Hrvatica

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Godinama sam joj govorio da skupi dokumente i podnese molbu. Na tu će joj stvar otići najviše jedno jutro, a poslije će biti mirna. Za zlu ne trebalo. Obećavala mi je, te danas će, te sutra će, a znali smo oboje da neće. Jedino što nismo bili sigurni zašto neće. Možda joj se u godinama kada je bila dobroga zdravlja, a svud okolo vladao je mir, naprosto nije išlo od šaltera do šaltera. Sarajevo je tih nekih poslijeratnih doba sasvim bivalo njezinim gradom, pomalo ludim, u sebe urušenim i prisnim, kakva je bila i ona, luda, urušena i srdačna, tako da, možda, i nije mogla zamisliti nevolju i zlo u kojima bi njoj zatrebalo hrvatsko državljanstvo. Plašila se da bi to moglo biti doživljeno kao izdaja, da bi sama pred sobom mogla ispasti nekakav izdajnik, primi li taj tuđi pasoš, i uz njega dokument, nalik školskoj svjedodžbi, koji zovu – domovnica. Pola Bosne i dobar dio Sarajlija svake vjere i nacije dokopali su se hrvatskoga državljanstva, imao ga je i Silajdžićev ministar vanjskih poslova, a vrag zna koliko ih je još za koje se ne zna, a negdje duboko u ladicama s rubljem, ispod gaća i čarapa, čuvaju hrvatske dokumente, sve je to ona dobro znala, ali svejedno joj se nekako nije dalo. Osjećala se sigurnijom s tom jednom ličnom kartom i s odavno isteklim pasošem Bosne i Hercegovine. Čim joj netko nešto kaže, ona će njemu reći... Tako je uvijek započinjala: čim mi netko nešto kaže...

Kada se razboljela, odjednom je pitanje papira postalo dramatično. Uslijedila je prva, pa druga operacija, i najednom je postalo skoro izvjesno da će morati u Zagreb. Tako je, u trenutku u kojem joj se lomio život, postala – strankinja. Iako joj se to nije događalo prvi put, roditelji su joj u Bosni živjeli, uglavnom, kao stranci, djed joj je iz Dubrovnika u Bosnu protjeran kao stranac, brat joj je poginuo kao vojnik strane, neprijateljske vojske, i cijeli je život bio iskustvo jednoga dugog stranstvovanja, koje se prenosilo s koljena na koljeno, tek sad ju je ta činjenica pogodila svom silinom. Biti stranac znači biti onaj čije je pravo na život zaštićeno na nekom drugom mjestu. Gdje je to mjesto? U Sarajevu u kojem je rođena, hrvatski pasoš nije tražila da joj netko nešto ne kaže. Takav je osjećaj mogla imati samo kao strankinja u vlastitome gradu. I zato što je bila strankinja u Sarajevu, bila je osuđena da bude strankinja i u Zagrebu.

U Konzularnom odjelu Veleposlanstva Republike Hrvatske u Sarajevu dana 4. lipnja 2012, pod urudžbenim brojem 521-BIH-01/03-EP-12-02, sačinjen je zapisnik  u predmetu stjecanja hrvatskoga državljanstva. Sastavljanje je započeto u 12 sati i nula minuta, a dovršeno u 12 i 55. Bio je ponedjeljak, sunčan i vrlo lijep dan, kakvi već znaju biti dani u svibnju i lipnju u Sarajevu, naročito kada je čovjek bolestan ili nekom drugom nevoljom odijeljen od ugoda okolnog svijeta. Ona je već bila slabo pokretna, ali je oko sebe imala dobre ljude, prijateljice, prijatelje i mejtaške taksiste, s kojima je još od predratnih vremena održavala prisne odnose. Svakoga je znala po imenu, kako živi, kolika su mu djeca, koja mu je životna muka – ona koju svakoga jutra ispriča prvoj poznatoj mušteriji. Općenito, ljudi s padinskih dijelova grada poslije rata su se zbližili sa svojim taksistima. To sigurno ima veze s pristupačnim cijenama...

Pristanak

Što se događalo u tih sat, manje pet minuta, u hrvatskome konzulatu u Ulici Skenderija 17? To bih mogao lako rekonstruirati, jer je sve još uvijek svježe, dobro je poznajem, znam što bi u kojem trenutku rekla, kako bi osvajala pažnju sugovornika i nalazila svoje mjesto negdje na sredini pozornice, ali sam događaj za ovu priču i nije važan. Zanimljivije je ono što se događalo u njezinoj glavi i duši, a do čega se više ne može doći. Zanimljivije je ono što ne mogu ni pretpostaviti, koliko god sam je dobro poznavao, i koliko god u sebi danas prepoznajem neke njezine motive. Kako se osjećala dok je davala svoj svjesni pristanak za nešto što je izbjegavala svih ovih godina? Bila je bolesna, i nije razmišljala o tome što bi joj na sve ovo netko mogao reći. Kada dobije hrvatsko državljanstvo, osjećala je tako, dovest ću je u Zagreb, u najbolje bolnice i kod najboljih doktora, koji ne liječe ljude, nego čine čuda. Liječe sarajevski doktori, liječe i pritom ponekad pogriješe, ali čuda su u Zagrebu. A teško bi bez državljanstva, jer je za strance liječenje u Hrvatskoj isto tako skupo kao i u Švicarskoj.

Evo što je, prema zapisniku, izjavila:

Zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva temeljim na činjenici pripadnosti hrvatskom narodu. Prilikom predaje zahtjeva dostavila sam dokumente kojima dokazujem svoje navode o pripadnosti hrvatskom narodu mene i moje obitelji. Izjavljujem da sam Hrvatica i da se tako osjećam i izjašnjavam, što je vidljivo iz priloženog zahtjeva i njegovih priloga. Iz mog ponašanja može se zaključiti da poštujem pravni poredak i običaje Republike Hrvatske. Poznajem i služim se hrvatskim jezikom. Pratim kulturna događanja u Republici Hrvatskoj. U prilogu zahtjeva priložila sam izvornik radne knjižice, za koji se nadam da će mi biti vraćen po završetku postupka. Budući da imam problema sa zdravljem, nisam bila u mogućnosti dostaviti više dokumenata kako bi dokazala da sam se sustavno izjašnjavala kao Hrvatica. Sve isprave priložene uz zahtjev nesumnjivo dokazuju i moje porijeklo i moj osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu. Do umirovljenja sam radila na Pedagoškom fakultetu kao voditelj Službe za računovodstvo. U očekivanju  pozitivnog odgovora unaprijed se zahvaljujem.

S njom su bili dobri ljudi, dobra je bila i Prva tajnica Veleposlanstva E.P., koja je "izjavu na zapisnik uzela", ali mene, kad god ove riječi čitam, obuzima ono opasno ganuće, koje se odmah zatim pretvara u bijes. I ništa se u tome ne mijenja, iako prolazi vrijeme, i već skoro napamet znam mantru u kojoj se u svakom sljedećem ponavljanju melodija diže ili spušta za jedan poluton, i varira se tako tema njezinoga hrvatstva pred institucijama strane zemlje, pred dragim Bogom, ali i pred jednim proteklim životom, te nekoliko prethodnih generacija.

Je li lagala? Zavisi što je to laž. Ona jest bila Hrvatica – znao je to i onaj bošnjačko-muslimanski pjesnik, kada je desetak mjeseci ranije, dok je još tumor bio nevidljiv, njezinom sinu ispred Dva ribara pijanim urlicima psovao mater ustašku – pa kada govori o tome da se osjećala i izjašnjavala kao Hrvatica, ona zaziva svoj osjećaj krivnje. Toliko dugo nije tražila hrvatsko državljanstvo upravo zato što se osjećala krivom jer je na to državljanstvo imala pravo. Osjećala se krivom jer bi se našao netko tko je to znao i tko je samo o tome mislio. Našao bi se netko da kaže kako ona, Hrvatica, ima rezervnu domovinu. Iako je, za razliku, od Silajdžićevog ministra, nije imala. Ali on s osjećajem krivnje nije mogao imati nikakvoga problema, pošto za razliku od nje nije Hrvat, nego samo posjednik hrvatskih dokumenata.

