Erwin i Munevera

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Moja šukunbaba Josefina Patat, huda sirotinja iz okolice Udina, sedamnaest puta je rađala, da bi joj preostalo samo dvoje žive djece. Osim tolikih smrti, za Patatima slijedi i jedna lijepa, dugotrajna i vedra porodična veza, vjerojatno i najčvršća u štublerovskoj povijesti: s unucima Josefinine sestre. Braća Erich i Erwin Dusl bili su, kao i njihovi roditelji, rođeni Bečani, i osim tankoga, sirotinjskoga talijanskog srodstva, ništa ih vidljivo nije vezalo za porodicu Karla Stublera, kuferaša i željezničara iz Bosne. A opet, pokazalo se da su nevidljive veze među ljudima čvršće i važnije od vidljivih, tako da boljih i odanijih rođaka od njih dvojice nismo ni imali.

Erich, Erwin i tante Dora, s kojom je Rudi za vrijeme svojih dugogodišnjih bečkih studija imao incestuoznu ljubavnu aferu, bili su naša veza s Austrijom i sa Bečom, i s onim što su Karlo i Johanna, a donekle i njihova djeca, doživljavali kao svoju kulturnu i jezičnu domovinu. Dom Duslovih, čija su vrata za Stublere uvijek bila otvorena, na način koji je i za balkanske prilike neočekivan, bio je važna postaja  za zlu ne trebalo, ako se iz Bosne bude moralo ići, da se za prvo vrijeme ima kod koga biti. Tu priliku nitko nije iskoristio, ali je važno da je ona skoro kroz cijelo dvadeseto stoljeće postojala. Toliko važno da bi se moglo reći da su Duslovi bili važan jamac naše građanske stabilnosti. Imali smo kome otići ako nas potjeraju.

U Beč se često odlazilo, još prije Prvoga svjetskog rata, dok je Karlo imao visoko namještenje šefa stanice u Dubrovniku, a nastavilo se ići i između dva rata, tako da se po ladicama, fotoalbumima i kutijama za cipele moglo naći na desetke crno-bijelih sličica na kojima, u svim godišnjim dobima i u različitim godištima, Karlove kćeri španciraju Ringom, slikaju se ispred bečkih kafana i poziraju onako sređene i ušeširene, poput junakinja u nijemim filmskim komedijama.

Jasmin, cimet, istok

Tako su tridesetih i njih troje, Erich, Erwin i tante Dora, počeli dolaziti u Sarajevo. Naš put do Beča bio je dalek, ali njihov put do Sarajeva mora da je bio puno dalji. Išlo se tamo negdje na orijent, u šeher pun fatalnih strasti, zle kobi i mračnih nagnuća, koji je u njihovoj mašti mirisao na jasmin, cimet i tisuću nepoznatih istočnjačkih mirisa, da se sretne s rođacima. Uostalom, već i to što su u tom gradu ubili habsburškoga princa nije djelovalo kao neka dobra i sretna preporuka. Ali, bili su znatiželjni i nisu htjeli uvrijediti drage rođake.

Počeli su dolaziti 1933. ili jedne od sljedeće tri godine, i dolazili su sve do kasnih sedamdesetih. U tih četrdesetak godina svijet se izvrnuo naglavce, pomrli su Karlo, Johanna i sva njihova djeca, osim najmlađe Olge, i dogodila se najljepša ljubavna priča u porodičnoj povijesti, zbog koje valja ispričati sve ovo drugo, a koja će, uza sav trud, na kraju ostati neispričana. Ali do nje, ako smo u 1933, valja sačekati još dvadesetak godina.

Erich i Erwin studirali su i završili arhitekturu, od koje će živjeti dobro i sigurno. Ni jedan ni drugi neće imati velikih profesionalnih ambicija, profesija će im poslužiti da zadovolje svoje prohtjeve za hedonizmom i svakodnevnim komforom, dok prema vječnosti nisu imali pretenzija. Tako ih nije zanimala ni politika, pa su dolazak Hitlera na vlast, Anschluss i početak rata u domovima Duslovih doživljavani najprije kao nešto što ih se ne tiče, a zatim kao nekontrolirana prirodna nepogoda, oluja ili katastrofalni zemljotres koji, bez puno mudrovanja i zanovijetanja, naprosto valja preživjeti. U tom pogledu, braća Dusl bili su tipični bečki malograđani.

I kao takvi – završili su u bici za Staljingrad.

Kako su se otamo izvukli, što ih je spasilo, kakvim čudom nisu pali u sovjetsko zarobljeništvo, o tome se nikada nije pričalo. Općenito, o nevoljama se s njima dvojicom nije previše razgovaralo. U domu koji je u ratu izgubio sina – Karlov unuk Mladen stradao je kao njemački vojnik – o ratu se rijetko govorilo. A nikad se nije govorilo o tome kako je netko preživio. Priča o čudima rastuži sve one koji nisu doživjeli čudo spasenja.

Nakon rata će proći godine prije nego što se pasoši počnu slobodno dobivati, pa da Stubleri, njihova djeca i unuci, ponovo krenu put Beča. Ali Erwin je već 1951. bio u Sarajevu, da obiđe familiju. I tada se dogodilo ono o čemu bi ova priča govorila, kada bi to bilo moguće. Na ulici je, negdje na Ilidži, sreo ženu, koja je izgledala kao da nije s ovoga svijeta. Erwinu je tako izgledala. Drugima nije. Rekli su mu da je pjevačica na radiostanici. Kako se zove? Munevera Berberović.

Vratio se u Beč. Putovao je vlakom preko opustošene i siromašne zemlje, kroz  zavičaje i domovine svojih orijentalnih rođaka, pa ako ih do tada i nije razumio, ako mu se ikad učinilo da bez potrebe žive u toj očigledno nesretnoj i žalosnoj Bosni, iz koje će jednom morati da idu, sada mu se srce kidalo što se vraća kući. Jasno je te rane jeseni 1951. Erwin Dusl mogao zamisliti ostatak svoga života. Živjet će i umirati neispunjen i neostvaren, žalostan kao zemlja Bosna, jer mu se dogodilo nešto što se, valjda, događa samo u pjesmama iz te zemlje: vidio je ženu, nije joj prišao, nego je otputovao i sad ne može da o njoj ne misli.

Došao je ponovo sljedećeg ljeta. Pa opet. I još jednom. Prije nego što će prvi Stubler poslije Drugoga svjetskog rata otputovati u Beč, Erwin Dusl se u proljeće 1954. doseljava u Sarajevo. Tu živi pune tri godine, na Ilidži, zaposlen je u nekoj projektantskoj firmi, ali nikada neće progovoriti naš jezik. Razumije ga odlično, ali ne govori. Nego šuti, i sluša. A onda nešto kaže na njemačkom. U te tri godine naslikao je stotine bosanskih akvarela. Slikao je prirodu i prizore staroga Sarajeva. Tipični žanr-prizori europskih putnika po Bosni. Erwin je, valjda, bio jedan od posljednjih takvih putnika.

Ne znamo, niti ćemo kada saznati, kako je izgledala ljubavna priča Erwina Dusla i Munevere Berberović. Šutio je o tome kako su se upoznali, gdje su se i kako viđali, što ih je razdvojilo. Čista od svih životnih okolnosti, od svega ružnog i neugodnog, od prigovora zbog razlike u vjeri, u naciji i u jeziku, oslobođena komšijskih ogovaranja, porodičnih skandala, vanbračne djece i abortusa, ta je ljubav, sve do kraja Stublera i štublerovskog sjećanja – koji je nastupio smrću posljednjih koji su se sjećali Erwina i Munevere – izazivala neko čudno unutrašnje ozarenje svakome tko bi ih se spomenuo. Iako je sve trajalo kratko, i prekinuto je njihovom odlukom, bila je to savršena ljubav. Toliko savršena da je o njoj nemoguće išta napisati.

