Crna Srbija i i još Gora Srpska
Na fotografiji vidimo mladost Trebinja, mladost Republike Srpske i Srbije kako se drži morbidne prošlosti. Ova mladost prijeti smrću svakom onom ko ne misli klerofašistički. A ko ima ovakvu mladost, ne treba se plašiti budućnosti u srednjem vijeku! I to je sva istina, svih aktuelnih srpskih politika trenutno na Balkanu.
Ovih dana svi zajedno možemo promatrati hajku srbijanskih jastrebova na Crnu Goru. Razlog - crnogorska država je u skladu sa EU konvencijama i svojom poviješću odlučila da prizna slobodu vjeroispovijesti. Prema zakonu svi vjerski objekti i zemljište koje vjerske zajednice koriste na teritoriji Crne Gore, a za koje se utvrdi da su izgrađeni, odnosno pribavljeni iz javnih prihoda države ili su bili u državnom vlasništvu do 1. decembra 1918. godine te na odgovarajući način prešli u ruke neke vjerske zajednice biće prepoznati kao državna imovina.
Putujuće kosti Svetog Vasilija
Naravski, država Crna Gora je Srpskoj pravoslavnoj crkvi ostavila sve nekretnine koje je ova sagradila-podigla-baštinila na teritoriji države u posljednjih stotinu godina. Logično, ono što pripada Crnoj Gori, prije njene aneksije od strane Srbije 1918.godine i treba ostati u vlasništvu Crne Gore. I opet, naravski, sve bi to bilo lako i jednostavno da nije velikosrpskog nacionalizma koji izmaštano vjeruje kako je gotovo sve na Balkanu srpsko, pa tako i Crnogorci, njihov identitet i crkva.
A Srpska pravoslavna crkva predvođena mitropolitiom Amfilohijem, za koga se baš pouzdano ne zna da li vjeruje u Boga i za koga se pouzdano zna da je ultranacionalistički srBski jastreb, mobilisala je sve i svakoga i sve ne bi li pod svojim monopolističkim patronatom zadržala unosne nekretnine, koje služe za bogaćenje srpskog klera računajući i manastir Svetog Vasilija Ostroškog. Za tu priliku, Amfilohije je izvukao i kosti svetiteljeve i pripremio jedan road trip put Nikšića sa istim, ne bi li po ko zna koji put izveo nekakvu kontrarevoluciju u nezavisnoj Crnoj Gori. Ovaj put igrajući na kartu emotivne ucjene i pravosalvnog raskola.
Samo.
Samo ima jedan veliki problem za sve srpske nacionaliste - i one u Srbiji i one u Crnoj Gori i one u entitetu Republika Srpska, a to je fakat da je Crna Gora u NATO paktu. A taj problem je kao penicilin jak i nesavladiv za sve ove potonje u zadnje tri decenije. Jer, da Crna Gora nije u NATO paktu, odavno bi se desila nekakva „teledirigovana jogurt revolucija“ u Podgorici ili na Cetinju, po kojoj bi se iznova srbijasnka zastava zavijorila sa Lovćena. Milo Đukanović, kakav god on bio i za šta god optuživan sa pravom bio, nije dozvolio da se ponovi nekakav hrvatski, kninski, vukovarski, sarajevski, slovenački ili bilo koji drugi scenario u Crnoj Gori, po kojem bi se srpsko pravo „branilo“ kostima i krvlju drugih naroda na njihovoj teritoriji.
Kosovo do Bara do Negotina
Dakako, to nije spriječilo niti sprječava srpske nacionaliste da u svom isfrustriranom piru, sa sigurne distance reže na crnogorske vlasti, koje stupaju na putu ka EU. A sasvim sigurna distanca za nacionaliste su sve lokalne zemlje koje nisu u NATO paktu, što će reći Bosna i Hercegovina i Srbija. Tako se u centru Beograda ori „Oj kosovo, Kosovo“, razbijaju se punktovi LGBTQ zajednice, dakle pribjegava se klasičnim šovenskim metodama, koje nikakve veze sa realnošću nemaju, osim što vonjaju po SANU-ovskim Ćosićevim stazama kontrarevolucije. I, kako se čini, velikosrpski nacionalizam je izrodio sve nove generacije, koje jednako maštaju o Velikoj Srbiji-doduše ovog puta od Bara do Negotina, ali i od Banjaluke do Prizrena.
A kad smo kod Banjaluke i Republike Srpske, tamo nema tajni niti misterija-i vlast i opozicija su kao jedan na strani Amfilohija i njegovih jastrebova, koji bi da od Crne Gore prave srbijanski pravoslavni paradžemat. I to je tako predvidljivo, jadno i očekivano. Navijek ista matrica-manje ili više opskurna udruženja uz obilatu podršku entiteta organizuju proteste u kojima preovlađuje narativ o „Đukanoviću izdajniku“ o „svetoj srpskoj Crnoj Gori“ i sličnim ublehama koje kao eho ječe od one 1989. I Gazimestana. Treba li uopšte napomenuti da se ovakvi skupovi organizuju kao od šale sa ili bez dozvole policije, iste one policije koja zabranjuje protesni skup za ubijenog Davida Dragičevića (sic!).
Ubistvo kao jedino rješenje
No, u Trebinju su bili i malo-mnogo konkretniji i vispreniji, da ne kažem iskreniji i morbidniji, pa su mladi ljudi zadojeni mržnjom uzeli farbu u svoje ruke i na transparentu ispisali-Poptis Vaš baš je bolan, proći ćete k’o Đinđić Z.
Naravno Đinđić Zoran je bio jedan od onih koji su kako- tako pokušali izvući Srbiju iz mraka. Daleko je on bio od savršenog, znamo svi, ali i to je bilo dovoljno nacionalistima da ga ubiju. I ovo nije ništa drugo nego najiskrenija prijetnja smrću i za Đukanovića i za ljude kojiu pokušavaju spasiti crnogorski narod srpske tiranije. Jer, po ovim mladim ljudima, svako ko nema mišljenje skrojeno u Miloševićevoj, Šešeljevoj i Ćosićevoj glavi, najbolje da je mrtav.
Pa na fotografiji vidimo mladost Trebinja, mladost Republike Srpske i Srbije kako se drži morbidne prošlosti. Ova mladost prijeti smrću svakom onom ko ne misli klerofašistički.
A ko ima ovakvu mladost, ne treba se plašiti budućnosti u srednjem vijeku! I to je sva istina, svih aktuelnih srpskih politika trenutno na Balkanu. Jer, ništa više ne ujedinjuje sve te politike koliko velikosrpski nacionalizam. I ništa ne razotkriva te politike toliko koliko miris pretenzije na drugog i njegovu zemlju. Od Slovenije devedesetih, evo do Crne Gore, sa kraja 2019.
I onda je posve logično da je jedan ljudski i civilizacijski Apel za osudu ugrožavanja mira u Crnoj Gori i regionu od strane Beograda potpisalo jako, jako malo ljudi iz Beograda - čast najsvijetlijim ljudskim gromadama.
Istorija će, kako god, zabilježiti da se prema maloj i nezavisnoj Crnoj Gori, Srbija ponijela crno i precrno, a entitet Republika Srpska još i gore.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.