Danas zlo dobija Nobela!
Kako je sličan austrijski naglasak i ovaj srpski, misli se čovjek u sebi, dok gleda u strop svoje sobe. Oba jezika su nekao unjkava, oba jezika su nekako posebna. Gleda u plafon i drago mu je što je ovdje. Trebalo je to na koncu izvesti. Trebalo se naći u ovim sobama, u ovom hotelu, koji ima nešto posebno. Ne, ne, ne kaže se «posebno», reći će njegov prevodilac i pratilac Scott Abbott. Za hotel je «pravilno» reći da je «kavernozni dom za muškarce koji se oporavljaju od rata."
Kako romantično, na glas će reći muškarac, dok odbija dimove cigarete i pilji sve jednako u onaj strop.
Jasna iznad šume sa mesom u ustima
Godina je 1998. a hotel se zove «Vilina vlas». Mjesto se zove opet Višegrad, a zemlja, da prostite Bosna i Hercegovina. Samo onaj čovjek što gleda u strop nema ime. Nekako je bezimen.
Sa stropa se pojavljuju sijenke. Jedna, pa druga, pa treća. Ona prva sijenka, to je Jasna, Jasna Ahmedspahić. Ona je poput kazane sijenke proletjela kroz čovjeka sa cigaretom i bacila se sa drugog sparata, ovog sprata na kojem je sad čovjek. Užasna je to visina - ni duboka, ni plitka. Insan baš od silne muke mora skočiti kroz zastakljenu terasu hotelsku u dolinu podno nje, ispresijecanu mladim borićima. A, Jasna je baš to uradila šest godina prije, te '92 dok je sebe smrću spasila od Milana i Sredoja Lukića. Imala su ta braća neobičan a običan običaj prije silovanja, da «hrane ptice». Tako su zvali igru u kojoj su ženama zavezanih ruku na leđima bacali komade kruha, a one su te komade zubima hvatale. I bilo je Lukićima to dosadno, pa su prije ove igre rasijecali žrtvama obraze iznutra. Lagano, predano i pedantno. Uživali su u najmanje dva bola. Onaj bol dok su silovali žene i ovaj drugi, kad se komad kruha lijepio za ranu u ustima, pa se ne zna, da li osoba jede brašnjavi ispljuvak ili svoje meso. Eto, Jasna Ahmedspahić nije to mogla da tripti, pa se u svoj svojoj mladosti predala skoku kroz staklo, a onda sa srčom i komadima jelovine utrobi umirala pola dana ispod hotelske sobe.
«Vilina vlas», - mjesto za muškarce koji se oporavljaju od rata. Kako zgodno! I znao je za sve ovo muškarac, koji nije bio u ratu, ali se oporavljao od svojih ratnohuškačkih podviga u Srbiji i Bosni. Na koncu, najmanje što mu duguju za naručene epove o «heroju Miloševiću» i «hrabroj srpskoj vojsci» bilo je ovo nagradno ljetovanje u «Vilinoj vlasi».
Glasno se nasmija na priču o Jasni naš «heroj» i izađe na balkon.
U "Ljetnom dodatku zimskom putovanju", čovjek koji se smije na silovanja i ubistva izrazio je skepticizam i zgražanje nad medijskim izvještajima o Srbima koji su divljali nad višegradskim muslimanima. Na koncu, baš on je 1996. posjetio Višegrad, a sad se dvije godine dockan vratio sa suputnicima.
I on je bio istinski heroj srpski!
Ne Lukići, ne onaj njegov prevodilac nesrećni, nego baš on.
Bakira, nož i sin
Gleda naš “heroj» suhonjavi mjesto gdje je Jasna pala i dušu Bogu predala, pa mu bi malo i dosadno. Valja protegnuti noge, sići i izaći na svjež vazduh. A vazduh je neobično svjež i lijep u ovom dijelu svijeta. Nije rezak kao u Alapima njegovim, a opet ne miriše po memli kakva je karakteristična za crnogoricu Centrale Evrope. Baš lijep vazduh. Suh. Najljepše mjesto za rekovalescenciju srpskih heroja, misli se naš «heroj» dok silazi stepenicama.
