Hrvatska zemlja tragičnih pjesnika

Kako i gdje je odlutao Nikola Martić

Rodio se 29. siječnja 1938. u Višićima, blizu Čapljine, u jednom od onih posljednjih mjesta kroz koja se prolazilo prije nego što zrakom zamiriši more, a cesta se negdje usred plodne, isušene ravnice ne rascijepi u dva kraka: jedan prema Dubrovniku, drugi prema Splitu, pa kome je gdje volja.

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Kroz Višiće je prolazila magistrala M-17, u Višićima su matere prekopavale po torbama tražeći novac, jer će uskoro Opuzen, a prije Opuzena, uz cestu, štandovi s mediteranskim voćem: naranče, mandarine, šipci, grožđe, dinje, lubenice – kako je čemu red u kalendaru.

Mjesto se prvi put spominje početkom petnaestog stoljeća, bile su tu luka i carinarnica vojvode Sandalja Kosače, a nasuprot nje posjed Drijevi, što su ga držali Dubrovčani. 

Višići se, piše u mjesnom vodiču, tradicionalno dijele na sedam ulica: Misir, Kućišta, Skočim, Neranj, Krupa, Donja Mahala i Tresana.

Nikola Martić rodom i djetinjstvom bio je iz Misira. 

Oni koji će ga se sjećati u povodu njegove smrti, a umro je 29. siječnja 2013, govorit će da je do kraja ostao opčinjen zavičajem, naročito zavičajnim vodama. Osim što su na Neretvi, kroz Višiće protječe i potok Krupa, ali najljepša od svih voda je, barem u sjećanjima i u povijestima, Bregava, koja se tu negdje blizu ulijeva u Neretvu. Ta je rječica, naročito pri svom ušću, pala kao žrtva žudnje za napretkom, te za komfornijim, a time i prljavijim životom. Martiću je bila najvažnija.

Na škole je išao u Sarajevo. Postao je grafičar, a u tridesetim je, već kao gotov pjesnik, upisao književnost. Ali studirao je kratko. Nosio ga je kafanski i pjesnički život, a s takvim životom i osjećaj da svaki dan valja do kraja iskoristiti i da ništa ne treba raditi za neku daleku, projektiranu budućnost, bila ona dogodine ili za dvadeset godina. U biti, Nikola Martić bio je tipični cvrčak iz one poučne basne, i to u vremena kada se poezija u nekom širem smislu, ipak, mogla isplatiti kao životni izbor. 

Krajem pedesetih godina, kada je on ulazio na sarajevsku književnu i pjesničku scenu, nastupalo je doba živosti. Nakon pjesnika revolucije, koji su među lirike stizali ravno iz partizana, opterećeni onim životnim, svjetonazorskim i stilskim bremenom, nailazio je naraštaj djece rata, ratne siročadi i marljive seljačke sirotinje s darom za rimu i stih, koji će, naraštaj, radikalno modernizirati poetski jezik Bosne i Hercegovine. Martić je stigao malo nakon njih, nakon Miodraga Žalice, Vuka Krnjevića i Izeta Sarajlića, da odigra životnu i pjesničku figuru ukletog autsajdera.

U dvadeset šestoj objavio je svoju prvu pjesničku zbirku, naslova "Vrtovi zemlje humske". Ta malena knjižica, tiskana u izdanju Veselina Masleše, zahvaćala je jedva četrdesetak stranica, a ipak je ostala jednim od najvažnijih pjesničkih djela generacije. Njezin su značaj isticali pjesnikovi ispisnici, ali je i u sljedećim desetljećima, tokom sedamdesetih i osamdesetih, zadržala na svom značaju, tako da su je navodili i naglašavali praktično svi povjesničari i antologičari suvemene bosanskohercegovačke poezije.

Zašto su "Vrtovi zemlje humske" bili važni?

Martićev tematski okvir bio je, zapravo, krajnje tradicionalan, zavičajan, hercegovački. U pjesmama iz ove zbirke – kao i iz svih kasnijih knjiga – on se bavio onim istim krajolicima, zvukovima, mirisima, čulnim senzacijama koje su zaokupljale Aleksu Šantića, Antuna Branka Šimića, Hamzu Humu, ali je njegov način bio radikalno drukčiji. Martićeva je poetika bila označena duhom vremena, razuzdanim i mnogorijetkim, ispunjena vrlo raznolikim stilskim figurama, ali jasne semantike. Njegove pjesme bile su filozofične i ceremonijalne na način blizak Miljkoviću, ali i glavnim tokovima generacijskog pjesništva. Bilo je to vrijeme kada se s pjesničkih pozornica egzistencijalistička filozofija interpretirala za široke narodne mase, i kada je, pored svega drugog, to bilo hrabro i društveno-politički oporbeno. Ili su pjesnici mislili da je tako. Pisao je duge stihove, skoro od margine do margine, kao da piše prozu, ali u njima je bilo i melodije i ritma, čak i u najtradicionalnijem smislu riječi. Pritom, bio je jedan od najelegantnijih i najgospodstvenijih pjesnika generacije, sasvim nesklon estradi i šlageru, lakoj ljubavnoj lirici i svjetlima prozornice. Takav je bio u tekstu, a kakav je bio u životu, to znaju oni koji ga se iz Sarajeva još sjećaju.

