Elvisovo ekstremno graditeljstvo

Goran Bregović posjetio Plave i kupio desetogodišnju ulaznicu

Kraj je 2017., a ja sam se u zadnji čas sjetio da obilježim jednu značajnu godišnjicu.

15 godina od neizlaska mog zadnjeg albuma!

("Čega se pametan stidi, time se budala ponosi...")

Svakih 5, 10, 15 godina, preslušam ga da vidim "jesam li se dostojno oprostio od muzičkog biznisa", a pošto je moje mišljenje subjektivno i nebitno... na ovom linku možete to provjeriti i formirati svoje mišljenje o tome (vaše mišljenje nije nebitno!):

Kada se biraju sportisti godine, ličnosti godine i dijele priznanja u mjesecu decembru, primjećujem da smo postali respektabilni po izuzetnim uspjesima jedne kategorije majstora i zanatlija, čiji kvalitet možda nije prepoznat i priznat - zato što šira javnost nije dovoljno stručna da ocjenjuje njihove kvalitete.

Kao što doktori znaju između sebe ko je najbolji doktor, a gitaristi uvijek odaberu Jimi Hendrixa za najboljeg gitaristu, smatram da bi, kada bi postojao magazin poput Guitar Playera za političare (koji bi se zvao npr. Politician Speaker), naši političari bi bili visoko ocijenjeni od čitatelja tog lista.

Naime, ako se uspješnost političara ogleda u dužini njihovog opstanka na vlasti (a to je esencija njihovog bivstvovanja - biti na vlasti!), onda primjećujemo da se kod nas pojavila nova, talentovana generacija političara koja je već 10-20 godina na rukovodećim pozicijama u svojim sredinama, entitetima ili već kako se to danas zove.

Naravno - zalažem se za to da struka glasa, ali i glas naroda je bitan. U nekim situacijama nisam siguran da je glas naroda ispravan, jer bi raja sigurno proglasila Mekki Torabija najboljim doktorom, McDonalds's najboljim restoranom.

Da djeca imaju pravo glasa, izglasala bi da nema škole i čovječanstvo bi propalo... Ipak, mislim da bi u slučaju naših političara trebalo dozvoliti da se narod izjasni, jer bi to potvrdilo mišljenje struke... pošto uvijek glasaju za iste!

Ako niste sigurni ima li ovo što pišem smisla, postavio bih vam pitanje:

Ko je uspješniji u svom poslu: Političar iz susjedstva Milo Đukanović ili trener Jose Mourinho?

Da vas čujem.

Razmislite malo, nemojte se vaditi da ono "ne mogu se sabirati babe i žabe" (u mojoj kolumni mogu!). Nemojte računati ko od njih dvojice ime više love, što je nebitno jer... možda je nekom umrla baba i ostavila nasljedstvo. Samo se koncentrišite na to ko je uspješniji u poslu koji obavlja!

Neću vam pomagati, mućnite svojom glavom...

Ali, eto, pošto je preteško pitanje da vam ipak pomognem i priložim ovu sliku:

Da su naši političari bili uspješni i u prošloj godini, čiji kraj svi dočekuju van zatvora (za razliku od starijih generacija: Tita, Alije, Moše Pijade, Stipe Mesića...) svima je jasno.

Jesam li ja bio vrijedan i uspješan?

Sad ide ona šuplja priča "radio sam koliko sam mogao", "dao sam sve od sebe...", pa onda linkovi koji kao treba da dokažu da sam se trudio...

"Evo uradio sam 50-ak emisija Euzičke razglednice"

ili

"Napisao sam 50-ak kolumni"

Nakon zaključka "od koga je - dosta je", ostaje mi da na kraju ove teške godine kao iskusni jutjuber, koji klince oduševljava svojim kanalima Elvisovo ekstremno graditeljstvo i Elvisove megastrukture, izdvojim nešto lijepo iz tih filmova.

Naime, moj drug Dino B., dok se još gradila istočna tribina Grbavice, popeo sa na vrh i oduševljeno objavio na FB: "Evo me vidim Hvar, Brač, a izviruje i dio Šolte!". Znači, sada ide...

Nešto toplo za kraj

Kraj je godine, na našoj hemisferi je zima i traži se nešto što bi nas ugrijalo do toplijih dana proljeća. Nemam pojma kako da ugrijem vaša srca... Da probam s nečim što ima veze s temom kolumne – krajem godine, značajem graditeljstva i toplog doma... Da probam ovako: