Besarina čikma

Radiosarajevo.ba
Besarina čikma

Tajna prenoćišta Drina

Ćorsokak od nekoliko desetina koraka. Nikada tamo nisi zašao, nikad nogom stupio, iako si svaki put zagledao, kad god bi od Baščaršije pa s vrha Titove išao prema gradu, taj uličak što je vonjao po mačjoj pišaki, i koji nikamo nije vodio, nitko tu nije stanovao, i jedina mu je svrha bila da nosi svoje ime, i da imenom podsjeća na neku gradsku tajnu, na prošlost koja je mnogo starija od tvoje prošlosti i od svih naših zapamćenih porodičnih prošlosti. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Ali nije te, dječaka, zbog imena uzbuđivala Besarina čikma, tako da svaki put pogledaš niz nju. Nešto drugo te izazivalo i mamilo, tako da gledaš, ali da se nikad ne primakneš. Na uglu Besarine čikme bila je Drina. Siva dvokatnica s gostionicom u prizemlju, han, prenoćište, kupleraj. Jedini sarajevski socijalistički kupleraj. Čim bi mlad vojnik zadužio potkapu i gaće u nekoj od bezbrojnih sarajevskih kasarni, uputili bi ga na Drinu. Tamo ćeš, kažu, naći žensku kad ti prigusti. I on bi sljedećih jedanaest, dvanaest ili petnaest mjeseci svake nedjelje, kad svi imaju izlaz u grad, obilazio oko Drine, zavirivao izdaleka, i nikad ne bi ušao. 

Vrata te sirotinjske gostionice bila su vazda otvorena. S lijeve strane bio je šank, za kojim je stajao stariji brko u isflekanom radničkom odijelu, zidar ili moler, pušio je i pio vinjak. Iza šanka konobar je uvježbanim pokretima prao čaše i fildžane. Dvaput bi palcem okružio čašu, izvana pa iznutra, i čaša je već bila čista. Fildžane i šoljice oprao bi još brže, jagodicom prsta na kojemu bi ponekad bila spužva, ili je ne bi ni bilo. Tko je jednom gledao ugostiteljski lumpenproletarijat iz periferijskih krčmi i pajzlova, iz buffeta u mračnim dvorištima naših prijestolnica, koji su ponijeli imena po rijekama i planinama mile nam domovine, kako pere čaše, užurbano kao pred sudnji dan, prekidajući tu savršenu koreografiju samo kad smrdljivi skočbrajt valja još malo zasoliti Vimom, tko je jednom vidio kakvom se čarolijom i kojom brzinom rađa čista čaša, taj neće postavljati pitanja o ljudskoj prolaznosti. Čovjek je čaša u ruci Božjoj. A Bog je sve, Bog je i konobar.

Za stolovima u Drini, a s ulice ih se moglo vidjeti tri-četiri, svih tih godina koliko si unutra zavirivao, nikada nitko nije sjedio. Gore na katu, iza vazda prašnjavih i ulijepljenih prozora, nije bilo upaljeno svjetlo. Ako je Drina bila kupleraj, onda bi se, mislio si, kao što je mislio i onaj vojnik, koji je petnaest mjeseci čeznuo za Drinom, tamo trebalo događati ono. Tek mnogo godina kasnije shvatit ćeš da je stvar još manje romantična. Budoari i ložnice tvoga grada nisu bile po tamnim sobama jednoga prenoćišta vrh srpske Varoši, nego po okolnim haustorima i avlijama porušenih i napuštenih kuća, u vagonima na slijepim kolosijecima, u uskim zahodima ranojutarnjih kompozicija što se lijeno vuku prema Pazariću i Tarčinu, i dalje prema Mostaru i Pločama...    

Jednokatnica u čijem će prizemlju biti kafana i točionica pića, a na katu prenoćište, podignuta je 1924. ili 1925. na mjestu staroga Besarina hana, koji je u ožujku 1923. legao i prolomio se pod teretom teškoga, mokrog snijega, što je prekoviše napadao krajem zime, i od kojeg su u starome dijelu Sarajeva stradavale natruhle sirotinjske građevine, i ono što je bilo neodržavano još od turskoga doba.    

Besarin han je, prema Hamdiji Kreševljakoviću, podignut krajem osamnaestog vijeka, i u njemu su noćivali hrišćanski putnici i trgovci kada bi s istoka ili sa zapada nailazili u Sarajevo. Pedesetak koraka od crkve svetih arhanđela Mihaila i Gavrila, u samom srcu Varoši, a na rubu trgovačkog dijela grada, han se nalazio u središtu društvenoga i poslovnog svijeta sarajevskih Srba, hrišćana.

Sarajevo je imalo tih pet, šest ili deset, imalo je tih dvadesetak, trideset porodica...

Vlasnici hana odvajkada su od Besara, brojne i vrlo razgranate sarajevske pravoslavne porodice, koja se spominje već u sedamnaestom stoljeću, i imala je važnu ulogu u životu Sarajeva. Oko Besara i s njima grad je rastao, oblikovao se i formirao. U njemu oni nisu bili tek stanari i građani, nisu bili hrišćanska raja, koja će građanska prava dobiti s Tenzimatom, modernizaciju će doživjeti s dolaskom Habsburga, a nacionalni preporod i brzu dekadenciju s Karađorđevićima, nego su kroz sve to vrijeme Besare grad činili gradom, onakvim kakvim je Sarajevo bilo, i kakvim će biti sve do kraja jedne svoje povijesti. Sarajevo nije imalo ni stoljećima stari univerzitet, niti je bilo drevno biskupsko središte, s manastirima i vjerskim školama; Sarajevo nije imalo ni svoj veliki trg, ni sveca zaštitnika koji je na tom trgu spaljen, nije imalo ni aleksandrijsku biblioteku, ni carigradske kaligrafe, ni slavne tradicije; Sarajevo nije čak bilo ni vezirsko sjedište, niti je, sve do 1878, postojala institucija uz koju bi grad rastao i formirao se. Umjesto onoga što su imali svi važni i manje važni europski gradovi, i bez čega bi oni, ti gradovi, rasli u sela, u varošice i palanke, Sarajevo je imalo tih pet, šest ili deset, imalo je tih dvadesetak, trideset porodica, prosvijećenih i bogatih, muslimanskih, kršćanskih i jevrejskih, domaćih i došljačkih, uglavnom dubrovačkih, čija su sjećanja i uspomene, običaji, čežnje i stremljenja, grad učinile gradom. Pa iako je od svoga nastanka pa sve do dolaska Austrijanaca Sarajevo većinski bilo orijentalna, turska pa muslimanska čaršija, u kojoj su, silom vladajućih zakona, svi ostali bili tolerirana i podnošena manjina, ipak su u svakome od tih vremena, baš u svakoj generaciji, neke hrišćanske, kršćanske i jevrejske porodice sudjelovale u stvaranju i preobrazbi grada. Besare, koji će s dolaskom Austrije postati Besarovići, jedna su od takvih porodica. Sve do modernog vijeka bili su trgovci i handžije, a zatim će, u sljedećih stotinjak godina, Besarovići skupa sa svojim gradom proći dramatičniji i duži put nego u svim prethodnim stoljećima.

Oko 1900. Risto (Jovin) Besarović stari han prodao je nekom Jevrejinu, Salomu Ušćupliji, o kojemu se više ništa ne može doznati, jer je ispao iz naših porodičnih povijesti, od kojih je i sačinjena povijest Sarajeva, pa i samo Sarajevo. Bio je u toj priči o gradu, što nestaje kako nestaju oni koji su je pripovijedali, jedan Danijel Salom Ušćuplija, bogati trgovac, jevrejski dobrotvor, porijeklom iz Skopja (a da odakle bi bio ako je Ušćuplija?), koji je 1836. kupio zemlju za groblje od jednoga groba, i sagradio kuću u znak sjećanja na rabina Mošu Danona. Je li onaj koji je od Riste Besarovića kupio Besarin han tom Ušćupliji bio sin, unuk, nećak?

Do rabina Moše priča nas dovodi usred Besarine čikme, iako on s tim uličkom nije imao veze, niti je, koliko se zna, zalazio po srpskoj Varoši, koja je za vrijeme njegova života bila na svojim vrhuncima. Siromašna, potisnuta i pritisnuta pred Tenzimat, bila je Varoš puna priča, danas većinom zaboravljenih. Bogatstvo neke zajednice se, kao i bogatstvo grada, najtačnije izmjeriti da bogatstvom priča, legendi i mitova. Zato je, a ne zbog novca, New York danas najbogatiji grad na svijetu...

Mošo Danon bio je sarajevski rabin, kabalista i hasid. Živio je na razmeđu vjekova, pred posljednja doba otomanske vladavine u Bosni, kada su uvelike nastupala doba propadanja, i bilo je mudro čovjeku da se od svega sklanja. Ali se ne mogaše skloniti.

Mošo ili Ahmed

U to vrijeme bi jedan na svoju ruku Jevrejin, pijanica, raspusnik i odmetnik, imenom Mošo Havio. Zajednica ga se takvog sramila, te ga je i odbacila, a Sarajevo je bilo takav grad da čovjek nije imao ni kamo ni kome nakon što ga njegovi odbace, pa je Mošo Havio gorak i ojađen pošao u Travnik. U Travniku ga nitko nije znao, što mu je istovremeno bilo i prednost i mahana. Ni tamo nije imao gdje živjeti, nije imao što jesti, ni rakije za piti, te se u jednom času dosjetio jadu, ishavijestio se i obeznanio nasred čaršije, i objavio zatim da mu se ukazao sam poslanik Muhammed, i govorio mu o zlu i opačini jevrejskoj. Imao se u Travniku tko tome poradovati: spremno dočekaše Mošinu želju da se poturči, što je i učinio triput potvrdivši Boga, i prozvao se Ahmedom. Kako je, uza svo zlo i opačinu, bio okretan i vrlo darovit čovjek, iznenađujuće lako naučio je arapski, savladao Kur'an, stekao neka neočekivana znanja i uvukao se među derviše. I kad god bi mu zatrebalo jal' novaca jal' pažnje, derviš Ahmed bi se izvrnuo, pa objavio nešto protiv Jevreja. Ili bi narodu u Travniku na otvorenom vazio o društvenim i vjerskim pitanjima, zamršenim i opasnim, tako da je došao na glas kao čudotvorac. Drugi su, opet, u njemu vidjeli prevaranta. Ti su nadjačali, pa su se valiji požalili na sumnjivog derviša. Ovaj je presudio i za glavu skratio derviša Ahmeda, koji je nekad bio Mošo Havio, ali se odmetnuo od svog imena i zajednice. Po drugoj verziji, nije valija osudio derviša Ahmeda, nego je ovaj nestao i nikad ga nisu našli. Po trećoj, našli su ga zaklanog, negdje na Vilenici.

Kako god bilo, i što god bilo, krivi ispadoše Jevreji.   

Po zlu, u to doba za vezira dođe nekakav Mehmed Ruždi-paša. U Travniku on neće ostati ni pola godine, ali u tom vremenu izazvat će veliko zlo, koje je moglo uzrokovati praktični nestanak sarajevskih Jevreja. Vođen tko zna kakvim i čijim glasom, ili po vlastitoj pizmi i mržnji prema najstarijoj braći po Ibrahimu (Abrahamu), Ruždi-paša je, i sam derviš, pokrenuo pitanje sudbine derviša Ahmeda. Nepravedno osuđenog, pogubljenog ili nestalog, to je već bilo svejedno.

Umjesto da udari na travničke Jevreje, uglavnom hudu sirotinju, i optuži ih za Ahmedovu sudbinu, on kao da ih je previdio i odgovornost je prebacio na bogatije Sarajlije. Od njihove zajednice zatražio je petsto kesa zlatnih groša, inače da će pogubiti jevrejskog harambašu Mošu Mojsija Danona i jedanaestoricu najuglednijih članova zajednice. Novac kojim je zacijenio izgubljenu glavu derviša Ahmeda uveliko je nadmašivala imutak sarajevske jevrejske zajednice, iz čega se dalo zaključiti da je veziru stalo do krvi, a ne do novca.

Mošo Danon bio je neobičan čovjek. Učen, tajanstven, rođeni mistik, pred čijim su se unutrašnjim okom zbivala razna čudesa, rabin kakvih je u to vrijeme bilo po Galiciji, i bit će ih tokom devetnaestoga i dvadesetog vijeka, da obilježe povijest srednje i istočne Europe, i prežive, skupa sa svojim narodom, još samo u Singerovim i Šulcovim pričama. Ali nije on bio jedini takav u Sarajevu.