Kada je postala Hrvatica? Možda u onome trenutku kada njezin ujak Rudolf Stubler vadi smrtni list za svoga oca Karla. Vrijeme je tvrdoga jugoslavenskog komunizma, sarajevskoga bratstva i jedinstva, travanj 1951. U trenutku kada ga službenik pita za nacionalnost pokojnikovu, Rudija preplavi strah, oprez iz njega progovori, otata je mrtav, ionako ga više nije briga, i izgovori to – Hrvat. Tako je njezin djed, za života Nijemac, u smrti postao Hrvat. Bilo je još Hrvata među njezinim precima, i bilo je drugih emocionalnih, vjerskih, kulturnih razloga da se kao kuferaš u onome Sarajevu osjećaš Hrvatom, ali njezino je hrvatstvo, ipak, bilo obilježeno tim štublerovskim poniženjem. Još 1945. partizani su Karla vodili u koncentracijski logor kao pripadnika njemačke nacionalne manjine, pa su ga spašavali komšije Srbi iz Kasindolske, na Ilidži, a šest godina kasnije, eto ti od njega mrtvoga Hrvata.

Sve što je u njezinoj porodici bilo nesretno i prokleto, sve što je bilo naopako, stranjsko, tuđe i rastočeno, bilo je hrvatsko. Hrvatska se pojavila godinu prije njezina rođenja, Hrvatska joj je brata obukla u njemačkog vojnika, a zatim ga je Hrvatska i ubila, da bi onda, u travnju 1945. Hrvatska iz Sarajeva nestala, i nju ostavila da raste sa svojim hrvatstvom. Doista, tko bi to mogao više pripadati hrvatskome narodu od nje? 

Bila je članica Slovenskoga kulturnog društva Ivan Cankar. Da se oko toga pobrinula, mogla je po ocu Slovencu – jedno vrijeme i talijanskome državljaninu, jer se iskazao zavičajnim u Kneži kod Tolmina – doći do slovenskoga državljanstva. Pomalo je govorila taj jezik, odlazila je na tečajeve slovenskoga, družila se... Kao što se, uostalom, družila i sa članovima hrvatskoga planinarskog društva. Lijepo je pjevala, a umjela je i pripovijedati. U jednoj emisiji na Radiju Vrhbosna ispričala je, na vrlo uzbudljiv način, sudbinu jedne njemačke obitelji u Sarajevu...

Naopako

Nije ništa slagala kada je pred službenim osobama u konzulatu opetovano izjavljivala svoje hrvatstvo, samo je ponešto prešutjela. Tako prešute mnogi kada  optiraju ili svoje različite pripadnosti pokušavaju svesti na jednu jedinu. Nije imala pred kim da izgovori i tu konačnu istinu, koju ja još jednom izgovaram umjesto nje:

Sve što je u toj porodici bilo nesretno i prokleto, sve što je bilo naopako, stranjsko, tuđe i rastočeno, sve što se rodilo u Sarajevu da bi iz Sarajeva nestalo, bilo je hrvatsko.

Kako li je samo tužna ova rečenica: U prilogu zahtjeva priložila sam izvornik radne knjižice, za koji se nadam da će mi biti vraćen po završetku postupka. I danas, negdje u nekoj ladici Konzularnog odjela na Skenderiji, čeka njezina radna knjižica, sivih platnenih korica, s utisnutim grbom Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, s dimnjacima iz kojih se neprestano vije dim. Čeka dan da bude bačena i reciklirana s ostalim dokumentima kojima je istekao rok trajanja, sa starim registratorima i fasciklima, posljednjim preostacima predkompjutorske ere. Iako ni dana od punih četrdeset godina radnoga staža nije radila u Hrvatskoj, dokument i povijesno sjećanje na njezino pregalaštvo bit će uništen kad to odredi jedna hrvatska institucija. 

I druga rečenica: Pratim kulturna događanja u Republici Hrvatskoj. Sve drugo je samo ispunjavanje forme, kroz ponavljanje riječi koje su prije nje drugi već bezbroj puta izgovorili, ali ova rečenica je sasvim njena. Tko bi drugi, moleći za državljanstvo, izjavio da prati kulturna zbivanja u Hrvatskoj? Ali ni ona, koja se doista zanimala za kulturu, nije htjela to reći, nego nešto drugo. Nešto što u zapisnik i izjavu nikako nije moglo stati, a u što se ona najviše uzdala. Htjela je spomenuti sina, pa ga je i spomenula u toj neobičnoj aluziji. On će joj, vjerovala je, pomoći.

U bolesti i u umiranju čovjek više ne živi balansirajući na tankome koncu između prošlosti i budućnosti. Taj konac raširi se, postane širok kao aerodromska pista, i prvi put čovjek živi u sadašnjosti. Njoj se samo nada, nastoji je produžiti, sve gledajući unatrag. Tako je bilo i s njom.