A tu dolje, ispod terase, između zida hotela i mjesta gdje je Jansa umirala pola dana, e tu baš na tom mjestu je stajala Bakira Hasečić 1992. godine. Ona je zajedno sa 200 žena zarobljena i dovedena u ovaj hotel, gdje danas odsjeda naš glavni lik, e da bi bila silovana. Iznova i iznova. Bakira se razliku od Jasne nije ubila. Više je onako mrtvac koji hoda.
Bakira kaže:
“Prvi put me je Milan Lukić silovao u kući. Onda me odveo u dvorište gdje je bio moj šesnaestogodišnji sin. Lukić ga je zgrabio, odvukao u kuću i izašao napolje sa kompletom noževa u rukama. Pitao me je, koji je najoštriji. Odgovorila sam. Zaklao mi je sina tim istim nožem. Samo sam čula kako izgovara ‘Mama’ prije nego je umro. Onda me Lukić ponovo silovao»
I ona je završila u «Vilinoj vlasi.» I ona je stajala na istom mjestu na kojem stoji naš «junak» dok se keseri na još jednoj genocidnoj ekspediciji. Zna on i tim se hrani, zna za sve zločine, ali je «drugačiji» od većine i to ga nekako opasno privlači. Zlo mu je inspiracija i pokretač. Biti ne tragu i u društvu ubica i silovatelja, odsijedati u njihovom hotelu, e pa to je nešto, misli se «heroj» na četničkom safariju po Podrinju.
I na koncu, sav taj adrenalin, sav taj miris krvi, ubistava i masovnih silovanja, sve je to bilo vrijedno «stvaralačkog zanosa» u očima našeg «heroja».
Dabome, uz jedan jedini uslov. Kako i dolikuje «heroju», diskrecija mora biti zagarantovana. Ne smije se znati za ovo ljetovanje, za ovaj hotel i boravak u hotelu.
I na koncu kupanje, što da ne! Treba proslaviti ovu ekskurziju.
Apednix:
«Vilina vlas» je sigurna kuća za silovatelje, ubice i masovne zločince.
«Vilina vlas» vonja po genocidu!
Odsijedati u hotelu, koji je zaštitni zak za silovanja, a sve to pri punoj svijesti, ništa drugo nije do nekrofilija i fašizam u punom svom sjaju.
Ta nekrofilija, taj fašizam, sve to ima svoje ime i prezime.
To se zove Peter Handke i danas će dobiti Nobelovu nagradu.
Na sramotu svijeta!
U malom ,tužnom objašnjenu Švedske akademije stoji je da je Handke dobio nagradu zbog: «lingvističke inventivnosti kojom je istraživao periferiju i specifičnosti ljudskoga iskustva"
Braća Lukić se smiju, smije se Peter Handke, smije se četničko rukovodstvo Srbije ovo sada i ono pređašnje, smije se rukovodstvo enititeta Republika Srpska. Svi se smiju. I slave zavjerenika u zločinima.
Samo se ne smije Jasna i Bakira, ne smije se 200 silovanih i ubijenih Bošnjakinja, ne smiju se Omer, Fehim, Ferid, Ramiz, Redžep, Fatima, Hajra, Hanka, Paša i Sabaheta, desetoro braće i sestara iz Višegrada, pet sinova i pet kćeri Hasana Tufekčića, Bošnjaka rođenog 1905. godine u Višegradu, stradali od četničke ruke u zadnja dva rata. Ništa smiješno ni za nagrade nije ni onim u Srebrenici, njih 8372 pobijenih u genocidu, čiju smrt negira Handke. Nikom sa srcem smiješno nije, niti bi slavio.
A opet gledamo proslavu pred našim očima.
Lik, djelo, umjetnik ili ne, razdvojiti ili spojiti-dileme ove ili one...pitajte čovjeka, ako se čovjekom može zvati koji je podržao sistem monstruozni? Ime mu je na zlatnoj Nobelovoj medalji, lako ćete ga naći. Sramotom se piše.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.