S Vrtovima zemlje humske Nikola Martić ušao je u sve preglede, panorame i antologije bosanskohercegovačkog pjesništva, i postao jedan od onih pjesnika koje ne bi zaobišao nijedan antologičar, svejedno kakva su mu poetička ili politička uvjerenja. Do kraja osamdesetih objavio je još šest zbirki, a onda i knjigu izabranih pjesama kod Veselina Masleše, u ediciji pjesničkih besmrtnika.

Godina je bila 1971, 27. siječanj, kada je skupina hrvatskih književnika iz Bosne i Hercegovine, koju su činili Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Vladimir Pavlović i Stanko Bašić, potpisala javnu izjavu o hrvatskome jeziku. Povod su im bili napadi druge strane – kako god danas tu famoznu drugu stranu imenovali – na plenumu Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Poneseni kratkotrajnom liberalizacijom jugoslavenskoga društva, koja se osjećala kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, povjerovali su da i oni mogu reći ono što misle, ali i da se mogu javno obračunavati s do tada neprikosnovenim partijskim autoritetima u kulturi. Zagrcnuli su se gutljajem slobode, jer Sarajevo je bilo daleko od Beograda i Zagreba, a uskoro se više niti tamo nije moglo pisati ni govoriti što je tko htio, pa su svoju peticiju prilično skupo plaćali kroz cijelo jedno desetljeće, a neki i duže.

Od tog vremena razdvojile su se, možda i za cijeli život, egzistencijalne i pjesničke prilike Nikole Martića. U poeziji je bio beskrajno cijenjen, dok je u životnoj zbilji bio sumnjičen i odbacivan, sve dok se nije pretvorio u neku vrstu parije. Pritom, on nije činio ništa, ili gotovo ništa, da to promijeni. 

Na kraju je, mnogo godina kasnije, zauvijek otišao iz Sarajeva. 

Razlozi za odlazak nisu se izravno ticali političkih prilika, ali se ne bi moglo ni reći da su one bile bez ikakvog utjecaja. 

Najprije je živio u Dubrovniku, a zatim u Splitu. U tom je gradu i umro, daleko od Neretve i od svake pjesničke slave.

Dok je u povijesti bosanskohercegovačkog pjesništva, sve do njezina kraja, koji će nastupiti s ratom iz 1992, mjesto Nikole Martića bilo neprikosnoveno, u hrvatskom je pjesništvu Martić rubni lik – naš rođak iz provincije, folklorna pojava, neuklopiva i nepripadajuća glavnoj matici nacionalne književnosti, autsajder i naivac – tako da se i u antologijama kod jednih pojavljuje, a kod drugih ga nema. Ima ga u Antologiji suvremene hrvatske poezije Hrvoja Pejakovića i u Međašima Zvonimira Mrkonjića, dok ga, primjerice, nema u Antologiji hrvatskog pjesništva Ante Stamaća. Za razliku od srpske književnosti, koja se u posljednjih sedamdesetak godina nije ustezala prihvatiti svoje kćeri i sinove koji bi iz Bosne i Hercegovine, uglavnom iz Sarajeva, dobjegli u Beograd, hrvatska je književnost, uglavnom, bila dovoljna sama sebi, nezainteresirana i ravnodušna prema onima koji su joj pristizali s istoka.

Najpoznatija pjesma Nikole Martića ima naslov Hrvatska zemlja tragičnih pjesnika. Ono što ispod slijedi iznevjerava očekivanja čitatelja koji žudi za nacionalnim spektaklima i hrvatskom tragikom. Takav je Martić: iznevjerava očekivanja. Ali, ipak, tu su i ovi stihovi, razgovorljivi kao i sve dobro što je ovaj pjesnik napisao: "podno kupola ružmarina, na domaku žive pjene mora/ uskriljena i prvozorskim suncem optočena Hrvatska/ zemlja tragičnih pjesnika i lutalica širom svijeta".

U jednoj drugoj pjesmi nalaze se čitatelju važniji stihovi, jedini Martićevi koje napamet zna: "Ljubavi moja, ti ćeš mi posvjedočiti da ove ljudske riječi nisu/ ništa drugo do nemoć od koje pravim poeziju".

Zbilja, tačno je da je Nikola Martić od nemoći pravio poeziju. A možda je tačno i to da svaki istinski pjesnik od nemoći pravi poeziju. Moć se koristi za drugo. U moći nema krhkih riječi.