Dvije knjige o nogometu: Tim Lavlje srce i Prvo poluvrijeme 0:1

U Biblioteci Lastavica dvije su knjige o nogometu. Prvu je napisao poljski pisac Adam Bahdaj i objavljena je u dva sveska - što je, čini mi se, jedinstven slučaj u povijesti ove edicije - godine 1960. Posudio sam je u Dječjoj biblioteci Vlatko Foht, u odjelu na Višnjiku, gdje sam bio učlanjen od drugog do šestog razreda osmoljetke, sve dok valjda nisam pročitao sve knjige koje su imali. Godina je bila 1975. ili 1976, ljetni raspust, srpanj ili kolovoz, kada sam prvi i posljednji put čitao roman Adama Bahdaja “Prvo poluvrijeme 0:1”. Dugo mi je, sve do pola djetinjstva, to bila jedna od najdražih knjiga, uz “Junake Pavlove ulice”, “Družinu Sinjeg Galeba” i nekoliko Ćopićevih klasika, i jedina koju nikad nisam posjedovao. Objavljena godinama prije nego što se rađala naša generacija, nije više reizdavana, nije je bilo u školskoj lektiri, niti je njezin autor bio neki jako važan pisac. Nisam nikada ništa znao o Adamu Bahdaju, ali ime sam mu pamtio i svaki put ga izgovarao s užitkom, onako kako se izgovaraju markantna imena djetinjstva, imena nogometaša, političara, televizijskih spikera koji se neobično ili zvučno zovu.

Romana se, međutim, ne sjećam. Ni jednog detalja, baš ničega. Malo što od onoga što mi je bilo važno zaboravio sam tako temeljito kao “Prvo poluvrijeme 0:1”. Međutim, pamtim, i to vrlo jasno, atmosferu knjige. Kada bih gledao filmove Jerzyja Kawalerowicza, Andrzeja Wajde, Krzysztofa Kieślowskog ili kad bih čitao Magdalenu Tulli, emigrantske dnevnike Gustawa Herling-Grudzińskog, poljsku književnost mraka, sjevera i ugljene prašine, osjećao bih ono što sam prvi put osjetio dok sam čitao roman Adama Bahdaja. Nigdje grad nije tako grad kao u poljskim romanima i filmovima, i nigdje radnici i ulična dječurlija ne djeluju baš tako, kao da su radnici i ulična dječurlija Dugo sam vjerovao u iliuziju ponovnog čitanja ove knjige. Nije ona jedina, sve knjige koje sam volio, a više ih nemam pri ruci, želio sam ponovo pročitati. Roman Adama Bahdaja po Sarajevu sam tražio sve do rata. Jednom sam u Bučukovoj antikvarnici, koja se nalazila tamo kod caffea Estrada, dućana s vojnom konfekcijom 22. decembar, pod sjenama davno, davno srušene porodične kuće očeve obitelji Ive Andrića, pronašao drugi dio romana. Knjiga je bila u očajnom stanju, falilo joj je pola prednje korice, listovi su bili prljavi, kao da je nesretnica knjiga čamila u vlažnom podrumu, ispod tone ćumura, tako da je nisam kupio. Poslije, kada više nisam mogao naći ni takav primjerak, bilo mi je i pomalo žao. Možda bi me drugi dio romana “Prvo poluvrijeme 0:1” podsjetio što se zbivalo u prvom. Ako i ne bi, ipak bih nešto više znao o atmosferi poljskoga mraka, sjevera i ugljene prašine, o poljskim radnicima i uličnoj dječurliji, koje su mi se utisnuli kroz zaboravljeni roman Adama Bahdaja i sada zrače iz poljskih filmova i knjiga. Prije nekoliko dana, dok sam gledao “Hladni rat” Pawela Pawlikowskog, opet sam osjetio tu istu stvar.

