Dušan Kecmanović, psihijatar sarajevski

U proljeće 1986. u sarajevskom časopisu Odjek objavio sam pjesmu naslova Arhimed. Bio je to prvi književni tekst koji se pod mojim imenom pojavio na nekom ozbiljnom mjestu. Ranije sam, pod različitim pseudonimima, slao pjesme po konkursima širom Jugoslavije, u Prijepolju i Prištini sam bio i nagrađen, ali to je nešto drugo.

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Sakriven iza lažnih imena provjeravao sam imam li dara s riječima. Presvlačio sam se u izmišljene i tuđe likove, jer nisam znao što bih sa sobom. Evo te prve pjesme:
    
    Arhimed

    Prvo u pijesku nacrta krug
    Zatim ga štapom podijeli
    Na dva
    Na četiri
    Na osam dijelova

    Onda dođoše gosti
    I svaki dobi
    Svoj dio torte

Dvadeset dvije godine kasnije, 21. novembra 2008, u 6 sati i 53 minute izjutra stiže mail, koji je, zahvaljujući prostranoj memoriji Gmail-a, sačuvan do danas. Piše mi netko koga dobro znam, premda se nikada nismo upoznali, ako se upoznavanjem na smatra jedno usputno rukovanje na bolničkom hodniku, iz vremena kada mi je bilo četrnaest, i moli me za posredovanje u jednom administrativnom problemu. Pri kraju podužega elektronskog pisma čitam:

Molba za 'intervenciju''

"Došlo je (ili je tako uvijek bilo) neko čudno vrijeme kada čovjek čovjeku pruža ruku samo ako je siguran da od njega zauzvrat nešto može dobiti. Moj odnos prema Vama, a ni Vaš prema meni, ne spada, zapravo ne može da spada, u tu vrstu odnosa. Koliko god se trudio, na pamet mi padaju samo tri okolnosti koje nas barem do izvjesne mjere povezuju. Prvo, obojica smo iz Sarajeva, drugo, ni jedan ni drugi nije se dao utjerati u etno-nacionalni tor, i treće, jedna davna zgoda. Poslijepodne je. Dežuran sam na Klinici. Došao Vaš otac i, uz silna izvinjenja, moli me da 'intervenišem'. Poslali ste pjesmu u 'Odjek' a oni je ne objavljuju. Ja sam član uredništva, pa, ako sam voljan, da 'poguram'. Pozovem Čedu Kisića, a on veli da mu se pjesma sviđa, i da su i prije nego što sam zvao mislili da je objave. Bili prenatrpani tekstovima, pa je zato do tada nisu objavili."

I tako je, preko veze, Arhimed objavljen u sljedećem broju Odjeka, a ja sam, neka je svima na veselje, protekcijom ušao u književnost, da više iz nje ne budem istjeran. Da, naravno, poslao sam svoga nesretnog oca da se kod kolege doktora raspituje za moju pjesmu. I sad mi, s druge strane svijeta, iz Sydneya, stiže podsjećanje na taj događaj. Ne da bih sad vraćao davnu uslugu, nego da bi se iz ničega, u ledenoj kibernetičkoj pustinji, stvorilo malo intimnosti i topline. Uostalom, ono što bih ja trebao učiniti, sitno je i neusporedivo s onim što je učinio on, telefonirajući Čedi Kisiću, ali je nevolja u tome što sam ja nesposoban da posredujem u rješavanju i vlastitih šalterskih problema, a kamoli još da rješavam tuđe. Teže je meni iz Zagreba, nego nemu iz Sydneya... Ali čovjek to ne zna, jer se, kao što sam rekao, ne poznajemo.