U međuvremenu, kako je tijelo bivalo sve sitnije, pretvaralo se u jednu jedinu tačku svemirskoga bola, nada je postajala sve veća. Nada u čudo ozdravljenja, u Zagreb. Problem je, međutim, bio u tome što se njezina bolest – po nekoj do zla boga skupoj njemačkoj eksperimentalnoj metodi – liječila samo u Sarajevu. Zagrebački je eksperiment bio dovršen nekoliko mjeseci ranije.

Bila je strašno ljuta na svoju sarajevsku doktoricu. Tako joj je bilo lakše. Neobjašnjivo, nezasluženo, grozno umiranje, poniženje s kojim se život, eto, završava a da još nije kako treba ni počeo, moralo je na neki način biti racionalizirano. Čisto i jasno, da se sve brojke slažu i uredan je baš svaki izračun, kao u dobro načinjenom završnom računu. Zato je doktorica morala biti kriva.

Išao sam k njoj, na visoki kat zgrade kliničkoga centra, jednoga ljetnog dana. Markantna, lijepa žena, očekivala je, vjerojatno, da bih joj mogao doći kao glasonoša bolesničine ljutnje. Iza njenih leđa u ordinaciji, na panou na koji se po uredima lijepe napomene, poruke i privatne sličice, bila je fotografija velikoga, dugodlakog bijelog psa. Bio je to veoma star i bolestan pas. Pitao sam za njega. Tako smo sarajevska doktorica, zvala se Maja, i ja, razmijenili svoje tuge. Pretpostavljam da ni taj pas više nije živ.

Rekao sam joj da boljega doktora ne bi imala ni da je u Houstonu. Ne smiješ se na nju ljutiti, rekao sam joj strogo. Nikako joj nisam htio priznati da umire. Priznam li to, nestat će nade.

Cink

Bolest je bila brža od procedure kojom je trebalo biti ustanovljeno pripada li bolesnica hrvatskom narodu ili ne pripada. Nakon što je sve urudžbirano i protokolirano, dokumentacija je, po pravilu službe, poslana u Zagreb na odlučivanje. (Možda je i njezina radna knjižica, ipak, u nekoj od zagrebačkih ladica?) U Zagrebu su se stvari, možda, i otegnule, a možda i nisu. U metafizičkom dosluhu s rečenicom: Pratim kulturna događanja u Republici Hrvatskoj, našao sam čovjeka koji bi mi, zatreba li, bio od pomoći u Ministarstvu unutarnjih poslova u Zagrebu. Ali u rujnu i listopadu bolest je u svom poslu već otišla toliko daleko da je takva intervencija izgubila smisao.

Posljednjega njezinog mjeseca, bio je to studeni, znalo mi je na um pasti kako bi, možda, sama od sebe mogla stići odluka kojom je se prima u hrvatsko državljanstvo. Ta misao podsjećala je na finale romana Cink Davida Albaharija:

Stan se ubrzo ispunio ljudima: žene su spremale u kuhinji, muškarci pili u trpezariji. Ništa nije trebalo govoriti: svi su već sve znali. Tada je neko zazvonio, a kada sam otvorio, devojka pred vratima upitala me je da li želim da osiguram život. Imala je svetlu kosu i svetle oči; zapazio sam i oblinu kolena. Odmahnuo sam glavom i zatvorio vrata. Anđeli uvek dolaze prekasno.

Ali nije pozvonio nitko, niti su mene tražili telefonom, da mi kažu da je njen slučaj riješen. Možda su nekako saznali da je umrla? Sumnjam, jer takve vijesti do kancelarija i šalterskih institucija putuju desetljećima.

Ovakav završetak u skladu je s poetikom našega porodičnog izumiranja. Majčin duh lebdi nad onim uskim prostorom ničije zemlje, između Bosne i Hrvatske, i nada se čudu.

Ali priča ima još jedan kraj, sadržan u posljednjoj rečenici njezine izjave pred službenicima konzulata: U očekivanju pozitivnog odgovora unaprijed se zahvaljujem. Trebalo je stajati: unaprijed zahvaljujem. Ovako, ispada da se ona zahvaljuje na hrvatskom državljanstvu, i odbija ga. Anđeo je ponekad u pravopisnim greškama. Čim joj nešto kažu, da im može reći...