Tokom vremena sam, međutim, shvatio da je vrlo malo dječjih knjiga i pisaca, koji odrastaju skupa s čitateljem. Možda je to i najveće umijeće, najneobičnija književna čarolija: napisati knjigu koja će izazvati jednak ushit u desetogodišnjem i u pedesetogodišnjem čitatelju. Osim Branka Ćopića - i to ne svake Ćopićeve knjige - i Molnárovih “Junaka Pavlove ulice”, ovog se trenutka ne mogu sjetiti više nijedne knjige koja je izdržala test moga odrastanja, sazrijevanja, kvarenja, olukavljavanja, ali i konačnog opismenjavanja, koje, pored svega drugog, podrazumijeva i stanovito gađenje prema općim mjestima i jeftinim metaforama, kakvih je prepuna i ona dobra dječja književnost. Napokon, odrastao čovjek teško podnosi naivnost djetinjeg svijeta u književnosti. U knjigama koje je nekad volio nedostaje mu odraslog mraka. I onda najednom primjećuje pedagogiju književnog teksta, sve one silne pouke i poučne poante, koje kao desetogodišnjak nije primjećivao. Kao što nije primjećivao ni ideologiju, ni politiku, ni socrealističke prikaze svijeta bogatih i svijeta siromašnih. Sve mu to sad smeta, ljuti ga i zbunjuje, pa se pita Bože mili, šta sam ja tu zapravo volio i kakav je u to bio svijet u kojem su se i takve priče mogle čiste duše voljeti?

Bit će da bi tako bilo i s romanom Adama Bahdaja “Prvo poluvrijeme 0:1”. Ali svejedno bih te dvije Lastavičine sveščice volio negdje naći i kupiti ih, makar ih nikad više ne pročitao. Predugo sam ih tražio i previše me je jednom davno žuljalo što ih moram vratiti na Višnjik, u biblioteku. Drugu knjigu o nogometu u Biblioteci Lastavica, također roman, napisao je Čedo Vuković. Naslov mu je “Tim Lavlje srce”, naivniji je, vjerojatno i lošije napisan, namijenjen malo mlađem uzrastu, ali vrlo dinamičan i zabavan, sav u ritmu nogometne igre.

Sadržaja se djelomično sjećam, premda sam knjigu davno čitao i desetljećima je nisam držao u ruci. Ali za razliku od Bahdajeve knjige, čitao sam je više puta.

Dakle, ovako je to u mome sjećanju: Jedan dječak, imena mu se ne mogu sjetiti, grdno se razočara igrom i rezultatima kluba za koji navija, a pomalo se, bogme, razočara i u nogomet. A kud ćeš većeg i grdnijeg razočaranja od tog! Ali mu onda na um padne luda ideja: otići će u zoološki vrt i od životinja načiniti nogometni tim. Tamo ga dočeka neki stari, je li to čuvar zoološkog vrta, je li hranitelj i timaritelj životinja, to više ne znam, ali po svemu je, zapravo, klasični cirkusant. Mi smo se, istina, rodili u sumrak cirkusa i u vrijeme kada je ta pučka zabava, koja je katkad znala dorasti i do umjetnosti, izgubila zamah i smisao, tako da me je majka samo jednom u životu vodila u cirkus, na cirkus plac koji se nalazio tamo gdje će kasnije biti hotel Holiday Inn, ali odnekud sam, iz knjiga, filmova ili priča, vrlo rano pokupio ideju o cirkuskim meštrima i čarobnjacima, čije se čudotvorstvo sastoji u tome da uz stvarnost u kojoj živimo na jednu večer stvore i po nekoliko paralelnih stvarnosti, a jedna među njima je i ona u kojoj se životinje ponašaju kao ljudi, voze bicikl, šetaju korzom, međusobno se prepiru, žive svoje male građanske živote. Ili, kao u zamisli Čede Vukovića, igraju nogomet.

Dakle, rečeni dječak je, uz pomoć luckastoga starog čuvara, koji ga je naučio kako se razgovara sa životinjama, započeo trenirati životinjski nogometni tim. Mislim da mu je čimpanza bila golman, da je žirafa bila centarhalf, a da je lav bio kapetan ekipe i centarfor. Najuzbudljiviji dijelovi knjige predstavljali su rekonstrukciju nogometne igre i utakmice. Pisac je, barem u mom sjećanju, odlično vladao nogometnom dramaturgijom, premda je sam štos otpočetka bio više za odrasle koji zamišljaju dječji svijet, nego za djecu. Jer nama bi se, ipak, mnogo više svidjelo da nogomet igraju nogometaši, a  ne životinje.

