Republika Šumska, da prostite!

Tako je Republika Srpska (p)ostala konačna neupitna švercerska dogma, aksiom, koji se ne provjerava i ne može provjeriti, izvjesnost jedna u koju se kune i staro i mlado, e da bi za češkanje jajca i nerad u njeno ime Nikola Špirić i bratija primali po 5000 maraka mjesečno.

«Smiješni su tekstovi koji prozivaju nerad parlamentaraca na nivou BiH. Oni tamo nisu izabrani da rade, već da štite interes Republike Srpske. Ako ga štite neradom, oni su svoje plate zaradili.»

Ovu najveću i najdublju istinu u formi tvita preno je svijetu skupštinski poslanik Srđan Mazalica, Dodikov jastreb, koji udara posljednji čavao u mozak zdravom razumu. Da se razumijemo, možda je ovo ludost što govori Mazalica, možda ne korespondira s ranjenim zdravim razumom, na koncu, Mazalica i jeste ubica zdravog razuma, ali je jedna velika istina. Terenska i praktična, da prostite.

Republika mafijaška

Od svojih korijena, Republika Srpska, ta tvorevina izmaštana i kreirana iz glava srpskih ultranacionalista na potezu Pale-Banjaluka, bila je i jeste naci-Pijemont na kojem se, ironično, ne provode odluke bilo kojeg naroda, pa ni srpskog. Oduvijek je, a to znaju svi koji su i omirisali sunce republikosrbijanskog neba, ovaj provizorij najsličniji poratnoj sivoj off-šor zoni, zapravo jedan švercersko-tajkunski paradžemat zadužen za pranje novaca i oplodnju kapitala kojekavim domaćim i stranim smutljivcima.

Ako je posao, ako je glagol raditi nešto ključno za ljude, za narod, za srpski narod u BiH, Mazalica pravilno detektuje - to je posve strano za Republiku Srpsku. Jer, Republika Srpska se oduvijek krila iza naroda, e da bi kao lopovski Pijemont branila i hranila svoje tajkune.

I, s pravom!

Pa ne sjede tajkuni u skupštinskim klupama, valjano konkluzira Mazalica, da bi narodu bilo bolje. Jer, da bi narodu bolje bilo, jebi ga, valja raditi, pa makar i nabijajući hemoroide u Skupštini. Ovako, kad imate mafijašku svetinju ispred sebe koja se kliče sa Republika Srpska, dovoljno je sjediti i prstom ne mrdnuti i voila, ispunjeni su svi uslovi za apanaže za nerad.

Tarife za nerad

A, apanaže nisu male, naprotiv. Jel' vi stvarno mislite da je lako sjediti u tom «teheranskom Sarajevu», ne raditi ništa i oralno zadovoljavati Republiku Srpsku? Dabome da nije lako i nikad bilo nije.

Tako Nikola Špirić ima platu 4.983 KM, Branislav Borenović 4.454, Staša Košarac 4.486 KM, Dušanka Majkić 4.832 KM, Obren Petrović 4.793 KM, Lazar Prodanović 4.673 KM, Nenad Stevandić 4.526 maraka...

I to sve za nerad, kako ih pohvali njihov kolega Srđan Malazlica. Jer, valja tuđim kurcem gloginje mlatiti i narod zamlaćivati, za džabalebarenje od minimalno jedne godine. A, to, drugovi i drugarice nimalo nije lako. I Bogu hvala da imamo našu dragu Republiku Srpsku, pa da se možemo u nju zakunuti, svaki put kada vidimo da lokalni srpski političar u «teheranskom Sarajevu» češe jajca za narodne pare.

Istina Bog, kad smo kod Boga, mogla se Republika Srpska zvati i Grofovija Lopovska, pošto je taman toliko republika koliko se i njeni predstavnici brinu za svoj narod. Mogla se zvati, šta znam, i Uhljeb Monarhija, u kojoj njen suvereni monarh Milorad Dodik ponosno kaže da vi hiljadu fakulteta možete završiti, ali bez partijske knjižice ćete malo prekosutra posao dobiti. S punim pravom istinu zbori monarh Dodik. Jednako kao što istinito komparira narod sa stokom sitnog zuba, koju predizborno kupuje za istu ili sličnu stoku sitnog zuba na ražnju koja se odaziva na imena jagnjića i prasića.

Najiskrenije, Republika Šumska, nekako najljepše zvuči, jer šume ovog nacionalističkog provizorija i jesu njeno najveće bogatstvo - njeno, a ne narodno, pošto tvorci Republike Srpske i njihovi nasljedinici šume koriste, pogodili ste, za lično bogaćenje. A i nekako je ljepše pred predstavnicima isto tako «nezavnisne» Osetije ili Abhazije uskliknuti, živjela nam Republika Šumska, nego li živjela nam Grofovija Lopovska ili Uhljeb Monarhija! Ako ništa drugo, ekološkije je.

Koja istina, jebo istinu?!

No za ovaj pakt vlastodržaca, kmetova i izmađijane republike - Republike Srpske, potrebno je još nešto. Dabome, to su mediji. Prije svega «Glas Srpske» i RTRS, koji su odvajkada njegovali dogmu – mediji uz svoj narod. Nisu oni uz istinu, nisu uz procjenu, nisu uz informaciju, jebo to, to je tako zapadnjački i dekadentno, ovi mediji su nekako postmodernistički uz svoj narod.

Samo što nisu niti uz svoj narod, jer kako veli ratni zločinac Radovan Karadžić, koji narod, jebo narod! Pa su se brže bolje narečeni mediji preorjentisali na dogmu - uvijek uz Republiku Srpsku.

Tako je Republika Srpska (p)ostala konačna neupitna dogma, aksiom, koji se ne provjerava i ne može provjeriti, izvjesnost jedna u koju se kune i staro i mlado, e da bi za češkanje jajca i nerad u njeno ime Nikola Špirić i bratija primali po 5000 maraka mjesečno. Kamo lijepe sreće da je to Republika Šumska, namjesto ovog zla ali nije.

Iza kraj, dvije očevidnosti:

Prva- jedan tviterdžija koji se odaziva na ime Džoni, na Mazalicinu «umotvorinu» u kojoj ovaj pravda nerad kolega po naciji i novčaniku rekao je:

«Nakon ovoga i Burkina Faso zvuči kao ugodno mjesto za pobjeći, a kamo li Slovenija ili Austrija. Bježite djeco, ne okrećite se...»

Kristalno jasno!

I druga opservacija - ako mislite da je u drugom dijelu BiH med i mlijeko, odmah prestanite čitati potpisnika ovih redova.