Uzeo i napisao
Kao što je bilo teško i ne usporediti poraznu nemoć i/ili nebrigu svijeta za ono što se dešava u Siriji s reakcijama na početak rata u BiH i opsade Sarajeva, koje smo se jučer, za Valterdan, bezbeli svi po ko zna koji put sjetili, kao da smo ikad zaboravili. A danas su trumpoamerički avioni bombardovali neki aerodrom u Siriji, što bi trebalo da je šatro kazna za Assadovu upotrebu bojnog otrova. Svako ko iole prati šta se tu dešava zna da je bombardovanje farsa i da ni u kom slučaju ne znači da se sad Trump nešto sekira za nevini sirijski svijet, budući da nikome od preživjelih (sve go musliman) nikad ne bi dopustio da zakorači u Ameriku. Kao što svako zna da Trumpu ne pada na pamet da se nešto svađa s pobratimom Putinom—na tom bombardovanom aerodromu bile su i ruske trupe i instalacije, ali su Rusi o napadu unaprijed obaviješteni i njih niko nije ni pipnuo. Čitava je farsa samo najnovija epizoda u katastrofalnoj trumpističkoj seriji umobolnih, nemoralnih, neototalitarnih poteza s kojima se mi koji živimo u američkoj non-stop slobodi suočavamo svaki božji dan. A na sabahu je i nekakav kamion pregazio svijet u sred Stockholma, pa je čovjek prije kafe nagledao slika krvavih lokvi i tijela pod plastičnim pokrivkama na ulici.
Svaki se dan čovjek uz kafu nađe suočen s kijametom koji je vidljiv kako na globalnoj skali—čini se da sve i svuda ide u propast—tako i na maloj, dječijoj, u avetinjskim, preplašenim licima ugušene sirijske djece. Neki poslije te kafe obuku radne odore i odu u firmu na posao, gdje ih zabave zadaci, ciljevi i rutine, gdje zajebancija s kolegama rezultira u prijatnom samozamajavanju tokom kojeg čovjek malo dušom dahne. Neki poslije odu pa se pomole ili popiju, a onda na spavanje, i još jedan prođe dan, uzburkan k'o more.
Ovaj čika-pisac, međutim, svakog jutra sam-samcat zaršvrlja prvo po internetu punom naslovnih strana, vijesti i tvitova, te tako i gorespomenutog kijameta, a onda i po vlastitoj glavi da bi se na kraju sam-samcat prisilio a) da blokira internet i b) da se prifati glave i nešto uradi i napiše.
Blokirati internet i nije toliko teško, ali da bi se uopšte počelo pisati mora se unutar one glave postaviti pitanje: koga u svom ovom kijametu boli ku*ac šta ja radim, mislim i pišem?
I ne samo ja—imaju li ičije spretno sročene riječi ikakvog utjecaja na stvarnosnu i vrijednosnu organizaciju svijeta? Imaju li riječi vrijednost čina? I ako čak i imaju, kakva je ta vrijednost ako riječi dolaze od nekoga (kao što je ovaj čika-pisac) ko nema ama baš nikakve moći?
Slična se pitanja mogu postaviti prije svake odluke, prije manje-više bilo kojeg čina. Što da vežem cipele kad niko ni neće ni primijetiti da su mi pertle odvezane? Što da vodim djecu u školu kad im ta matematika (6 X 7=42) neće nešto pomoći da riješe važna pitanja u svom životu, a kamoli spriječiti neki bjelosvjetski masovni zločin? Što da zakočim na crveno svjetlo kad ću možda sutra svakako umrijeti? Pa ipak, te odluke nisu iste kao spisateljske: pisanje podrazumijeva namjeru da se to napisano aktivira u javnom prostoru te tako nužno, kao američka raketa, traži metu čitaoca. O smislu i značenju pisma odlučuje ne samo pisac, nego i čitalac, koji je i važniji. Što će reći da pisac (evo, recimo, ja) zamišlja čitaoca koji ga pita: „Što me, bolan, gnjaviš? Zar ne vidiš da nema kraja belaju i kijametu? Što malo ne ušutiš?“
U vrijeme mog dječaštva i mladosti, u našem stanu u Sarajevu, u dnevnoj je sobi bio veliki televizor, a mali je bio u kuhinji. Kako je kuhinja epicentar svekolikog porodičnog života, mi smo vazda tamo gledali televiziju: moja bi mati kunjala na kauču, a ostali bi (u različitim kombinacijama) sjedili za stolom i gledali, recimo, Velo misto ili Nedjeljom popodne. Elem, tako smo jednom (negdje 1986) gledali kako mađioničar David Copperfield prolazi kroz Kineski zid.
Uđe David tako u neku kabinu naslonjenu na zid, spuste mu roletne, vidi mu se sjenka kako ulazi u zid. Kamera pređe preko zida, tamo instaliraju sličnu (ili istu) kabinu, i Copperfield neoštećen i neoznojen izađe iz Kineskog zida. Tita mi! Ima na YouTube. Mi gledamo, ne možemo da vjerujemo.
Moja mati koja je nekom magijom ostala budna kaže: „Kako to ovaj prolazi kroz Kineski zid?“ Kaže moj stari: „Kako: kako? Uzme i prođe“.
Zbog tog američkog iluzioniste i prevaranta i dijaloga mojih roditelja, te me je davne 1986 spucala važna spoznaja: kako—a bogami i zašto—David Copperfield prolazi kroz Kineski zid manje je važno nego to što je on prvo odlučio a onda i prošao kroz taj zid. Ako hoćeš nešto da učiniš, uzmeš i to učiniš. Suština čina je u samom činu, a ne u pretpostavkama i uslovima pod kojima se taj čin obavlja. Alternativa činu je odsustvo čina—da ne uzmeš i ne učiniš—pri čemu taj ne-čin nikad ne može imati nikakvu vrijednost i značenje budući da se ništa nije desilo. Neko bi—ako ikoga zanima ovo što pričam—mogao reći da je odsustvo čina također čin, ali to bi onda značilo da je moj ne-prolazak kroz Kineski zid (na koji sam se evo maloprije odlučio) nekako usporediv s Copperfieldovim prolaskom. Dočim moj neprolazak zapravo nema ni značenje ni vrijednost, između ostalog i zato što se neprestano ne dešava te tako ne može biti izolovan kao čin u svojoj pojedinačnosti.
Otud ja svakog dana osim vikendom, kad su na sabahu prenosi fudbalskih utakmica iz evropskih liga, suočim s debelim zidom simultanih katastrofa i svega što se dešava, i onda uzmem i prođem kroz taj debeli zid—koji se vazda vidi iz svemira—i krenem da pišem. Kao što nerad ne može imati nikakvih posljedica, tako je nepisanje nedjelovanje. Jedina moguća posljedica nepisanja je ništa—praznina koja nema ni značenje ni vrijednost. Svijet je sve što jeste, što znači da ne nije ono što nije. Svaki čin mijenja svijet, dok ga nečin ničim ne mijenja.
Ukratko, mili čitaoče, izvini što te gnjavim dok se svijet urušava u sebe i što je jedina garantovana posljedica pisanja ove kolumne sama ova kolumna. To je, međutim, jedino što u ovom trenutku za tebe (i sebe) mogu učiniti.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.