E-mail poruka bez odgovora

Tako je među nama došlo do priče, koja će potrajati sljedećih pet i pol godina, i iz koje će se, uz samo jedno viđenje, stvoriti neka neobična bliskost, ispunjena razumijevanjem i brigom, kakva obično postoji među ljudima koji se znaju cijeloga života ili su povezani nekom čvrstom rodbinskom vezom. Tako, recimo, kad mu nisam odgovorio na novogodišnju čestitku, koju su on i Dubravka elektronskom poštom slali 30. decembra 2013 u 22 sata i 33 minute, on je mjesec dana kasnije, 29. januara u 10 i 20 poslao mail:

"Dragi Miljenko,
Negdje krajem decembra čestitali smo vam Novu godinu. Niste se javili.
Navikao sam da od Tebe primam promptne odgovore. Dubravka i ja se       pitamo da li ste Ana i Ti dobro.
Srdačno,
 Dušan."

Odgovorio sam pola sata kasnije:

"dragi dušane,
 moj problem nastaje kad ne odgovorim istoga časa, poslije zaboravim, poruke kliznu niz inbox, a ljudi se za mene zabrinu, ili se, što je češće, naljute. Dakle, ana i ja smo dobro, u ovoj zemlji sitnoga i krupnog fašizma, u kojoj je nacionalizam prirodno stanje društva, a bogme i jedinke... nadam se da ste i vi dobro, pretpostavljam još uvijek na drugoj strani zemaljske kugle... vidimo se na ljeto, inshalah!
puno pozdrava!
 m"

Desetog aprila u 15.07 Dubravka nam je javila da je Dušan umro. Iznenada, nenajavljeno i bez bolesti, samo tako, bez pozdrava, umro. 

Bili smo na poslu, oči su nam se napunile suzama, kao da je netko ubacio otrov u ventilaciju, meni se još jednom srušio svijet. Svaki put mislim da je to sad to, i da smo gotovi, a onda se ponovo sruši kao što se rušio prvi put. S njegovom smrću meni se još jednom srušilo Sarajevo. Iako je Dušan otišao predaleko, čak u Australiju, a ja sam ostao preblizu, razumjeli smo se u pola riječi oko svojih odlazaka, jer je Dušan meni bio Sarajevo. Što sam ja njemu bio, to ne znam. Osim što je znao da sam se sav bio dao u sređivanje one njegove gnjavaže s papirima, pečatima, šalterima, pa je nekim čudom stvar povoljno riješena. I naravno, znao je da ga volim. Umro je 6. aprila, na dan oslobođenja Sarajeva.

Vijest o smrti Dušana Kecmanovića, rođenjem slučajno Beograđanina, jer su njegovi 1942. bili u Beogradu u zbjegu pred ustašama, u sljedećih nekoliko dana objavljena je u svim važnim srpskim novinama, kao i u vijestima RTS-a. Komemorirali su ga kao pisca, profesora i psihijatra, koji se u nas najdublje i najustrajnije bavio psihologijom etno-nacionalizma. Ponegdje bi spomenuli i da je svojevremeno, 1990. godine, bio najmlađi bosanskohercegovački akademik. Citirani su njegovi novinski i radijski intervjui, u kojima se, kao i u svojim novijim knjigama, bavio i drugim društveno-historijskim modama, a ne samo nacionalizmom. Tako je pisao i o imperativu sreće, koji se raširio Zapadom i sasvim ga obuzeo: "Očigledno, zaboravlja se na heuristički potencijal duševne boli, na to da patnja može da nas vrati nama samima, da nam pomogne da uvidimo ispraznost 'velikih  priča', da sagledamo vrijednost vječnih istina i takozvanih malih ljudskih zadovoljstava. Još samo iz beletristike, i to one dobre, i golemog iskustva, učimo da jedan broj ljudi u patnji postane smjeran, a neko i mudar. Rijetko, veoma rijetko se čuje da duševna patnja može i da oplemeni, a ponekog i učini kreativnim. Takođe, niko ne govori o tome da duševna patnja pomaže da se iskusi ponor egzistencije, ali i da patnja ishodi iz njegove spoznaje."

