Elvis J. Kurtović Šou

Kad sam bio mali volio sam da gledam emisije tipa Dean Martin Show, Antona Martija, Sedmoricu mladih, Obraz uz obraz... i maštao da kad porastem i ja imam svoj šou program.

Piše: Elvis J. Kurtović za Radiosarajevo.ba

Tu bih ja radio ono što najviše volim (druženje s popularnima!) a kada bi se gosti emisije i ja umorili od pjevanja dueta - simpatične hostese bi nam donijele neki osvježavajući napitak ili poslasticu...


I kada sam ostvario želju iz mladosti - stalno sam u goste dovodio pjevače, nisam mnogo bježao ni od humora jer se i ja volim ponekad našaliti (Ismet Horo i Osman Džiho su tada bili popularni), a mađioničar Edo Magic mi je odsjekao glavu na giljotini (tako su i moji kritičari dobili nešto što im se dopalo u emisiji!)

Mnogi političari imali su želju da nastupe u mom šou programu, no kad sam ih poslušao kakav repertoar misle izvesti uz pratnju našeg orkestra - ljubazno sam ih uputio na uvaženog kolegu Envera Šadinliju...


Kao "project manager" bio sam ljigav i dodvoravao sam se urednicima i direktorima, a grižu savjesti što to radim liječio sam tako što sam se iživljavao na nižem osoblju televizije, takozvanoj buraniji.

Svoje saradnike izabrao sam na intervjuima gdje su jedina pitanja bila: "Znate li da šutite? " i "Da li ste spremni da mi se po cijeli dan na poslu ulizujete?".


Neugodnog temperamenta i težak za saradnju, strog, ali i nepravedan, svoje potčinjene sam bodrio da daju sve od sebe tako što sam na njih urlao i prijetio im premještanjem u emisije Selo veselo i Zelena panorama...

Kako u stvarnoj vojnoj karijeri nisam uspio dogurati dalje od čina desetara i jadne zapovjedne funkcije "komandira odelenja", čim mi je vlast malo "udarila u glavu" požurio sam da i na tom planu malo liječim svoje komplekse iz mladosti:

Poruka kolumne

Eto, tako vam je to bilo prije 12-13 godina.

Nije bilo kablovskih operatera sa stotinama kanala kao danas - nego si u petak navečer u osam sati na "državnoj televiziji" morao da gledaš mene!

Uspio sam ostvariti svoj cilj iz djetinjstva - da imam svoj Elvis J. Kurtović Šou na (tada jedinoj) "državnoj televiziji". Bio sam popularan, revizori mi u tramvaju nisu tražili kartu ("Ne treba, Elvise!"), a ne anonimus kao što sam danas, kada me tek poneko dijete upita: "Čiko, jeste li vi glumili u spotu od Dubioze?"

Probali smo u vrijeme "play backa" dokazati da se može dobiti živi zvuk iz studija. Konačni, daleki cilj emisije nam je bio vratiti na posao otpuštene muzičare iz Revijskog orkestra RTV, ljude koji su u mladosti svirali u sastavima Indexi, Ambasadori, Pro arte i koji su zaslužili "u novom sistemu vrijednosti " da imaju isti tretman na televiziji kao neka sekretarica ili vozač...

Upoznao sam veliki broj divnih ljudi, od kojih skoro niko više ne "stanuje u Sivom domu", i kada god se sretnemo obradujemo se i sjetimo starih vremena.

Nažalost, onoga koga na kraju ovoga klipa u šali predstavljam kao "čovjeka koji je donio prvu električnu gitaru u Sarajevo(blizu istine!), više nema među nama.
Imati svog idola iz djetinjstva pored sebe, upijati njegove riječi, hvatati energiju njegove legendarnosti u zraku, jednostavno - osjećati prisutnost Slobodana Bode Kovačevića... nešto je najdraže na šta pomislim kada se sjetim danas daleke 2001. godine i serijala Elvis J. Kurtović Šou: