Komplikacije

Ona je tada mislila da je bila prejednostavna za moj ukus, mada je na kraju ispalo da je prekomplikovana, što je posebna i duga priča. Elem, istina je da je što je osoba komplikovanija to mi je draža—spasi me, Bože, jednostavnog svijeta. Ali, isto tako mislim da je svako na svoj način komplikovan, da je život, kao entropijska operacija kojom se nakuplja iskustvo, uvijek jedna velika, progresivna komplikacija. Problem je, međutim, u tome što povrh temeljne, rođenjem zadate sitiacije, postoje i one, što bi se reklo, višestepene komplikacije, od kojih mi je najbliža i najmilija izmještenost, to jest, (i)migracija.

Uvjeren sam da ništa ne zakomplikuje osobu kao izmještanje i migracija, pošto taj migrant u novu zemlju—ili čak staru, ako obiđe pun krug—sa sobom donosi nepregledno iskustvo prethodnog života, što uključuje ne samo matičnu kulturu i jezik, nego i one nebrojene sitnice i detalje, ona sjećanja i dogodovštine koje u matičnom kontekstu imaju vrijednost i značenje, a u ovom novom su opskurni i neprevodivi. Istovremeno se iskustva u novoj zemlji nakupljaju i mijenjaju tu osobu, i to retroaktivno. Ono što je nekad bilo nije više kao što je nekad bilo; sad sam ono što nikad prije nisam bio, ali sam nekako od toga što sam prije bio postao ovo što sam sad. Ako je data izmještena osoba napustila tzv. rodnu grudu zbog rata ili nasilja, zbog toga što je neka grupa šupaka odlučila da joj na gorespomentoj grudi nema mjesta zato što se netipično preziva, trauma, naravno, čini tu čitavu ontološku zavrzlamu još složenijom. Čak i ako se ta prošlost, to prošlo sopstvo, transformišu nostalgičnim operacijama, dolazi do izvjesnog uduplavanja pošto ja-sada/ovdje i ja-nekada/tamo moraju istovremeno da operišu iako je kontinuitet među njima u najboljem slučaju lohotan. Nepotrebno je reći da ta uduplanost često nalazi kako izraz, tako i izlaz u dvojezičnosti (ili višejezičnosti), pošto jedan jezik više nije dovoljan da izdevera s konstantnom zavrzlamom.

Migracija usložnjava identited i jezik, te tako i odnos prema sebi, pri čemu je taj prelaz od sebe-nekada/tamo i sebe-sada/ovdje uvijek i nužno narativna operacija—migracija jest jednako naracija. Za nekoga, recimo, ko je već sklon pričanju priča i ko ih, da se ne lažemo, i piše, naracija je zapravo jedino utočište. U pričanju priča to se duplo sopstvo naracijom ujedinjuje, tu je jedino kod kuće, tu nekad može sjest' i u barem na brzinu kafu popit'.

Otkako sam napustio Sarajevo i Bosnu, kad me neko u Americi, a i šire, upita: "Šta si ti?", ja volim odgovoriti: "Ja sam komplikovan". Spočetka, to mi je bio odgovor iz lijenost ili inata—mrsko mi je bilo da se objašnjavam, a i kontao sam: "Ko si ti, jarane, da ja tebi dođem objašnjenje?". Poslije sam se time počeo, de facto, i hvaliti, a i skupljati komplikovane prijatelje i poznanike—kao što me je bivša žena dijagnosticirala, najviše volim komplikovan svijet. Spasi me, Bože, onih koji se znaju i vole objasniti. U neka doba sam počeo vjerovati da su budućnost čovječanstva komplikovani ljudi koji žive u komplikovanim sredinama i/ili učestvuju u komplikovanim migracijama—ljudi koji će moje kćerke akobogda postati.

Jednostavna i porazna historijska činjenica je da nacionalisti, fašisti i svekolika totalitarna bagra mrze složen svijet, mrze migrante, mrze komplikovane identitete, mrze višejezičnost, mrze sve one koji se ne uklapaju u njihov narativ kolektivnog historijskog ovaploćenja, u kojem pojedinačne priče imaju vrijednost samo ako prate i potvrđuju preodređenu ideološku putanju. U nacionalističkom diskursu, onima s komplikovanim, (i)migrantskim identitetitema nikad nije vjerovati pošto takvi u bilo kojoj nacionalnoj državi nikad ne mogu biti potpuno odani i poslušni građani. Njihovo prisustvo u nacionalnoj tvorevini je uvijek uslovno, zavisno od ponašanja i pokazane lojalnosti.

Nacionalizam/fašizam se zasniva na konceptu nacionalne suštine—svaki pripadnik date nacije u sebi, magično, sadrži istu nacionalnu suštinu kao i svi njegovi sunarodnici, i ta se suština može izraziti i ovaplotiti samo u nacionalnoj državi koja je ekskluzivno (a često i genocidno) dizajnirana za one koji vrednuju tu suštinu i koji znaju ko su i šta su. U nacionalnoj državi, oni komplikovani su u najboljem slučaju nagurani u kategoriju "ostalih", dok su u najgorem slučaju nagurani u konclogore.

Jedan od glavnih razloga što su raznovrsni nacionalisti/fašisti rado i predano antisemiti je to što Jevreji, budući dijasporično povezani diljem svijeta, narušavaju eksluzivitet tog nacionalnog prostora. Otud je, na primjer, glavna optužba Henrija Forda, oca američkog industrijskog kapitalizma i strasnog antisemite, izražena u pamfletu Internacionalni Židov (The International Jew) bila da "Židov ne učestvuje u nacionalnim lojalnostima i predrasudama sa istim intenzitetom kao onaj koji je tu rođen; Židov je uvijek bio kozmopolita". Slično tome, islamofobija se hrani prerasudom da su Muslimani nekako suštinski otporni na demokratiju ("Židovska priroda je autokratska", tvrdio je Ford.) i da će svojim prisustvom i suštinskim sklonostima prema terorizmi i autokratiji pojebati milu nam slobodu, tim više što je islam "globalna" religija. Bilo koja sorta imigranata čije lojalnosti nisu ekskluzivne narušava operacije države koja se zasniva za nacionalnoj suštini i s tim vezanim sistemima nacionalne odanosti. "Ako mislite da ste svjetski državljanin (citizen of the world)", objasnila je nedavno Theresa May, britanska premijerka, "niste ničiji državljanin (citizen of nowhere). Ne razumijete šta biti državljanin znači".

Čak i u najboljem slučaju, (i)migrantsko državljanstvo je uvijek uslovno—tj. mora se (pravno) pokazati da si jednak onima koji su postali državljani čim su se iz majčine utrobe ispilili. Migranti i izbjeglice koji pokušavaju da se upišu u neki nacionalni domen—Trumpovu Ameriku, recimo—nacionalisti/fašisti vide kao infekciju čije će samo prisustvo oštetiti nacionalno tijelo koje već ionako pobolijeva zbog onih takvih koji su već tu. Biti komplikovan znači stalno biti pod sumnjom i prismotrom, stalno se nalaziti u situaciji da moraš uvjeravati neke domaćine i domoroce - one koji oduvijek znaju ko su i šta su, oni čije su priče već ispričane - da si legitimno ljudsko biće.

Mora se, međutim, priznati da su nacionalisti/fašisti u pravu: prisustvo ovih novih i komplikovanih zaista mijenja njihovu novu zemlju. Samo što fašisti ne znaju da je činimo komplikovanijom, bogatijom, pametnijom. Bez nas, sve bi bilo puka, priglupa, zločinačka trumpovština.

Spasi nas, Bože, onih koji niotkud nisu došli.