Nikada se nije odrekao Sarajeva

Smrt Dušana Kecmanovića u Sarajevu nigdje nije notirana ni spomenuta. U tom je gradu proveo život, bio redovni profesor Univerziteta, ordinirao kao neuropsihijatar u bolničkome centru na Koševu, kupovao kruh i mlijeko, uređivao časopise za kulturu i društvena pitanja, gutao samoglasnike dok bi govorio, uplaćivao zajmove i samodoprinose, vozio se u crvenim tramvajima, sudjelovao u radu savjeta i komisija i bio jedan od onih uglednih građana, koje bi svaki taksist znao spomenuti kada treba naglasiti da Sarajevo nije inferiorno Beogradu ni Zagrebu. Imamo mi naše nobelovce, naše zlatne palme i lavove, imamo mi svoga Mešu Selimovića i svoje Indekse, svoje bratstvo-jedinstvo i svoju Jugoslaviju, i bolji smo, tolerantniji, suživotniji i rahatniji od sviju drugih; tako se govorilo, a tako se, iz daljine čujem, govori i danas kada prigodimice ustreba istaknuti multikulturalnost Sarajeva ili nadetnički i nadnacionalnih karakter nekoga današnjeg događaja. No, kako je Dušan Kecmanović umro baš nekako u te dane kada multikulturalnost i nadetničnost nisu bili na dnevnom redu, tako ga se, eto, nije spomenulo. Kao u Andrićevoj "Prokletoj avliji", bio je nevin upravo na dan kada su se samo krivci oslobađali, umro je baš u dan kada se trebalo govoriti samo o živima... Da je to učinio malo ranije ili malo kasnije, spomenuli bi ga se kao što je i red.    

Odurno je naglašavati da se Dušan Kecmanović baš nikada, nijednom riječju niti gestom nije odrekao Sarajeva. Niti je povrijedio osjećaje onih koji sebe danas smatraju posjednicima konačne (naravski - nadetničke) istine o tom gradu, pa naplaćuju simboličnu maltarinu svim bivšim rođenim i nerođenim Sarajlijama, i onako usput određuju tko uopće smije pisati i govoriti o Sarajevu. Zašto je onda njegova smrt tako temeljito prešućena? Zato što mu je ime Dušan, a prezime Kecmanović, pa time više nije naš? Čak niti to. Njegova smrt, kao ni njegov život i njegovo ime tako prirodno više ne pripadaju sadržaju koji obuhvaća pojam Sarajeva, da se već pomalo čini kao da mu nikada nisu ni pripadali. Suprotno tome, meni se još jednom srušilo Sarajevo na vijest o njegovoj smrti.

Krajem pretprošloga ljeta sjedili smo kod Kreše, u konobi Kasar. Taraca usred mora, i stol sa desetak stolica, po pet ili šest sa svake strane; sjedim leđima okrenut prema Zatonu i zatonskoj uvali, Dušan i Dubravka su preko puta, razgovaramo satima o svemu o čemu ljudi razgovaraju kada se tako nađu. Vedro je, nebo puno augustovskih zvijezda, doba je od Suza svetoga Lovre, i pred nama je još uvijek sve vrijeme ovoga svijeta. Kada se poslije ovoga budem sjećao, bit će mi na umu, kao nekakva utjeha, da je tu sa nama i otac Goran, još uvijek paroh dubrovački, koji će uskoro preuzeti službu u srpskoj pravoslavnoj crkvi u Londonu; u sjećanju on nam je veza s Bogom. U trenutku dok se sve događa, Goran je vedrija i duhovitija strana našega stola, Bog stiže kasnije, u sjećanju. O ribljoj mliječi, zubacu i vinu, kao ni o konavoskoj rakiji koja miriši na sve grobljanske trave, kao ni o Kreši i njegovim gradelama, neće biti riječi. Govor o tome odavno je potrošen u gladnim novinskim žalopojkama.

Dušan je pričao o nečemu što mi je već ranije spominjao: o groblju na kojemu će biti njegov budući grob. Sedamdeset jedna mu je, kaže, a to je vrijeme kada je, čisto statistički gledano, vrijeme da se ukopavamo i da si, umjesto jorgana, navlačimo kamene ploče preko glave. Istina, on je o tome vrlo rano počeo razmišljati. Sredinom osamdesetih si je zakupio grobna mjesta na jednom vrlo lijepom mjestu na Barama. U međuvremenu se, međutim, štošta promijenilo, i neće se kopati na Barama, iako ga i tamo čeka prazan grob. Radije bi na Boninovo, ili na zatonsko groblje, ali sa Zatonom je malo problem, pošto se tu sahranjuju samo katolici.

