Meteorski uspon Elvisa J. Kurtovića

Magazin Start bio je veoma ugledan i kvalitetan list, s kompetentnim Vjesnikovim novinarima koji su poznavali oblasti o kojima su pisali. Osamdesetih godina tiraž mu je dostizao 200.000 primjeraka, a kako ga je čitala cijela porodica (npr. ja bih ga kupio, sakrio od ukućana, pročitao najvažnije, pa ga tek onda ponudio ostalima na čitanje) a i kako je "išao iz porodice u porodicu" možete zamisliti kolika je bila njegova čitanost.

Magazin Start pisao je o stvarima koje tek dolaze i tu ste mogli npr. prvi put da se informirate šta je to Commodore ili ZX Spectrum. Od ozbiljnih tema koje bi rado čitao "otac porodice" preko mode (za mamu i sestru), sve do sporta, nauke, umjetnosti... za svakog ponešto... No Start je bio tako kvalitetan da bi moja malenkost, nakon što bi malo pustila ostale ukućane "da se izredaju na Startu" pročitala BAŠ SVE tekstove iz njega...

I odjednom, u tako uglednom listu, gdje niko ne može "preko štele" da sredi da se piše o njemu, u ovom broju čiju sam vam naslovnicu priložio na početku, izađe veliki tekst o jednoj rock grupi iz Sarajeva koja nema niti jedan audiosnimak a kamoli da je ikada bila na televiziji!

Odakle njima ideja "da smo mi iduća bitna stvar u jugoslavenskom rocku" pojam nemam... Uglavnom bili smo negdje na putu, na nekoj svirci. Kad smo se vratili u Sarajevo u našem omiljenom kafiću "Dedan" na Čaršiji dočekao nas je naš drug Branko Đurić-Đuro, također mladi rocker, i dramatičnim tonom nam saopćio: "Hej, tražio vas je novinar iz Starta, hoće da radi intervju s vama!"

Mislili smo da nas zeza (često je znao zbijati razne šale o čemu sam već pisao u kolumni koja se zvala Faćo iz Zenice), no Đuro nam je ispričao priču kako je čovjek došao iz Zagreba, tražio nas po Radio-televiziji (niko nije čuo za nas), pa u Diskotonu (niko čuo za nas) i onda je krenuo po kafićima da se raspituje o toj grupi i tom pokretu... i tako je naletio na njega i ostavio mu broj.

To je to.

Vrlo brzo smo, nakon prvih iskustava s medijima, skontali da ljudi BUKVALNO SHVATAJU metafore iz naših prvih intervjua po omladinskoj štampi!

Nedavno sam vam u svojoj kolumni priložio primjer iz Poleta:

Koševska raja

Tako da je i novinar uglednog zagrebačkog Starta pomislio da će nas lako pronaći u Sarajevu, jer k'o fol jako smo popularni... :) :) :)

A mi u stvari sviramo po studentskim klubovima za 200-300 ljudi (i to uglavnom sa Zabranjenim pušenjem i Plavim orkestrom - dok ovi drugi nisu otišli u vojsku)... i ponekad u Domu mladih ili Slogi kao predgrupa nekoj poznatijoj ex-Yu grupi, kad je proslava radioemisije PRIMUS i tako to.

U Sarajevu nas niko od "ozbiljnijih medija" ne šljivi ni dva posto, a ni mi ne šljivimo njih... Napišu nešto negativno o nama - a mi se smijemo...

Baš nas briga.

Zezamo se, putujemo kao članovi Ferijalnog saveza (90 posto popusta na kartu druge klase voza ) do Beograda, Zagreba, Ljubljane, Rijeke... uvaljujemo se da spavamo kod raje... Sviramo gdje god bi nam neko dao kao danas "dvjesto maraka za putne troškove".

"Novovalno" orijentirana publika zainteresirano prihvata našu kombinacija rock muzike i humora, a kad su novinari "omladinske štampe" u pitanju, primjećujemo da od svih naših blebetanja najviše "vole" priču o nekakvom "novom pokretu mladih u Sarajevu".

I sad se odjednom pojavila prilika da, u vrijeme kada nemamo nikakve šanse snimiti ploču ili se pojaviti na televiziji - imamo intervju za naj naj list za našu "ciljnu populaciju".

E sad, kako je urađen taj intervju, ima li tu kakvih provala koje bi vi danas mogli skontati - nije ni bitno. Moja malenkost nije bila suglasna da se previše sprdamo s našim idolom iz djetinjstva Goranom Bregovićem (u to doba sam bio fini dečko - skromni student građevine)... ali su me ostali članovi predvođeni premazanim menadžerom Malcolmom preglasali i unutar intervjua izašlo je Otvoreno pismo Goranu Bregoviću.

Poenta kolumne

Kada je izašao intervju, bilo je ljeto, svi su ga pročitali... i mi smo skontali da je idealna prilika da u septembru, kada počinje škola i kad su raja željna koncerata, mi "uberemo kajmak" prvim koncertom u gradu.

Imali smo intervju i sliku u uglednom magazinu koji ima tiraž od oko 200.000 primjeraka, nešto tako veliko što bi se danas mjerilo milionima pregleda na YouTubeu...

Možemo li napuniti neku veću dvoranu u gradu?

Pošto smo mi bili i neka vrsta komične grupe, i pošto nam je bilo u interesu da napravimo neku zajebanciju, odlučili smo se za uglednu dvoranu sa sjedećim mjestima kapaciteta oko 900 mjesta. Današnji BKC, tadašnji RU Đuro Đaković.

Tamo rockeri nikad nisu svirali, samo fini pjevači i glumci...

Zovnuli smo onda i ugledne goste, grupu iz Beograda D'Boys koji su već nastupali na TV i imali album izdat za Jugoton  Ajd' Se Zezamo.

I šta dalje da vam pričam.

Karte su planule, oni koji su voljeli naš pokret picnuli su se za tu priliku, oni koji pojma nisu imali o čemu se radi došli su da vide "naše momke o kojima piše Start "... Nije raja nešto posebno napravila nereda, nekoliko polomljenih stolica...

I tako to...

Šta da vam dalje pričam...

Odjednom se nakon intervjua iz Starta i koncerta kojeg je on uzrokovao sve promijenilo.

Kada je skromni 21-godišnji student građevine nakon koncerta pokupio svoju "estradnu garderobu" i izašao iz sale na ulaz za opremu (prema Obali)  dočekale su ga naše vjerne obožavateljke, srednjoškolke E. i M.

Obukle su se i našminkale u fazonu "new primitives groupie girls", uhvatile me pod ruku, uzele mi torbu iz ruke ("Elvise, ti si zvijezda - daj da ti groupie girls nose torbu!")... i odgegali smo se lagano da potražimo ostalu raju u kafiću "Dedan" s početka kolumne... i da slavimo dugo, dugo u noć...