Poslije je Munevera Berberović išla pjevati našim gastarbajterima po Njemačkoj i Austriji. Ali nikad, baš nikad, nije pjevala u Beču. Nije u tome bilo ljutnje, ni jada. Kada bi u gradu srela Olgu, Rudija ili Franju, kada bi srela Javorku, koja je bila još jako mlada, prvo bi upitala: Kako mi je Erwin? A on bi uvijek, u svakom telefonskom razgovoru, pri svakom susretu, pitao za nju. Ali kada bi došao u Sarajevo, nije se trudio da je sretne. Svi su to znali, nitko ga nije pokušavao nagovoriti.

Godine 1970. Rudi, Javorka i Dobro putuju u Beč. Rudi ih vodi na turneju po zemljama svoje mladosti. Obići će južnu Njemačku, posjetiti Strasbourg, ali Beč je, ipak, najvažniji. Tu je Rudi studirao, tu se zaljubljivao, a tu je, bogme, imao i aferu s rodicom, zbog koje se sramio cijeloga života. Javorka i Dobro više nisu zajedno, razvedeni su, ali se prave kao da nisu. Rudi bi htio da nije tako, htio bi ih ponovo spojiti, imponira mu što je Dobro liječnik. Osim toga, u društvu je blag, dobar čovjek, pa se čini da bi trebao biti idealan muž i otac. Zašto nije tako, duga je priča. Kao što bi dugo bilo za ispričati kako su se dvoje svježe rastavljenih našli na ovom skoro bračnom putovanju.

Rudi je s Erwinom ugovorio sastanak u jednoj od onih kafana u kojima je lumpovao kao mladić. Iako je od tada prošlo četrdeset pet godina, on bi se tu snašao i zatvorenih očiju. Ta je kafana njegov dnevni boravak. Beč poznaje bolje nego Sarajevo. U Beču je Rudi domaći.

Odživjeti ljubav

Dolazi Erwin. Zajedno će popiti pivo, a zatim će ih voditi kući. Velika, stara bečka zgrada, u čijem je dvorištu nadogradio arhitektonski studio. Sve je vrlo skupo i luksuzno. Erwin je oženjen za Moniku, kćerku bogatoga švedskog industrijalca.

Pita kako su putovali. Javorka kaže da se u vlaku zaušljivila. Riješit ćemo to, smije se Erwin. I prije nego što otrči do apoteke, po najbolji preparat protiv ušiju, o kojem će Javorka pričati sve do smrti, pita:

Kako je Munevera?

I u tom pitanju nema tuge, ne postavlja ga onaj tko je u životu nešto propustio, ili je život uludo proživio, pošto se nije vratio ženi u koju se zagledao. Erwin se vratio iz Beča, odživio je s Muneverom ljubav, a to što ona nije bila doživotna, nimalo ne kvari osjećaj ispunjenosti. Za jedan ljudski život dovoljna je jedna takva ljubav od tri godine.

Munevera Berberović nije se udavala i nije živjela dugo. Njezino ime spomene se od prilike do prilike, u novinama. Glas joj je sačuvan na magnetofonskim vrpcama Radio Sarajeva, a pojedine snimke pojavile su se i na internetu. Dok ih slušam, pokušavam zamisliti ženu koju je volio Erwin Dusl, moj daleki bečki rođak. Upoznao sam ga jednoga ljeta, sredinom sedamdesetih, u Dobrinoj vikendici na Trebeviću. Na povratku s vikendice sam, kao i uvijek, dobio visoku temperaturu. U očevom sivom renaultu 4 miješao se miris benzina s mirisom Erwinovog parfema. Nešto su živo razgovarali na njemačkom. Nisam ih razumio. Htio sam da što prije stignemo kući. Vrućica od čistoga zraka trajala bi kratko.