Za stolom su se u tom trenutku vodila još barem dva razgovora, razvijala su se, kao u nekom dobrom modernističkom romanu, još dva narativna toka, ali Goran i ja smo baš Dušana slušali, i smijali mu se, svaki iz svojih razloga. Goran bi umetnuo poneku svoju mudru i osunčanu riječ, kao da je izgovara odozgor, sa svoga Graba, a ja sam se, priznajem, Dušanu pomalo i rugao. Nije mi bila razumljiva ta već sasvim starinska strast za grobnim mjestom, za lijepim grobljem i grobom s kojeg se širi lijep pogled na more. Ta strast već je pomalo bila napustila i moje Nonu i Noneta, koji su od Dušana četrdesetak godina stariji i bliži su generaciji njegova oca Ilije, ni njima više nije bilo važno gdje će se ukopati, samo neka im je grob uredan, da se ne sramote pred ljudima.

Umro je i sahranjen u Sydneyu

A onda sam pomalo shvatio o čemu se radi. Čini mi se da sam shvatio. To Dušan Kecmanović, kao i svaki iskorijenjen čovjek (osim, valjda, Emila Ciorana) traži način i mjesto da pusti korijenje, da se za nešto uhvati i da nečemu pripada. Kao aristokrat duha, nije se mogao uhvatiti za naciju. A i kako bi tada izgledala njegova kritika etno-nacionalizma? U Australiju je odlazio da ne bi pripadao svemu onome što mu se činilo nedostojno pripadanja. Otišao je tamo gdje se ne pušta korijenje, pa se mislio umiroviti u Zatonu i u Dubrovniku, i tu naći lijepo mjesto za grob. Nigdje grobno kamenje ne izgleda tako lijepo i sraslo s krajolikom, kao na jugu, oko Dubrovnika i u Konavlima, gdje kamene ploče posive, prekriju ih lišaj i mahovina, pa se čini da su uvijek tu, nerazrušivi i cijeli, oslobođeni onoga neugodnog funeralnog sentimenta, kakav se na kontinentu razvlači stoljećima, sve dok ne nestane i groblja i grobova. Na jugu groblja ostaju, traju duže od bilo čega drugog, tako da se u nekim konavoskim seoskim nekropolama jedni uz druge vide srednjevjekovni stećci i živi, svijećama osvijetljeni grobovi današnjih ljudi. O takvom je mjestu razmišljao Dušan Kecmanović. Tu bi ga obilazili oni koji ga vole.

I još je rekao da dolazi vrijeme kada će se zastalno preseliti u Zaton, jer je za stara čovjeka popriličan napor avionski let od Sydneya do Europe. U Australiji je imao uhodanu psihoterapeutsku praksu, Dubravka je radila kao profesorica, i sve je još uvijek bilo vrlo živo, čilo i okreteno. Govorio sam mu da ima vremena. Umro je i sahranjen u Sydneyu. Kao Ahasver. Sin Ilije Kecmanovića, bosansko-srpskog pisca, autora monografija o Silviju Stranjimiru Kranjčeviću i Ivanu Frani Jukiću, unuk prote Dušana Kecmanovića, člana Konstitutivne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1918, poslanika, senatora i svećenika, koji je umro u Beogradu 1942, prognan od ustaša... Tamo su, u Banjoj Luci, pa u Sarajevu, čupani njegovi korijeni.

Dubravka ga je zvala Dujo. Svaki put bih se prenuo kada bi ga tako zazvala. Nadimak je zvučao dječje, pa sam imao dojam da ga štiti od svakoga zla, a što ćemo sad mi koje ne zovu tako? Bio je pametan, rječit i drag čovjek. Prvim postavljanjem  ove priče o njemu na portalu Radio Sarajeva neka na nekim vaseljenskim Barama bude obilježen i njegov sarajevski grob. A ljeto će doći, inšalah, i naći nas razdrobljene u jednine.