Frančići, Joža i Muc

Josip Frančić radi kao elektroinženjer na rudniku. Već je tu kada oni dolaze u Kakanj. Srdačan, vrlo komunikativan i prirodan čovjek, uvijek u razgovoru s rudarima i s nepismenim običnim svijetom po Zgošći. Ne vidi mu se, na prvi pogled, da je gospodin, a jest gospodin, ni da je posvršavao sve te škole u Grazu i Beču. Tamo je upoznao i ženu, tu je sad s njim, u Kaknju. Njoj je ime Marija, ali nitko je tako ne zove. Nadimak joj je za kakanjske prilike i za bosanski govor skoro neizgovoriv, ali svi na njega pristaju, pa i najgora sirotinja, iz poštovanja prema inženjeru, gospođu zove – Muc.

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Kako su se Olga i Franjo s njima zbližili, vrlo brzo se toga nitko više nije sjećao. Joža je među rijetkima na rudniku koji ne piju, Muc je iz Beča donijela modne žurnale, rukavice do lakata i šeširiće, herc romane, Karla Krausa i Stefana Zweiga, kristalne servise i koješta drugo što je Olgu zanimalo, pa je, nekako i prirodno, stvorena simbioza – kako je to izrekao Joža Frančić – dviju kuferaških obitelji. Ono što je Olga nalazila u Zehri, ticalo se emocionalnog i duhovnog svijeta, kao i njene  ženskosti, dok je Muc donosila kulturu i duh bečkoga hohštapleraja. Kada bi razmišljala o bratu Rudiju, i njegovim dugogodišnjim bečkim i gracerskim študijima, Olga mu je pomalo i zavidjela, tako da joj je Muc svojom pojavom nadomjestila ono  što je, možda, i sama mogla imati, da se nije tako rano udavala i rađala djecu.

(Sasvim usput: nije mi mrsko zamišljati Nonu u toj za nju sretnoj okolnosti da  1922. onaj Nonetov spermij nije začeo njezino jajašce, i nije se rodio moj stariji ujak Mladen, nego je ona, umjesto da se uda, pošla u Beč studirati glazbu ili književnost i jezike. Jasno mogu zamisliti njezine bečke godine, i svijet u kojem ne bi bilo ni mojih ujaka, ni majke, svijet u kojem, naravno, ne bi bilo mene...)

Muc govori savršeno jasnim, orođenim i zbliženim kakanjskim govorom. Jezik kuferaša je prepun germanizama, pa tako i njezin. Ali rođena Austrijanka, koja prije dolaska u Kakanj nije znala ni riječi ovoga jezika, i germanizme izgovara onako kako je u Kaknju običaj. Kao da to nisu njene riječi i nije njen jezik. 

Prema domaćim ženama odnosi se u skladu sa svojom naravi, hirovito, tako da je neke zovu ludom Švabicom. Zatvaraju prozore kad prolazi čaršijom. Sakrivaju djecu, da ih ne urekne. Ali druge, uglavnom katolkinje, rjeđe muslimanke, smiju se Muc, blesava je, misle, ali draga. I nije zlo ako njena blesavost pređe na njih i na njihovu  djecu.

Zehra kaže za Muc: njoj se i dragi Bog čudom začudi kad ju takvu vidi i čuje.

Muc će u toj kasabi nakraj svijeta roditi dvojicu sinova.

U kući, u miru i vrisci porođajnog zora, onako kako rađaju žene u Zgošći. I nije joj, pored svih onih modnih žurnala, palo na pamet da nešto gubi što ne rađa onako kao što se rađa u Beču. Stariji sin bit će Josip. Po ocu, djedu, pradjedu... Najstariji sin uvijek se zvao Josip. Mlađi je Branko.

Joža ti je inženjerska pamet, kaže Franjo, njega politika ne zanima.

Ne obadava on ni kralja ni otadžbinu.

O svemu razgovaraju, ali o politici nikad. 

Nakon što godine prođu, i dogodi se sve što se jest i što se nije trebalo dogoditi, često se, od duga vremena, raspreda o tome zašto se Joža pravio lud čim Franjo spomene Stipicu Radića, kamarada Lenjina ili Benita Mussolinija. Gledao je u stranu, zijevao, ili se čudio Franji zašto se on toliko brine oko nečega na što nema nikakvog utjecaja. Nego, bolje mu je da se bavi pčelama i redovima vožnje. A revolucije neka drugi dižu. Na svijetu postoje dvije vrste budala, rekao mu je Joža Frančić, jedni okolo podmeću požare da bi usrećili svijet, a drugi ih gase. Znaš li ti, pitao ga je, kako se u Dalmaciji zaustavlja požar kada, nošen burom, krene prema maslinicima i vinogradima? Kontrapožarom. Makija se polije benzinom i potpali duž crte kojom se kreće požar. Kada se sudare jedan s drugim, kontrapožar obično nadjača. 

Dobro je Franjo upamtio tu priču, koju mu je Joža ispričao, ne bi li ga okrenuo  od politike. Zašto je to činio? Da ga nečega poštedi?

Frančići u Kaknju ostaju nekoliko godina iza Franje i Olge. Pred rat sele se u Mostar. Veza među njima ne slabi, iako se rijetko viđaju. Razmjenjuju pisma i božićne čestitke, ali ništa od toga nije sačuvano. Olga se nakon Mladenove smrti potrudila da i tih pisama nestane. Kao da je u strahu da bi netko mimo njezine volje mogao sakupiti sve te papire, i rekonstruirati priču, onako kako se odvijala od dana kada su se ona i Franjo sreli, do trenutka kada nepoznati partizan nišani i povlači okidač kao da puca u divlju svinju. Ili je mislila da će, uništavajući papire i fotografije, prebrisati i svoja sjećanja.

Franjo i Joža posljednji put čuju se telefonom 6. travnja 1941.

Sjedio je u svojoj kancelariji, u Direkciji željeznica, kada je oko deset ujutro netko javio da su sve veze prekinute, i da se očekuje novi val njemačkih bombardera. Htio je provjeriti je li to istina, napamet je otvorio notes s telefonskim brojevima, i nazvao Jožu Frančića. Odmah se javio. Razmijenili su nekoliko konvencionalnih rečenica, nisu ni znali što bi jedan drugome rekli, i to je bilo sve. 

Koliko će mjeseci proći prije nego što ustaše u Mostaru provale ilegalnu komunističku grupu, na čijem je čelu inženjer Josip Frančić? U ratu vrijeme drukčije prolazi. Logika ratnog vremena takva je da čovjek uskoro više ne zna što se kad dogodilo, tako da ni Olga ni Franjo nisu sigurni kada je do Sarajeva stigla vijest da je  Joža osuđen na smrt i pogubljen. Sigurno je da se to dogodilo prije Mladenovog novačenja u njemačku vojsku. Olga je vjerovala da je važno samo to da Mladen bude što dalje od ustaša i od ustaških sudova – dakle, u njemačkoj vojsci. Franjo je mislio da se od Jožine sudbine može pobjeći samo odlaskom u partizane. 

Malo ga, ipak, muči zašto se Joža Frančić pred njim godinama pravio da ga politika ne zanima. Je li to ona čuvena partijska konspiracija? Ili je sumnjao u njega, nije mu se činio pouzdanim? Takva pomisao ga vrijeđa, ljuti se na strijeljanog Jožu Frančića, da može, sad bi mu rekao kako to nikako nije u redu. Družiti se s nekim tolike godine, posjećivati ga, igrati se s njegovim sinovima, a istovremeno ga smatrati tako nepouzdanim da mu nikad ne iskažeš svoju vjeru. Bijedno je to, rekao bi on njemu, ali ne može, jer Jože više nema. Više je vjerovao rudarima nego njemu. Sad je to jasno kao dan, Joža Frančić je sve vrijeme agitirao na rudniku. I zadnjem je nepismenom seljaku više vjerovao. A Franjo je mislio da mu je Joža prijatelj.

On je tebe štitio. Iznenada mu je rekla.

Od čega me je štitio?

Od tvoga mahnitanja i lajanja po Kaknju. Jadan ne bio, Joža ti je glavu spasio kad ti nije priznao tko je ni što je!

Muc ostaje u Mostaru, sama sa sinovima. Pred kraj rata mobiliziraju ih, jednog za drugim, kako navrše punoljetstvo. Joža, sin Jožin, i Branko naći će se u onoj beskonačnoj koloni hrvatskih domobrana i ustaša, kancelarijskih činovnika i pokojeg preobučenog koljača, u kojoj će, za upravljačem crnoga mercedesa, biti i sarajevski taksi šofer Orman. Proći će oni tako vrlo dug put, opisat će svojom hodnjom elipsu, koja će po svom smislu i sadržaju ostati neusporediva u njihovim životnim i emocionalnim iskustvima. I što je najteže, zavjetovat će se, ako prežive, na cjeloživotnu šutnju o onome što im se na tom putu događalo.

Branka su prije pustili. Bio je sedamnaestogodišnjak, Poglavnik ga je, kao đaka, obukao u odoru Hrvatskih oružanih snaga, kakvu su nosili i najokorjeliji ustaše, jasenovački koljači, da bi i njega i cijeli njegov naraštaj dječaka rođenih 1927. izjednačio s ubojicama. Podvodio je tako Poglavnik i djecu pod zajedničku hrvatsku sudbinu, nutkajući ih kao jaganjce gnjevu ratnih pobjednika. Partizani su, uglavnom, odbijali generaciju 1927, nego su im skidali uniforme i slali ih organizirano kući.

Joža, sin Jožin, prehodao je, za razliku od brata, od juga Austrije, gdje je zarobljen, sve do juga Srbije, gdje su ga, kao jednoga od rijetkih preživjelih, napokon pustili, a da, zapravo, nisu ni shvatili da on nije ništa kriv. Bila bi grehota pogubiti ga nakon što je živ stigao do Niša.

Jesi li kome rekao što ti je bilo s ocem? Pitala ga je majka.

Nije se imalo kome reći.

Kako nije?

Nije joj znao objasniti kako se u tih hiljadu kilometara što ih je prešao pješke, praćen puščanim cijevima oslobodilaca, nije našao baš nijedan čovjek kojemu bi on, domobranski podnarednik Josip Frančić, mogao ispričati što se dogodilo s njegovim ocem, elektroinženjerom Josipom Frančićem, i da tako otkupi svoju glavu.

Poslije rata, Muc skupa sa sinovima dolazi u Sarajevo. Obojicu ih vodi Olgi i Franji, da pričaju što im se dogodilo. To traje dugo, došli su popodne, a otići će sutradan, prvim jutarnjim tramvajem. Nisu se Joža i Branko tužili - na što bi se, i kome, mogli tužiti u slobodnom Sarajevu 1947. - nisu, makar i od njih dvoje, tražili neku svoju pravdu. Za njih, kao ni za sve druge u priči, za Muc, za Olgu i Franju, i za stotine likova, koji bi se pojavili da je ova priča roman, ili da je cijela, po redu i do kraja upamćena, druge pravde osim revolucionarne, zapravo, niti nema. Ali toj dvojici mladića trebao je netko kome će reći ono što su prethodno izrekli samo majci. Nakon što u jednoj dugoj prosinačkoj noći, malo pred Božić, ispričaju ono o čemu se mora šutjeti prijateljima svojih roditelja, njihovo stradanje bit će završeno. I više se neće spominjati. Vjerojatno nikad.

Marija Frančić živi u Sarajevu kao umirovljenica.

Sjećam se da me je Nona početkom sedamdesetih vodila sa sobom kod Frančićke. Kada je nestalo onoga svijeta u kojem su obje živjele, Olga je Mariju Frančić prestala zvati – Muc. Prekinula je s tim imenom, jer je postalo smiješno. Ili je nju na nešto podsjećalo. Tako je Muc postala Frančićka, ili gospođa Frančić. Glasna i vedra gospođa, uspravnog držanja, i na svoj način šašava. Ona nije mogla bez muškaraca, što je Olgu užasavalo. A kad je ne bi užasavalo, bilo joj je smiješno. Imala je nekoga Stojana, hercegovačkog seljaka, koji joj je dolazio u Sarajevo. Pričala je o njemu zaljubljeno, kao da joj je osamnaest. Olga bi gledala kako da okrene njezinu priču. Ako ne bi išlo, zašutjela bi i čekala da priča prođe.

Onu rečenicu, koju nakon Zehrine smrti Olga izgovara samo jednom, izgovorit će pred gospođom Frančić:

Teže sam podnijela Zehrinu smrt, nego sestrinu. Da mi nije bilo Zehre, ja bih se ubila.

I meni bi bilo lakše da su mi stradala obojica sinova, samo da mi je Joža ostao živ - rekla je Muc, začuđena što se o takvim stvarima uopće i govori. 

Pa je duboko uzdahnula, pogledala Olgu, onda Javorku, i veselo započela:

A moj Stojan...

Gospođa Marija Frančić umrla je sredinom sedamdesetih. Eno joj na Barama groba.

Vezano: Zehra, Olgina