Metamorfoza

Nekad se taj osjećaj može usporediti s teškom metalnom kuglom koja melje utrobu, a nekad usporedbe uopšte nema. Taj osjećaj je istovremeno poznat i potpuno nepoznat: poznat je kao strah, ali je i nepoznat kao strah bez presedana, strah od onoga što je do tad bilo nezamislivo. Takav mi se strah probudio, protegao i počeo da se lakta u utrobi 8. novembra navečer kad je počelo da postaje jasno da će Trump pobijediti na američkim predsjedničkim izborima. A onda potpuno razgaćio negdje u dva ujutro kad sam u, drogiran vlastitim adrenalinom i nevjericom zurio u televizor na kojem su neki priglupi analitičari tabirili gluposti u namjeri da zataškaju svoje prethodne gluposti.

Gospođa se probudila kad sam ja legao i onda smo se pitali šta ćemo sad. Moj prvi instinkt je bio da se izljubimo s Amerikom i ispalimo se gdje nas put odnese, možda u Kanadu, možda u šeher, možda u vražju mater. Iako mi je utrobni strah uveliko razmještao organe, ispaljivanje mi nije palo na pamet zato što sam se bojao za sigurnost svoje porodice ili čak za vlasititu. Nisam se plašio ni rata ni fašizma ni zbjega ni policije ni društvenog rasula ni haosa na ulicama. Te noći jedina nepodnošljiva posljedica izbornog ishoda je bila to da se stvarnost—svijet—u kojoj obitavam radikalno promijenila utoliko što je postala nezamisliva i da je tako čitav spoznajni sistem na osnovu kojeg radi moj skromni um otišao u trumpovski kurac. Drugim riječima, bilo mi je ne samo jasno da ništa neće biti kao što je bilo, nego ni da vjerovatno ništa nikad nije ni bilo kao što je bilo. Kriza je, takorekuć, bila ontološka.

Ovo može da izgleda zakukuljeno i zamumuljeno, ali ja se kladim da je osjećaj poznat svim onima koji su doživjeli početak nekog rata, kad se desi ono što biti ne može. Prepoznat će tako mnogi ono vrijeme kad počne demontiranje, dio po dio, poznate i udobne stvarnosti: kad se ideološki predznaci naglo promijene (JNA, recimo, ispadne srpska operacija), kad se fizički prostor preobrati pa se u brdima iznad grada ukažu neprijateljske pozicije, kad prijatelji postanu neprijatelji a da nikoga osim svojih o tome nisu obavijestili, kad je kontinuitet između sadašnjosti i budućnosti razjeban jer niko ne zna šta će biti, niko, to jest, osim onih koji organizuju čitavu tu transformaciju i koji imaju nalog za likvidaciju svega onog što je do sad bilo.

Postoji u ljudskom umu sklonost ka održavanju kontinuiteta između onog što znamo i onog što ne znamo. Ta inercija poznate stvarnosti—vjerovanje da će sve nastaviti da bude kao što jeste pošto je nezamislivo da bi moglo biti drugačije—fino fercera, a možda je čak i neophodna, u stabilnom društvu, u ljudskoj zajednici neobilježenoj traumom. Ali u trenutku kad se usljed neke katastrofe otvori jaz između onoga što znamo i onoga što dolazi, između prethodnog i narednog života, ta inercija onemogućava da se spozna da je nova situacija već prisutna i da je takva bila već neko vrijeme. Um tada užurbano i očajno traga za znakovima da se ništa zapravo suštinski nije promijenilo, da se još uvijek suočava s tek neznatno modifikovanom i znanom stvarnošću koja po prirodi stvari teži da se vrati u svoju stabilnu poziciju. Kad sam krajem aprila 1992. iz Chicaga zvao svoje roditelje u Sarajevu, moja bi mi majka znala reći: "Evo već se danas manje puca".

Um drugim riječima odbija da prihvati radikalnu, traumatičnu promjenu kao zamislivu i logički prihvatljivu, zbog čega s novim poretkom pregovori počnu čak i prije nego što je prihvaćen kao neopoziv: možda se ipak neće desiti; možda ne može drugačije; možda neće biti tako loše; možda neće mene; možda postoji pozicija u kojoj će sve biti skoro isto kao i prije. Ali tijelo zna da je belaj, obično prije nego što umu išta uopšte padne na pamet, i onda počne ne samo da melje utrobu, nego i da oštri čula i šteluje za signale nove stvarnosti, pune novih opasnosti. Ti signali onom prethodnom—predratnom—umu izgledaju kao buka, kao smetnje na vezama s onim što se zna, kao prašina na policama pojmljive prošlosti. Ali novi um, kojeg tijelo—tijelo koje zna, kao zec u šumi punoj lisica, da nešto ne valja--loži adrenalinom, počinje ubrzano da shvata značaj tih novih signala, iako nije u stanju da ih uklopi u bilo koji prethodno dostupni narativ. Jedinstveni se um, koji, kao golf dvojka, pripada davnim i sretnijim vremenima, raspoluti. S jedne strane, predratni um odbija da prihvati mogućnost katastrofe, s druge strane, ratnom umu sve izgleda kao signal da dolazi kijamet, i nikako da se dogovore.

Prije rata sam uvijek volio lunjati po Sarajevu, da bi mi se, mjesecima prije nego što je zapucalo, u glavi stale ukazivati misli koje su se činile kao proročanstva. Prolazeći pored nekog nebodera, u glavi bi mi se spontano ukazala pomisao: "Vrh ove zgrade bi bio dobro snajpersko gnijezdo". Priviđali su mi se, drugim riječima, snajperi u doba kad je moj predratni um bio uvjeren da će se nekako naći načina da se to izbjegne, zbog čega sam ja te misli tada tumačio kao simptome raspamećenje. Poslije su me u Americi pitali jesam li znao da rat dolazi. Moj odgovor je bio da sam znao sve što je trebalo da znam, ali ipak nisam znao, zato što je moj um odbijao da prihvati mogućnost da jedini život koji sam znao može biti razoren.

S ratom je predratni um okačio svoje kaljave kopačke na klin, pa je moj ratni um spazio da bi Trump lako mogao pobijediti, i da je bijela Amerika horna da se nekom osveti za zamišljene nepravde. A onda je, počevši od okolo devet navečer, moj ratni um, dežurni te, kao i svake druge, noći, počeo da zamišlja svaki detalj nadolazećeg kijamet, istovremeno svjestan da će pod Trumpom biti mnogo, mnogo gore nego što iko, pa čak i ja, može da zamisli.

Otud mi je prva pomisao bila da idem iz ove naopake zemlje, čija je glavna svrha da samu sebe a i ostale laže i ubjeđuje kako je sve onako kako treba da bude, a možda i bolje. Ono čega sam se pribojavao te noći je trijumf ratnog uma koji je svoj na svome isključivo u ratu, kao što sam se bojao i totalne kapitulacije onog drugog, predratnog uma, koji, kakav je takav je, jedini u stanju da zamisli neku budućnost u kojoj se može živjeti. Bojao sam se, drugim riječima, pomračenja uma.

A onda smo se, nakon te noći pune nemirnih snova, Gregor Samsa i ja probudili u Trumpovoj Americi.