Priča o starom Jevrejinu koji ide od kafane do kafane

Legenda dalje kaže da je u petak, večer pred pogubljenje rabina Moše i jedanaestorice uglednika, veliki hasid Rafael ha Levi radosno izgovarao riječi molitve, pjevao i radovao se danu odmora. Zatim je, dok su još gorjele svijeće, ne plašeći se da bi mogao zgriješiti na šabat, krenuo prema muslimanskim mahalama. Mahala je, tvrdi legenda, bilo osam, a u svakoj po jedna kafana. Bile su sve to kafane za muslimane, Jevreji u njih nisu smjeli zalaziti, kao ni drugi inovjerci. Tog pravila svi su se stoljećima držali, ne razmišljajući o njima, ne dovodeći ih u pitanje, i što je najvažnije: ne pomislivši da bi ga itko ikad mogao prekršiti.

Ali veliki hasid, po zanimanju sarafbaša, vlasnik starodrevne mjenjačnice, među muslimanima poštovan kao čestit i s novcima nevjerojatno pošten čovjek, već starac u vrlo kasnim godinama, Rafael ha Levi prekršio je zakon i pravilo i ušao u tursku kafanu. Ljudi se začudiše, pomisliše da je stari Jevrejin najednom sišao s uma, ali ga nisu htjeli osramotiti, nego mu kafedžija ponudi kafu i nali fildžan.

Hasid ispi svoju kafu, i krenu da će poći. Pošto nije bio običaj da se kafa plaća, nego se na jednu tablu ostavljala po jedna sitna para za siromahe, i on to učini, ali umjesto pare na tablu spusti dukat. A vrijednost dukata u legendi bi ravna njegovoj vrijednosti u zbilji i ljudskome životu. Vrijednost dukata bi nesvodiva na vrijednost današnjega novca.

Kako je ušao u prvu, Rafael ha Levi ušao je i u ostalih sedam kafana u sedam sarajevskih mahala, i u svakoj ponovio istu stvar, i u svakoj mu se dogodi isto. Kafedžija mu nali fildžan, ljudi pomisliše da je sišao s uma, ali ga ne htjedoše sramotiti. 

Za to vrijeme raširi se Sarajevom priča o starom Jevrejinu koji ide od kafane do kafane, i svi se upitaše šta mu je. Da je sišao s uma, ušao bi u jednu ili dvije kafane, ali sigurno ih ne bi obišao svih osam. Učas, kao što je znalo kroz povijest i kroz bajku biti, i kao što je bivalo i u našim životima, dok smo u Sarajevu još bili živi, cijelom se gradu postavilo isto pitanje, svako tko je bio tu, i sam je pri zdravoj pameti pitao se šta je smisao i kakav je cilj ove duge hodnje sarafbaše Rafe, i šta mu bi da popi svih osam fildžana? I još da osam fildžana plaća osam dukata? Skuplje kafe Sarajevo nije vidjelo, niti će je ikada vidjeti.

Dočekali su ga pred kućom, opkolila ga masa muslimanskog svijeta, sve uglednik do uglednika, pa pitaju:

- Znamo da si učen i da si djelima svojim drag Bogu svome, ali ne znamo kakva značenja imaju tvoji noćašnji putevi.
A on će njima ovako:
- Htio sam da vas sakupim i dovedem pred svoju kuću da biste me upitali što mi je na srcu. I vi pitate, pa da vam kažem: znate da oni ljudi nisu ništa skrivili, jer da su krivi, trebali bi da budu kažnjeni, i da im se kazna ne oprosti ničim, jer sagriješiše pa neka i okaju. Ali Ruždi-paša reče: možete se otkupiti s petsto kesa zlata. Nije paši stalo da se vrši pravda među narodom, nego paša hoće da se dokopa našeg imetka. I paša će iznaći danas ovo, a drugog dana pronaći drugo, i tražit će dukate za dukatima, i prebacit će naše i vaše imetke u svoje sanduke, i prenijet će ih na konjima iz naše zemlje, i ostavit će nas siromašne da gladujemo i propadnemo.

Tako im je govorio Rafael ha Levi da se u ljudima uzbudila i pobunila krv, i najednom im je već bilo važnije što je pravedno od toga koliko bi skupo mogli platiti pravdu. Tako se pod vodstvom Ahmedage, barjaktara bjelavskog, nadiže pobuna.

