Brankova ulica

Golem na Marijin dvoru

Pri dnu pete stranice dnevnih novina Hrvatski narod, broj od 7. srpnja, u rubrici Svaštice iz naših krajeva, pod naslovom "Slučaj masovne histerije" objavljena je  ovakva vijest: "Šeher Sarajvom zadnjih dana širi se glasina o duševnoj napasti u muške djece. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Noću bude se u krikovima, usljed noćnih morah, kojim se ne zna podrijetla niti stručne diagnoze. Ispitani dječaci, najmlađemu četiri, najstarijemu dvanaest godina, redom sanjahu isto. To pobudi sumnju u uroke i tzv. sihire, koju nastoje razgoniti liečnici i svi kojima je narod na brigu. Zanimljivost je da su svi do jednog slučajevi zabilježeni na području Marijin dvora, napose u Kumičića ulici."

Ovo je jedini pisani trag o događajima koji su veći dio ljeta 1943. okupirali pažnju građana više od vijesti s Istočne fronte, od bitke kod Kurska, ali i od posve skrajnutih izvješća o prepadima komunističkih bandi i o svakodnevnom smanjivanju i skupljanju ozemlja Nezavisne Države Hrvatske. S konkretne nevolje, koja im je svima zaprijetila, ljudi su skretali poglede na ono što se ne da izreći ni ispoljiti: na snove i privid, ludilo i fatamorganu. I stvarna nevolja, i njezin privid, bili su, naravno, kolektivni.

Dječaka je, čini se, bilo devet. Ili je još koji bio, ali od roditelja koji su moru zatajili, nalazeći u njoj zametke duševne bolesti, a za naš svijet 1943. od duševne bolesti veće sramote nema. Može ti sin, brat, otac biti ubojica, može uvis bacati živu djecu, pa ih dočekivati na bajunet - kao što je to u Jasenovcu činio bojnik Ante V. - može niz čaršiju prošetati u šarenim haljinama i za muško reći da je žensko, a za žensko da je muško, ali sve se to može podnijeti, i pred ljudima objasniti, samo neka nije sišao s uma.

A san iz kojega sanjač budi sebe vičući, razdirući košulje, čupajući busene kose s glave, takav je san prvi, možda i posljednji korak u ludilo. Ono što se dogodi u snu ponovit će se i u zbilji. Samo treba prevesti jezik snova u jezike budnih stanja.

Petorica dječaka iz katoličkih je obitelji. Među njima tri brata Blaževića, sinovi ustaškog bojnika Ivana Matka Blaževića, bivšeg činovnika u upravi grada. Trojica su iz muslimanskih kuća, a jedan je sin evangelika Hannesa Böhma, gradskog geometra.

Oni sanjaju diva, džina, gigantsku figuru bez lica, nejasno diferencirane glave, načinjenu od blata, koja se od Sarajevskog polja spušta prema gradu, i progovara nepoznatim jezikom, i glasom za koji je najstariji među dječacima Husein Kasumagić kazao da zvuči kao da ne progovara iz grla, nego iz dubina Igmana i Trebevića, navještava paklene muke i smrt svakoga koji dirne u Judu Izraela. Svaki od dječaka u svome snu razumije nepoznati jezik, kojem ne zna ime, i koji mu se u glavi ne razlaže u niz slika, kao što biva s materinjim i svakim drugim naučenim jezikom, nego ishodi iz dušine noćne tame, kao niz prijetećih riječi i rečenica. I svaki od njih devet nakon buđenja savršeno zna jezik što ga je u snu providio, ne može ga nikako zaboraviti, tako da za svaku riječ materinjeg ima riječ tog preko noći naučenog, tuđeg jezika. Za svaku sliku u glavi, za maštariju i neizgovorivu dragost, postoji, kao kamen čvrsta, oslobođena slike, metafore i svake dragosti, riječ jezika kojim progovara div od blata, koji će na paklene muke staviti svakog tko dirne u Judu Izraela. 

U Sarajevu, međutim, nema nijedan živi čovjek s imenom Juda Izrael.

Takvoga nije bilo ni u subotu, 5. travnja 1941, posljednjeg dana mira.

Bit će da je Juda Izrael tajno ime nekoga skrivenog sarajevskog Jevreja, koji se, možda, predstavlja lažnim katoličkim ili muslimanskim imenom. Tko bi mogao biti taj? I što će se dogoditi ako mu netko, i ne znajući, učini zlo?

Dječacima iz ulice Eugena Kumičića zabranjeno je da pred svijetom govore tim jezikom. Tko zna čiji je to jezik, i kakvo bi se zlo moglo iz riječi ispiliti. Jedni vjeruju da je to jezik nečastivog, drugi da je jezik šejtana. Tim će se jezikom u paklu obraćati grešnim dušama.

Nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić poslao je svog izaslanika, velečasnog Tomu Oktina, da porazgovara s trojicom Blaževića. Kada je najmlađi od braće, četverogodišnji Antun, provorio jezikom iz noćne more, velečasni Tomo je problijedio. Dječak je savršeno govorio starozavjetnim hebrejskim jezikom, ne čineći one ni one gramatičke greške koje su uobičajene i među najpozvanijim rimskim i jeruzalemskim bibličarima.

I za ovo su krivi Jevreji...

Kada je to prenio ocu nadbiskupu, ovaj se zajapurio od bijesa, i cijelu stvar nazvao teškom praznovjericom. Zaprijetio je da će o svemu izvijestiti više instance,  zagrebački Kaptol i poglavnika Pavelića, jer može biti da se radi o zavjeri čiji je cilj poljuljati vjeru u Krista i u Nezavisnu Državu Hrvatsku. "Kristovu kolibu zemaljsku", kako je Ivan Evanđelist nazivao NDH, sve žudeći da se njegova pjesnička prispodoba raširi među svećenstvom i pukom.

Ne zna se je li slučaj ispitao koji od muslimanskih velikodostojnika. O tome nema traga u onodobnim novinama, niti u dostupnim arhivima. Ali ono što se zna jest da se po čaršiji sa strahom govorilo o urocima, ograjima, sihirima, o prokletstvima koja s tko zna kojih i kakvih strana padaju po muškoj djeci. Nije trebalo dugo da se razotkrije kako su i za ovo krivi Jevreji. Ali koji Jevreji, kad njih u šeheru više i nema, niti se Ćifuthana Ćifuthanom zove?

Gradom se tokom ljeta 1943. širio strah. Narod je u njemu uživao, kao što se obično i uživa u onoj vrsti strahova koji čovjeka oslobađaju njegovih dnevnih obaveza i strepnji, a naročito svih moralnih načela i naloga savjesti. Pod prijetnjom divovske spodobe, načinjene od blata, koja se od Stupa i Otesa kreće prema čaršiji, ostavljajući za sobom svoje pogane tragove, čovjek biva oslobođen od svega što ga obdan i obnoć tokom vremena mori.

Slučaj masovne histerije

Roditelji su dječacima strogo zabranili da izvan kuće, a i u kući, progovaraju onim u snu naučenim jezikom. Nije oko toga bilo dogovora, roditelji se nisu sastajali, izbjegavali su se po Marijin-Dvoru, jedni pred drugima prelazili ulicu, samo da ne moraju razgovarati, ali su, odvojeno jedni od drugih, nekako znali da jezik njihovih sinova nije dobar, da ih može unesrećiti i prikazati onakvima kakvi oni nisu. Velečasni Tomo Oktin nikome, osim ocu  nadbiskupu, nije otkrio da se radi o hebrejskom, tako da to ni roditelji dječaka nisu mogli znati. Ali nešto su slutili.

"Slučaj masovne histerije" u Eugena Kumičića ulici izazivao je interes javnosti sve do jeseni, nakon čega se čaršija okrenula drugim čudesima, nevoljama i teško objašnjivim nesrećama. Stigla je zima, najgladnija od svih ratnih, slutilo se da Švabo gubi rat, pa se o tome počelo javno govoriti. Oni pametniji slutili su što bi se u tom slučaju moglo dogoditi s Hrvatskom, i iz toga su izvlačili zaključke o budućnosti, svojoj i svojih bližnjih. Mnogi muslimani su se poput kornjača zavlačili u svoje oklope, da u njima ostanu dok rat ne svrši, i kopnilo je na očigled sarajevsko hrvatstvo, koje se dvije godine ranije, travnja 1941, činilo tako bodrim i životnim. Afera je tako smetnuta s uma, da se o njoj progovori jednom u budućnosti, ako ikad dođe to vrijeme prisjećanja. 

Mnogo godina kasnije, u ljeto 1978, za vrijeme odigravanja Svjetskog nogometenog prvenstva, u Buenos Airesu umire Ivan Matko Blažević, bivši ustaški bojnik, čije se ime nalazilo na listi ratnih zločinaca, koja je sastavljana početkom pedesetih, zarad izdavanja međunarodnih potjernica. U Argentinu je dospio preko Bleiburga. Nikada se nije ženio, poštujući jednom dani zavjet u okrilju Svete Rimske Katoličke Crkve, u katedrali Srca Isusova u Sarajevu. Radio je kao niži činovnik pri Upravi argentinskih državnih željeznica, nije bio aktivan u emigrantskim političkim krugovima. Izvještaj o njegovoj smrti, supruzi Ruži i trojici sinova, Antunu, Domagoju i Hrvatinu, šalje časna sestra Amalija Blažić. Pismo je bez zaglavlja i bez pečata, obično građansko, tako da ne bude sumnjivo onima koji će provesti možebitnu cenzorsku kontrolu.

Ruža Blažević, rođena Marek, umire 1987, u nefrološkom odjelu koševske bolnice, od uremije. Srednji sin Domagoj gine u prometnoj nesreći, u siječnju 1992, na obroncima Igmana. Najstariji sin Antun gine od srpske granate, u redu za kruh, svibnja iste godine. Najmlađi sin Hrvatin, zvani Braco, 2005. putuje u Buenos Aires, da vidi gdje mu je živio otac. U zrakoplovu sjedi na sjedalu uz prolaz. Do njega je petogodišnji dječak, imenom Ariel. Do prozora dječakova majka, Moira Benado, sitna i tamnoputa, tridesetpetogodišnjakinja. Dječak lista slikovnicu i razgovara s majkom. Braco razumije skoro svaku riječ koju izgovore. Slikovnica je o Golemu, divu načinjenom od blata, koji je spasio praški geto od pogroma. Traži od dječaka da mu pokaže slikovnicu. Dječakova majka ga ljubazno, kroz smijeh upita je li svećenik. Ne, kaže, ja sam automehaničar. Govorite jezikom iz Mojsijeva doba, rekla je, kako ste naučili hebrejski? Naučio sam ga u snu, odgovara. Na to se žena povukla, i do kraja leta više nisu razgovarali. Dječak je odložio slikovnicu. 

Širok i slobodan svijet zalazi u Sarajevo kao u klopku, kao miš u mišolovku, iz koje se više ne izlazi

Hrvatin Blažević, koga su svi zvali Braco, iz Sarajeva odlazi početkom 2012, s namjerom da se više nikad ne vraća. Prodao je stan na Alipašinom, radnju ostavio bivšoj ženi i sinu. Ženjen je bio za muslimanku. Danas (ljeta 2015.) živi u Baškoj Vodi, u vikendici koju je kupio od nekog Beograđanina. 

Je li živ još koji od devetorice dječaka iz Kumičićeve, o čijim je noćnim morama izvijestio Hrvatski narod od 7. srpnja 1943, to pisac nije mogao doznati. Nije znao gdje bi se raspitivao. I plašio se raspitivanja. Neka sve ovo prekrije zemlja i konačni zaborav. 

Kao što se ne zna od koga je krenuo san koji će sanjati i drugi, tako se ne zna ni kada su i kojim redom dječaci prestali sanjati blatnog džina. Ili se san nastavio, ali o njemu više nisu govorili? Očevi su im to zabranili, jer se smatrali da bi se zbog strašnoga sna mogla izgubiti glava, ili su dječaci ponovljeni san i njima prešutjeli? Prešutjeli su ga očevima, i svima koji su naišli nakon njih, i nastavili ga sanjati cijeloga života? 

Ništa se o svemu tome ne zna, nema novina koje bi o tome pisale.

Nije se razotkrilo ni zašto su svi sanjači stanovali u Eugena Kumičića ulici. Neka to bude prepušteno mašti pisaca i budućih gradskih kroničara, ili onih koji, tražeći nešto drugo po novinskim arhivima i dokumentacijama, naiđu na broj Hrvatskog naroda od 5. srpnja 1943, i pri dnu pete stranice, u rubrici Svaštice iz naših krajeva pročitaju člančić ispod naslova "Slučaj masovne histerije".

Ulica Eugena Kumičića, u kojoj su muška djeca sanjala Golema, i u snu primila tajanstveni strani jezik, u kojem je velečasni Tomo Oktin prepoznao hebrejski, to je ime ponijela u ljeto 1941. Ustaške vlasti tada su ulicu nazvanu po srpskome pjesniku Branku Radičeviću prezvale po hrvatskom proizaistu, rodom iz Brseča u Istri . Eugenu Kumičiću. Odlukom gradskih vlasti od 8. lipnja 1948, ulici je vraćeno Brankovo ime, dok je jedan njezin odvojak nazvan po Maksimu Gorkom. U turska doba Brankova je nazivana Donja Hiseta. (Hise na arapskom znači dio, fragment. Po narodnoj predaji, sultan Mehmed II, zvani Osvajač, došavši nad Sarajevo s Bakija je gledao grad u nastajanju, i vidio svoju vojsku raspršenu, u dijelovima, u hisetima. Kao i sve narodne predaje, i ova je zavodljiva u pripovijedanju, ali vjerojatno nije istinita... Ali što je istina izvan pripovijesti, makar bila izmišljena?)

Brankovom ulicom ravnica uvire u grad, magle se spuštaju s Igmana i od Sarajevskog polja, širok i slobodan svijet zalazi u Sarajevo kao u klopku, kao miš u mišolovku, iz koje se više ne izlazi. Narodnoj predaji ostavljeno je da razotkrije zašto su katolički i muslimanski dječaci iz te ulice sanjali Golema i u snu se pretvarali u tajne Jevreje, nakon što onih stvarnih više nije bilo.