Imate li koga u...?

Pokušajte riješiti ovaj zadatak:

Inače - odrasli ljudi ne znaju tako dobro da se ulizuju kao djeca.

I ako se prisjetimo poltrona koji aplaudiraju na govor svog šefa kojeg su upravo oni i napisali, ili turbo-poltrona koji čak i pišu zabilješke dok slušaju govor svog šefa (kojeg su mu oni također napisali!), ipak najbolje ulizivanje u životu vidio sam u početnim razredima osnovne škole, kada je učiteljica bila primorana da dovede svoju ćerku u naš razred, jer nije imao ko da je čuva.

I ona je sjedila s nama u klupi, bila mirna, sve je bilo normalno, no kad je došao odmor - neko je provalio kako joj je N.B. nudio čokoladu da podijele, pazeći da učiteljica sve to vidi... Prvo je pogledao u pravcu učiteljice, pa tek onda izvadio čokoladu...

Eto bili smo mali, ali smo to ulizivanje učiteljici ocijenili pretjeranim (sva se djeca pomalo ulizuju učiteljici pa znamo o čemu se radi!) no kako se ja u ovoj kolumni ne mislim ulizivati ni učiteljici ni vama, dragi moji, vratimo se na zadatak sa početka kolumne i pogledajmo vaše rezultate!

Intelektualka (stručnjak za jezike) postavila ga je na Facebook da malo zadevera svoje prijatelje, no kad su joj oni na zid počeli pisati tačno rješenje i pitati "kako to nisi riješila?" počela je da se pravda "kako nije vizuelan tip" i... još gore se ukopala!

Kao i u slučaju neriješenog problema "iz drugog osnovne" - otac i sin zajedno imaju 50 godina, otac je 20 godina stariji, koliko godina ima otac a koliko sin ? "... kad je u pitanju ovaj zadatak s bananama "iz prvog osnovne" - bolje priznati svoju nemoć kao što i ja priznajem grijehe vezane za svoju kolumnu.

Imate li koga u...?

Ona je odavno izgubila epitete "istraživačkog novinarstva" i "potrage za istinom" i svela se na smo jednu jedinu tužnu rubriku "Imate li koga u?"

Autor rubrike "Imate li koga u...?", pardon kolumne, u ovo doba godine, nakon što je ganjao upis amidžića u željenu školu, tražio štele kod doktora, raspitivao se o mogućnosti uhljebljivanja starog rockera u državnim firmama itd. postavlja tipično sezonsko pitanje "Imate li koga u Toplanama?"

U jednom interaktivnom, user friendly interfaceu (ili kako se to već kaže) vaš kolumnista, konačno, umjesto pasivnog odnosa u kojem biva tušen od svojih "korisnika" (Čuješ li se šta s Neletom? A šta je sa Đurom, jeli on u Ljubljani?), zahvaljujući "Imate li koga u?" patentu izvuče neku korist iz pisanja ove kolumne, u kojoj obavezno ide i rečenica koja glasi "A ja ću se znati revanširati!".

Šta ćete, svako vrijeme traži ne samo svoju formu (nekad je to bio roman, pripovijetka... danas je "Imate li koga u? kolumna" )... a moramo i mladim generacijama objasniti kako čuveni književnici nisu nekad imali mogućnost korigovanja svojih tekstova pomoću kompjutera:

Navodno, da je Tolstoj imao  kompjuter (ne nužno Core 2  ili Athlon... i bilo koji Pentium bi bio dovoljan ) napisao bi Rat i Mir za godinu, dvije... Ali eto... ubi se jadan prepisujući...

Da sam recimo ja imao Tolstojevo bogatstvo - našao bih dvojicu talentiranih književnika da prepisuju i dorađuju moja djela, onaj manje talentiran bi imao titulu Copy, a onaj "bolji" bi se zvao Paste.

S pisanjem romana imali su problema i generacije književnika nakon Tolstoja. Tako je Derviš Sušić neposredno nakon 2. svjetskog rata počeo pisati roman o "seoskom radnim zadrugama". I taman negdje kad ga je  završio i spremao da šalje izdavaču - naši ukinuše te "seoske radne zadruge"! Zakuhali bili sa Staljinom i Rusima, a kako su "seoske radne zadruge"  bile izmišljotina u fazonu sovjetskih kolhoza - ukinuše naši to... i književniku propade trud...

Karakteristike mog književnog angažmana jesu pisanje zastarjelim jezikom o zastarjelim temama koje nove generacije slabo kontaju, kao što stariji slabo koriste nove izraze tipa "vidimo se kod Boško Buha džamije".

Ponekad u kolumni krenem da se pravdam i prisjećam dana kada sam pisao isključivo ljubavnu poeziju. Evo jedne, prema meni, malo pregrube pjesme, koja odudara od mog cjelokupnog opusa nježne poetike, no prijatelji žestoki rokeri nisu imali ništa protiv da je uglazbe i snime:

Inače kada se u kolumnama hvalim svojom poezijom (skromne domete proze upravo čitate!) znam za sebe često reći "jedan od pionira rap muzike na našim prostorima".

Rap muzika se godinama sporo probijala u našim krajevima i danas čuvenom Edi Maajki vlasnici diskoteka s narodnom muzikom tada bi znali reći: "Nemoj dugo... ti mali što nabrajaš!".

Znači po izrazu "ti mali što nabrajaš" zaključujemo kako u novom mileniju nisu čuli za termin "rap muzika", a eto moja grupa je još ranih osamdesetih izvodila "pjesmu s nabrajanjem" Folk raping.

Nakon ovoliko godina ono što se zbilo "u godinu, dvije, tri" čini se "u isto vrijeme" pa moram napomenuti da su Laki pingvini godinu dana prije nas objavili Možda,možda... možda prvu domaću popularnu pjesmu u kojoj se rapovalo. A Pediculus pubis je izašla poslije Folk raping... za utjehu...:)

Nostalgija

Umjesto "nešto šaljivo za kraj" uvodimo novu rubriku "nešto nostalgično za kraj" jer nikome nije do šale, i nostalgija je mnogo traženija.

Kad mene npr. pitaju jesam li jugonostalgičar - ja se prisjetim da mi se obično kada duva jugo - pjevuši pjesma Nostalgija od grupe Magazin...

I ove jeseni nostalgično moram napisati kako mi fali "mitraljeska paljba kestenja po glavi" dok prolazim Alejom prema gradu.

Prije rata me u ovo doba godine s velikih starih kestenova znalo, dok idem u školu ili u grad, spucati u glavu, a sada... ništa !

Hoću li dočekati taj sretni trenutak da me opet zaspe kestenje po tintari... i da me boli, a da se smijem...

Kao kad sam se smijao nakon što sam se OKLIZNUO NA KORU OD BANANE!!!

Hodao sam ispod Bolnice, primijetio kako mi noga proklizava i kako ću neminovno da se dočekam na koljeno druge noge, i dok sam padao skontao sam da je moj pad prouzrokovala nevidljiva kora od banane skrivena lišćem.

Padam i smijem se...

Razbijam se, boli me... pa nastavljam da jaučem i smijem se... u isto vrijeme!