomiru! - netko mi je rekao. Ali sam odlučio da to prečujem, jer mi nije bilo normalno da psihijatrijska bolnica bude usred trgovačkog raja, koji je, za umorne duše našega doba, cijeli jedan gotov – pakao.

Na kraju, kada sam konačno stigao do kapija Jankomira, pokazalo se da je bivša Kolonija Jankomir, a od 1958. samostalna psihijatrijska bolnica, nekoliko stotina metara od trgovačkog centra u koji često dolazim. I zaista, nalazi se, sa svih strana okružena, na mjestu na kojemu se samo kupuje. Ljudi tu ostavljaju duše po rasprodajama.

Nastavak objavljujemo 13. februara 2012.