Rabin Mošo Danon ništa o svemu tome nije znao, ali je u noći pred pogubljenje ljudima govorio da se nemaju čega plašiti, da je smrt daleko, i da će svaki od njih jedanaestorice u sljedećoj godini dobiti po sina. Nije rabin tješio svoje supatnike. Hasidi ne tješe, nema utjehe u kabali. Kabala je sva utjeha za one koji je razumiju. Ali nije to priča za noć pred pogubljenje, niti je to vrijeme da se sarajevski trgovci i gazde upoznaju s kabalom. Malo im je ostalo, pa neka se pripreme da što dostojanstvenije pođu sa svijeta. Ali ne, neće tako biti: Mošo Danon mirno im, usred tamnice, donosi dobre vijesti. Još je pred njima vremena barem toliko da im se svakome rodi sin.

Ahmedaga, barjaktar bjelavski digao je pobunu protiv Ruždi-paše. Nije to bila pobuna zbog dvanaestorice Jevreja, to je prezaslađena laž, nikada se Sarajevo ne bi žrtvovalo za drugoga, a pogotovo za Jevrejina, kao što u ta doba, a ni stotinu i dvadeset godina kasnije, 1939. godine, u cijeloj Europi nije bilo grada koji bi sebe dao da spasi svoje Jevreje, nego je Ruždi-paša bio i muslimanima kriv.

I još nešto važno: nisu ti ljudi mogli tek tako na duši ponijeti priču sarafbaše Rafe Levija, koja je u međuvremenu dorasla do neba, i iz nje se rodila ta vječna legenda o osam kafana u osam sarajevskih mahala, i o osam dukata kojim je Jevrejin plaćao kafe. Da ne ostanu u jednoj čaršijskoj priči nedostojni sebe i svoga imaginarnog ugleda, čaršinlije su se nadigli na bunu. Na kratku i žestoku kavgu s vlastima, zbog koje bi se do akšama stoput pokajali da stvar nije krenula onako kako je krenula.

Ahmedagina pobuna

Bila je noć, pred zoru 4. studenog 1820, kada se Ahmedaga pojavio pred pašinim konakom, a za njim, pričalo se sutradan, tri tisuće ljudi naoružanih puškama i sabljama. Ama je li ih bilo baš toliko, u Sarajevu koje je u to vrijeme brojalo jedva i četiri puta toliko stanovnika? Bit će da ih je bilo mnogo manje, ali ako ih se našla i stotina, mnogo je, i velikom čini i ovu priču.

Kada ih vidje s pendžera, onako bunovan i ljut, Ruždi-paša naredi da se Jevrejima odmah posijeku glave. Prvom rabinu Moši Danonu.

Zašto to nije učinjeno, zapravo se i ne zna. Priča kaže da su pobunjenici provalili u avliju pred konakom, i da su razoružali pašinu stražu, a Ruždi-paša je pobjegao na stražnja vrata, pa u Travnik. Obukao se, kažu, u žensku odjeću, pa ga nitko nije prepoznao. Iz Travnika Ruždi-paša sultanu šalje objede na račun Sarajlija, biva pod jevrejskim su utjecajem digli pobunu protiv Stambola. Ako je takvo pismo u zbilji poslano, sultanu je u glavu došlo samo to kakvog li je čudaka i nevoljnika poslao u Bosnu... Ali bit će da se sve drukčije odvilo, i da nije bilo ni provale u avliju konaka, ni pašinog naređenja da se nabrzinu posijeku ljudima glave, nego da je sve, ipak, išlo po nekom redu i zakonu. Ako se Ahmedaga i pobunio, bila je to tiha pobuna.

Ono što historija pamti, i o čemu postoji dokument, kaligrafski sastavljen i ispotpisivan, lijep kao kakva vrlo stara apstraktna slika, ili kao stari ćilim, jest peticija  dvjesto četrdeset i devet sarajevskih uglednika, na čelu s muftijom, poslana sultanu u Carigrad. U toj se peticiji Ruždi-pašu prijavljuje da maltretira muslimane, kršćane i Jevreje, te da se bavi iznudom.

Nakon toga, paša je priveden kadiji da da izjavu o cijeloj stvari, a Mošo Danon i jedanaestorica taoca pušteni su na slobodu. Trajala je, dakle, cijela stvar i sedmicama, a nije se odvila u trenu i u jednoj subotnjoj noći, kao što kaže legenda.

