Dva groba kod Orašja

Gojko Banović, književnik i novinski reporter Politike

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Na listi, u antologiji zaboravljenih bosanskohercegovačkih pisaca Srbin Gojko Banović ne zauzima naročito istaknuto mjesto. Živio je u Beogradu, bio novinar, lutajući reporter Politike, koji je pod egidom Susreti s ljudima napisao na stotine reportaža, ispovijesti, razgovora s običnim svijetom iz svih dijelova Bosne. Krajem šezdesetih, kada ga je Radovan Popović intervjuirao za svoju knjigu, Gojko Banović spremao se za mirovinu. Tada će, nadao se, završiti "jedan roman iz prošlosti Bosne", koji je odavno započeo, ali ga je novinarenje ometalo u pisanju. Teško je znati je li Banović završio svoj bosanski roman. Nema ga u Katalogu knjižnica grada Zagreba, jedinom koji je ovom čitatelju dostupan na prvu ruku. Ali u njemu nema nijednog piščevog naslova objavljenog nakon 1970. i izlaska knjige Popovićevih intervjua, tako da se čini kako je njegova književna karijera te godine već bila završena i zaokružena.

Ovako u katalogu piše:

"Neviđene snage", pripovjetke, Beograd: Prosveta 1948;

"Petar Kočić", roman, Beograd: Nolit 1956;

"Ivan Goran Kovačić", roman, Beograd: Nolit 1963,

i u ponovljenom izdanju, kao jedini naslov objavljen u Bosni i Hercegovini:

"Petar Kočić", roman, Sarajevo: Veselin Masleša 1963.

Napisao je još i knjige priča Moji zemljaci, Knežopoljci, Važno je biti važan, te dvije zbirke reportaža: Po našoj zemlji i Susreti s ljudima. Ali tih knjiga više nema u fundusu zagrebačkih knjižnica (i sve su, također, objavljene prije 1970.).

Vrijeme je književnih biografija. Stefan Zweig u Jugoslaviji je prevođen i čitan. Njegove knjige postaju bestseleri. Još od prije rata publika voli biografske romane, pa ih se piše u novome, revolucionarnom i patriotskom ključu. Tako će biti sve dok televizija posve ne osvoji pažnju široke publike, a biografske romane ne zamijene dokumentarni i igrani filmovi o važnim ličnostima iz naših povijesti.

Petar Kočić je Banovićev zemljak u Beogradu. Umirao je u tamošnjoj ludnici, a još uvijek je bilo ljudi koji su ga se iz tog perioda sjećali. "Međutim, slika koju sam stekao o Kočiću kao bolesniku pokazala mi je da je on bio jedna telesna i duševna ruševina o kojoj ne treba pisati. U trenucima kad mu se činilo da ga stvaralačke moći nisu napustile, on je u bolnici prepravljao svoju Sudaniju i neke svoje priče. Prepisao sam iz originalnog Kočićevog rukopisa izvesne delove njegove prepravljene Mrgude i čuvam ih kao podatak za istoriju bolesti jednog pisca, a ne kao njegovo stvaralaštvo."

Obziran je bio Banović kad nije želio pisati o poludjelom, urušenom Kočiću. Takvo je bilo i doba, obzirno, obilježeno tendencijom da književnost prikazuje neku dostojanstveniju, ljepšu stvarnost. Tako je Banović pisao svoj roman o zlosretnom i drčnom krajiškom narodnom tribunu, Srbinu a Bosancu, jednom od najdarovitijih pripovjedača što su ih naši jezici imali. Je li ikome danas važan njegov Petar Kočić?

Umjesto da ga novine učine površnim, Banovića su njegova reporterska putovanja učila onoj vrsti temeljitosti kakva je kod pisaca fikcije – makar i memoarske -  izuzetno rijetka. "Treba dobro proučiti ne samo delo jednog pisca nego i njegov život do najsitnijih pojedinosti. Kad sam prikupljao materijal o Goranu, ja sam prešao ceo njegov životni put od rodne kuće u Lukovdolu kod Karlovca do one kuće, u selu Vrbnici kod Foče, iz koje su ga četnici odveli u smrt. Po okolini Foče danima sam tragao za seljacima koji su ga poznavali iz onih dana kada je, u leto 1943. godine, prešao Sutjesku i, na svoju nesreću, zadržao se u Vrbnici sa dr. Simom Miloševićem. Tako sam išao i Kočićevim tragom: Stričići – Gomjenica – Banja Luka – Sarajevo – Beograd – Skoplje... U selu Slavićkoj tražio sam grob Mračajskog Prote, a u selu Melini bio sam u kući Davida Štrpca. Drugi put do romansiranih biografija, lakši i brži, nije mi poznat. 

Ali tko je, zapravo, bio Gojko Banović, i od kakvih se priča i osjećaja sastojao njegov svijet, najbolje se vidi u jednoj kratkoj anegdoti, koja danas funkcionira kao neka vrsta osobne legitimacije ovoga zaboravljenoga bosanskog pisca. Na Popovićevo pitanje: "Čime tumačite vidno prisustvo Bosne u Našoj književnosti?",  Banović ovim odgovara: "Jednog leta, pre nekoliko godina, video sam u Orašju, na obali Save, dva groba i nešto zapisao o tim grobovima. 'Skela se nalazi između dva groba. Jedan je partizanski, a drugi jednog Muslimana poginulog ovde u doba kad je Sava odvajala Austriju od Turske, Isusa od Muhameda. Musliman je klanjao na splavu koji je voda zanosila na austrijsku stranu, i austrijski vojnik dovikivao mu je sa svoje obale da skrene prema turskoj obali. Videći da Musliman, držeći se propisa svoje vere, ne prekida klanjanje, vojnik je jednim metkom prekinuo i njegovu molitvu i njegov život. Partizanski grob pokriven je vencima položenim povodom Dana borca, a na šehitovom grobu poznaju se tragovi sveća koje poneke staračke ruke i sada donose i pale kod nišana.' To je prošlost Bosne... Od tih mutnih nanosa Bosna se branila ne samo svojim kuborama nego i svojom pričom i pesmom, narodnom i umetničkom."

Ne znamo kakav je pisac bio Gojko Banović. Kasno je da bi se saznalo. Čak i kada bismo pronašli sve njegove knjige, te ih iščitali s vešovićevskom pomnjom i čitateljskom etikom, ne bismo mogli pronaći kontekst kojemu pripada Banovićev tekst. A bez toga je, bez konteksta, nemoguće govoriti o književnim vrijednostima.

Ali nešto se, ipak, zna: živeći u Beogradu Gojko Banović volio je Bosnu, čeznuo za njom i otkrivao je preko njezinih ljudi. ("U literaturi, od susreta sa mnogim knjigama koje se pamte, za mene je najdublji doživljaj bio i ostao – susret s Andrićevim fra Markom...) Bio je Bosanac na isti onaj način na koji su Bosancima bili ljudi koji leže ispod srednjovjekovnih stećaka. O tom se načinu jednako ništa ne zna, u Banovićevom i u njihovom slučaju. Iako ih dijeli pola tisućljeća oni imaju zajednički kontekst. Ili odsustvo svakog konteksta. U tom je odsustvu, neprisutnosti i rasulu književna Bosna, ona i onakva kakva se 1970. naslućivala u knjizi razgovora Radovana Popovića. Većina njezinih pisaca našli su svoje udomljenje, koji u srpskoj, koji u hrvatskoj, koji u bošnjačkoj, ili u nekoj drukčije shvaćenoj, reduciranoj bosanskoj književnosti, ali postoji i ona manjina koja stjecajem okolnosti nije pripala nikome. Njezin je pisac i Gojko Banović.