Malo toga se na internetu i u današnjim knjigama i enciklopedijama može naći o Adamu Bahdaju i Čedi Vukoviću. Obojica su, kako bi to narod rekao, bili ljudi onog sistema, učesnici rata i pripadnici pokreta otpora. Bahdaj je studirao pravo na Jagielonskom sveučilištu u Krakowu i ekonomiju u Varšavi. Živio je u Madžarskoj i bio aktivist poljske narodne zajednice u toj zemlji, da bi kasnije, preselivši se u Varšavu, radio kao prevoditelj s mađarskog, pod jednim pseudonimom je pisao roto romane, a pod drugim je 1942. objavio knjigu pjesama “Iskra pod ćekićem”. Kasnije će postati vrlo čitan dječji pisac, doživjet će ozbiljna priznanja u Poljskoj, bit će nagrađivan i odlikovan, i umrijet će 1985, nekoliko godina prije pada komunizma.

Čedo Vuković bio je zanimljiv i, naravno, slabo čitan pisac, u Crnoj Gori umjereno slavljen i poštovan, a izvan Crne Gore gotovo sasvim nepoznat. Izuzimajući onovremeno Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, gdje je bio vrlo prisutan, ali samo kao dječji pisac.

Bio je pisac lalićevske inspiracije, ali bez romaneskne snage i siline Mihaila Lalića. Pamtim jedan njegov vrlo zanimljiv prozni tekst, objavljen u sarajevskoj Džepnoj knjizi 1963, naslova “Mrtvo duboko”. Na surov i mračan način, tvrdih i kamenih rečenica, bez utjehe i optimizma epohe, Čedo Vuković bavi se partizanima, koji se, malobrojni i izgubljeni, skrivaju oko jednoga četničkog sela. (Eto još jedne knjige koju bi vrijedilo ponovo pročitati i provjeriti što se sa njom u međuvremenu zbilo.)

“Mrtvo duboko” sam zatekao u biblioteci na Sepetarevcu, kao naslijeđe vremena koje mi je prethodilo, i kako mi se knjiga svidjela, negdje sam nabavio još jednog Čedu Vukovića. Taj je nosio naslov “Sinovi sinova”, ali nije se dao čitati. Dotjerao sam bio, valjda, do dvadesete stranice, i nije išlo. Ili je takvo bilo vrijeme, ili sam takav bio ja, ili nije valjala knjiga. Nešto od toga, ali šta, to nećemo saznati. Ne bi ovu knjigu ni spominjao, možda je se ne bih ni sjećao, da nije imala zanimljivu prvu rečenicu, koju sam zauvijek zapamtio: “Položiš li čelo na kamen, neće se ugrijati ni čelo ni kamen.” Što se mene tiče, cijela bi se knjiga mogla sastojati od te jedne rečenice, jer bi oko nje čitatelj mogao sve dalje zamisliti. Možda je problem i bio u tome što je nastavak, kojeg se, naravno, ne sjećam, iznevjeravao tu prvu, pretešku i pregromovitu rečenicu.

Bog zna što sam sve zapamtio, kao što sam tu rečenicu zapamtio, a da se i ne sjećam da sam zapamtio, sve dok me tok teksta i misli, možda i tok života, ne navede da se sjetim onoga što pamtim.

Ali neobično je to koliko se Čedo Vuković u “Mrtvom dubokom” razlikuje od Čede Vukovića u “Timu Lavlje srce”. Nije to razlika u pisanju za djecu i pisanju za odrasle. Takve razlike, uostalom, ni nema, ili je ne bi kod dobroga pisca smjelo biti. Ničeg od onog tvrdog i mračnog, muškog crnogorskog pisca u toj dječjoj knjizi, koju kao da je pisao neki profesor s asfalta, gradski čovjek, mekih dlanova, koji se dobro razumije u cirkus i san mu je da u književnosti bude ono što je u zamišljanom životu taj njegov čuvar zoološkog vrta. Između dva Čeda, odrasloga i dječjeg, nema sličnosti u stilu, ali ni u temperamentu i karakteru. Odrasli je spor i dubok, dječji je brz i površan, lakomislen, lucprdast i neobavezan. Kao da se Čedo Vuković od nečeg spašavao pišući za djecu. Dugo je poživio, umro je u Budvi 2014, u devedeset i petoj godini života.