Kako se živ čovjek pretvorio u sliku i u pripovijest, koja je rasla, i rast će dok god bude sefardskog Sarajeva

Od tog dana rabin Mošo Danon stekao je veliku slavu među sarajevskim Jevrejima. Živ čovjek najednom se pretvorio u sliku i u pripovijest, koja je rasla, i rast će dok god bude sefardskog Sarajeva. Kao da je trenutkom puštanja iz zatvora, kada se ispunila njegova najava da će sve dobro biti, živ čovjek pretvorio u svjedočanstvo o sebi, u tekst na stranici knjige i u priču. Sve što je zbilja veliko u kulturi tog grada započinjalo je, i zavazda započinje, iz usmene pripovijesti, da bi se na kraju u neku širu i veću, istu takvu pripovijest i ulilo, i u njoj se izgubilo, kao što se manja rijeka ulijeva u veću, koja se zatim ulije u more. Tako će biti i s Mošom Danonom, hasidom i kabalistom, koji bi da je bio Poljak ili Ukrajinac, da je bio Galicijanac, bio velika i nedovršiva romaneskna tema, bio bi lik u filmovima i simbol europskoga svijeta podavljenog u holokaustu. Istovremeno bi on bio i mnogo više, ali i manje, nego što će biti u Sarajevu. Jer ljudsko je pamćenje veće od svakoga romana, čovjekova je porodica šira od naroda, a priča, ona usmena, govorna, ulična, kafanska, moćnija je od sve književne povijesti, jer se svakoga dana obnavlja, mijenja i ispočetka priča

Deset godina kasnije, u proljeće 1830, Mošo Danon predosjetio je da mu se bliži kraj, pa je krenuo na hodočašće u Jeruzalem. Poveo je i porodicu, govoreći im da se vrate kući bude li njemu šta. Namjerio je da se u Dubrovniku ukrcaju na brod, i pođu za Palestinu, ali ga presiječe malo prije nego što će vidjeti more. Srušio se u Krajšini, na samom ulazu u Stolac, i njegov grob posta mjesto hodočašća sarajevskih Jevreja.

Danijel Salom Ušćuplija kupio je zemlju za jevrejsko groblje, pored kojeg je sagradio havru, u kojoj će se hodočasnici moliti, i oplakivati Mošu Danona. 

U Stocu sve do dolaska Austro-Ugarske nije bilo Jevreja, ali svejedno, groblje ne osta samo za jednog čovjeka. Uz rabinov nadgrobnik uzdigla su se još dva. Pod jednim leži netko čije se ime u kamenu izbrisalo, a pod drugim je Albert Silberstein (Gestorben in Mai 1889.), kojeg je, bit će, smrt snašla u Stocu ili u nekoj obližnjoj varoši. Mogao je biti općinski činovnik, fotograf, pustolov...

U telefonskom imeniku Sarajeva za 1941. dva su Danijela Saloma. Danko (Danijel) Salom živio je u Štrosmajerovoj br. 6, i odzivao se na broj 26-35, a drugi je, zajedno sa Zadikom Salomom, držao sarafsku radnju, dakle mjenjačnicu, u Gazi Husrefbegovoj br. 6, tel. 37-31, dok su sa stanom bili u Aleksandrovoj 29, tel. 23-67. Bit će da su Salomi sarafi, od roda Saloma Ušćuplija, da su grob rabina Moše održavali da bi grijehe otkupili, a han Besarin otkupili su iz prozaičnijih, materijalnih razloga.  

I tako se, nakon duge priče o čudesima Moše Danona i Rafe Levija, vratismo u Besarinu čikmu, i pred Drinu, za koju nisi ni danas siguran je li u toj žalosnoj krčmi doista bio kupleraj, ili je kupleraj bio samo u sarajevskim pričama, koje su, uglavnom, bile namijenjene dječacima i vojnicima. Oni su, kao i ti, ostajali na sigurnom odstojanju od tog mjesta. Izdaleka su zavirivali unutra, izvijali vratove, sve na čudo onome jednom zidaru, koji ispija svoj Zvečevo vinjak, i pita se u sebi što je s  tim svijetom, u šta su se to ljudi pretvorili. 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak