Skating at Bembasha

Jučer u Sarajevu najhladniji dan u posljednjih 70 godina!

U nedjelju se pojaviše na društvenim mrežama i fotografije raje na klizaljkama kako se plazaju po Bendbaši, a kako se vaš vremešni kolumnista (kome ipak nije 75 godina) ne sjeća da je takvo nešto vidio, odluči da kolumnu iz statističko-povijesnih razloga naslovi ovako kako ju je naslovio, a i da za "pjesmu za čitanje kolumne" odabere jednu koja bi nas malo mogla zagrijati:

Očekujući ovakve događaje neki dan sam se izvinio svojim Facebook prijateljima uz ovu sliku:

"Raja - nemojte zamjeriti ako me ovih dana ne bude mnogo pred Hipi klupom..."

Pošto se meni naravno ne da mlađima opisivati gdje je bila Hipi klupa - našao sam vam ovaj lijepi tekst:

Nebojša Šerić Šoba: Hipi klupa

No ono što mogu raditi i po zimi - to je ogovarati članovi nekada konkurentske grupe Zabranjeno pušenje. Nisam to odavno činio, još od kolumne koja se zvala Faćo iz Zenice:

Kako znam DA I ONI MENE NE ŠTEDE, prisjetit ću se jednog događaja iz "vremena Hipi klupe".

Elem - dva buduća člana ove grupe koja će postati popularnija od naše tek nakon pojave jedne humorističke TV serije u kojoj je glumio njihov pjevač (papci samo gledaju U PJEVAČA - to što je tamo glumio I NAŠ GITARISTA oni nisu primjećivali...) uspjeli su skupiti nešto novaca i s Hipi klupe preći u obližnju kafanu Park.

U to doba bi konobar tolerirao ako bi polovina klinaca koji su sjeli "u kiflu" pri praznjikavom kraju kafane (do vrata) nešto naručili, a ostali sjedili "nako".

I jedan od njih (recimo da je to bilo Nele) imao je para da naruči kafu, a drugi (recimo da je to bio Zenit) je "sjedio nako" i kad je tolerantni konobar donio kafu, pitao Neleta može li da umoči kocku šećera u njegovu kafu i tako se i on malo počasti na toj skupoći.

Ovaj mu to nikako nije dozvoljavao i svaki put kad bi pokušao umočiti šećer, sklonio mu kafu ispred nosa uz riječi: "Naruči i ti kafu, škrtico jedna!"

I tako su se oni prepucavali dok ne uđe u kafani jedan odrasliji razbojnik kojeg su oni iz poštovanja pozdravljali. Kad je vidio onu kocku šećera, odmah ju je zgrabio i upitao (Neleta, mislim da je Zenit bio taj bez para):

"Mogu li malo da umočim u tvoju kafu?"

Na to mu je konzument svoje skupo plaćene kafe odgovorio rečenicom koja se u raji dugo prepričavala:

"Ma uzmi slobodno... JA VOLIM GORČU!"

Inače kad smo već kod kafana, sjetio sam se nečega što je svojevremeno moglo ući u turističku ponudu grada Sarajeva.

Ja sam tu znamenitost koristio kada bi "vodao goste po gradu".

Evo o čemu se radilo.

Bila je jedna kafana, zvala se Estrada, a držali su je Perica iz Vatrenog poljupca i Raka iz Bijelog dugmeta.

Tu su po danu obično pili kafe pravnici iz obližnjih sudova i advokatskih kancelarija i muzičari, prijatelji vlasnika. Sudija Gari Gunjak, koji je pisao tekstove (najviše za Vajtu) pripadao je u ove obje kategorije, kao neka vrsta pop-rock verzije kompozitora narodne muzike, advokata Selvera Pašića.

Kako su pravnici poznati po neukusnom humoru ("Vuče li se ona tvoja stvar još po sudu?"), oni su jadnom Selveru otvorili njegovu torbu koju je držao u zajedničkoj advokatskoj sobi na sudu.

Nije im bilo mrsko da kupe kajdanku, otvore kovertu u kojoj je on pripremio pjesme koje treba poslati na Ilidžanski festival, prepišu note, i umjesto originalnog ubace idiotski tekst tipa "moj te mota oko plota, moj te ganja oko panja...", pa je ovaj ugledni i fini gospodin morao da se crveni, izvinjava direkciji Festivala i objašnjava nesporazum...

I tako...

Gdje ja ono stadoh?

Šta sam ono  htio reći? Hmm...

Dok se prisjetim - pogledajte fotogaleriju:

Zima na Koševu

Stadoh kod kafića Estrada.

Znači kafić Estrada nije bio ništa naročito za nas Sarajlije, jer su naši rođaci, prijatelji, komšije... između ostalog bili i estradne zvijezde i ništa posebno. Tu izlaze, niko ih ne pegla za autograme i niko ne bulji u njih...

Ja sam u Estradu uglavnom išao da tjeram šegu sa svojim gostima kada im pokazujem Sarajevo.

Čim uđu u taj objekt (ili u baštu preko ljeta), oni se totalno izgube i počnu me štipati i udarati:

"Eno Đure!!! Jao Dino Merlin!!! Je li moguće??? BREGA!!!"

"Pa šta, šta je tu bitno...", pravim se ja lud na njihovo oduševljenje (posebno su se koke ložile na popularne pjevače) i što je najgore pozdravljam se sa svojim kolegama, ali ne zastajem da razgovaram s njima, k'o fol gužva je, idemo na neko bolje mjesto...

Gosti jadni misle da ću ih ja upoznati s nekom estradnom zvijezdom, no ja samo mahnem, priupitam kako ide nova ploča i kidam dalje, uz razočarane goste iza sebe.

I tako...

Kad prođemo cijelu Estradu, moji gosti otvorenih usta konstatiraju da je svaki treći-četvrti gost kafane popularni pjevač, ja složim onu facu "dosadno mi je" i potjeram ih da idemo dalje obilaziti znamenitosti našega grada... "Gužva je, vodim ja vas u jednu bolju kafanu..." :)

Prošlo je od tada mnogo vremena, no zajebancija s Estradom mi često pada na pamet.

Ja sam se, kad bolje razmislim,  ustvari bavio jednom vrstom turizma vodajući k'o fol slučajno raju u kafić Estrada, gdje su oni naravno poslije (bez mene) stalno išli i buljili u popularne...

Kao što je London, u vrijeme kad su već pankeri polako izumirali, plaćao besposličarima da zbog turista glume pankere i slikaju se s njima, tako bi i naše propale rock zvijezde trebale od turističke zajednice dobivati GRAS-ov kupon, besplatnu hranu i piće u ugostiteljskim objektima... sve za potrebe druženja s turistima...

Pa se malo zapjeva uz gitaru, pa se malo za uspomenu fotka po hladnoći na "Muzičkim stepenicama"... :) :) :)