Ratovi i paktovi

Pjesma za čitanje kolumne

"Neka ide sve dovraga i ratovi i paktovi

ako neko još čezne za time - nek' se sjeti Hirošime! "

Piše: Elvis J. Kurtović za Radiosarajevo.ba

Prije glavne teme

Dok vi slušate ovu angažiranu antiratnu pjesmu samo da vas podsjetim da sam i ove godine razmišljao kako bi bilo lijepo snimiti fotogaleriju "Čarobna jesen" s bombastičnim podnaslovom "za mnoge najromantičnije godišnje doba". Naravno kako sam lijen - nisam je snimio, ali kao potvrdu da sam "IMAO NAJBOLJU NAMJERU ALI... ETO"... prilažem vam ovu fotografiju:

Glavna tema - protestne pjesme

Interesantno je da sam i kao dijete posebno volio tzv. protestne pjevače koji su pjevali o raznim nepravdama u društvu. Mada sam učestvovao i sa svojim omiljenim pjevačem Mišom Kovačem u njegovoj ljubavnoj boli, poseban respekt osjećao sam kada bi protestni pjevač Ivica Percl izvodio svoju bolnu pjesmu o starom Pjeru kome je "rat odnio sve, i ženu i djecu, i topli dom"...

Brat i ja u dobi od desetak imali smo samo dvije LP ploče u svojoj kolekciji. Jedna su bili Indexi, a druga je bila Arsenova longplejka gdje on na omotu svira flautu. (U to doba su djeca po školi širili vic kako je Mujo pričao Sulji da je bio kod Arsena u Zagrebu i vidio kako ovaj ima ZLATNU TUTU u stanu. Kako mu Suljo nije vjerovao, Mujo ga povede do Arsenovog stana, pozvoni, gdje im otvori Gabi i kaže: "Jao Arsen - opet onaj bedak kaj ti se pokakil u saksofon!". Za razliku od ostale djece koja su se bezveze smijala - ja sam znao da Arsen nije svirao saksofon nego flautu jer sam imao tu ploču. :))

Znači ja sam slušao Arsena kao dijete i on mi je sve rekao kroz ovu protestnu pjesmu. Siguran sam da sam tada SAMO ČUO za Boba Dylana, ali sam već tada bio siguran da ću jednog dana kad porastem i postanem protestni pjevač pomenuti i kao Arsen ovoga velikana (čiju nijednu pjesmu nisam čuo) u svojoj pjesmi!

No naravno kad je došlo vrijeme da nešto uradim po tom pitanju uplašio sam se represije sistema nad "protestantima" i mogućnosti da mi neko otme gitaru iz ruke i pošalje me da na neko vrijeme "malo zasviram klavir"...

Kad sam bio "srednjih godina" smatrao sam muzika - muzičarima, politika - političarima!

Mislio sam da politikom treba da se bave stručni ljudi, ljudi koji su nekada čak i fakultete završili - političari!

I kao i svi ljigavi pjevači - i ja sam se okrenuo pjesmama o ljubavi.

"Mi smo grupa koja pjeva uglavnom o ljubavi", povraća mi se kad čujem da to govori neki muzičar, a posebno kad sam to ja... Srećom nisu svi ljigavci kao ja.

Evo jedne grupe koja je pjevala i protestne pjesme, pjesme protiv rata, koje su vješto uklapali u svoj "ljubavni" stil. To su Srebrna krila, a vama će se sigurno dopasti njihovi stihovi:

"Pruži mi ruku kao bratu brat

nek' zivi ljubav nek' prestane rat!"

Kraj i "naravoučenije"

Slično kao u prethodnim kolumnama vi se opet pitate: "A dobro, Elvise, ŠTA SI TI URADIO po pitanju zaštite tekovina 'bosanskog seljačkog roka',

Protiv cijelog sela

po pitanju popularizacije ljubavne poezije?"

Čitali smo Sergeja i Lorku

Jesi li BAREM PROBAO napisati neku protestnu pjesmu poput kantautora s početka kolumne, koji je toliko isprepadao pominjanjem Hirošime većinu posjetitelja portala, da su oni jadni pobjegli u zagrljaj Jennifer Lopez, Kim Kardashian ili Stanije na nekim drugim web-stranicama...

Jesam, napisao sam, a producent Dragianni i pjevač Mako čak su me nagovorili i da otpjevam, jer ljudi hoće da npr. čuju baš autora Boba Dylana kako "njače" svoje stihove, a neki vanredno kvalitetni pjevač može doći samo "poslije kao nadgradnja"...

Ne znam kako je pjesma nastala, a ne bih znao ni reći "šta je pisac htio da kaže", ali je sigurno je da sam kao mali slušajući Arsenovu pjesmu s početka kolumne došao na ideju da i ja jednog dana kad porastem napišem svoju protestnu pjesmu i pomenem Boba Dylana u njoj...