Sretna li vam Nova godina!

Kasnio sam na žurku za pedeseti rođendan jedne prijateljice, koja se održavala na četvrtom spratu. Nisam, međutim, imao ulazni kod i kad sam spazio dva čovjeka i dvije žene kako nešto čekaju blizu lifta u zgradi, mahnuo sam im da mi otvore. Najviši i najćelaviji u grupi me je pogledao u oči i prezrivo odmahnuo glavom. U tom trenutku sam odlučio da se pravim da sam ga pogrešno razumio, pa sam počeo da zovem asistenticu moje prijateljice koja je sve organizovala, ali je nisam mogao dobiti. Tokom svih tih aktivnosti u meni se smrzlo govno, te sam još jednom rukama zamolio ćelu da otvori vrata da ga nešto upitam. Ponovo je odmahnuo glavom. Kad je jedna od žena krenula da otvori vrata, zaustavio ju je, i onda im je nešto bilo jako šega.

Te sam tako ćelu, čim sam stupio u zgradu, sasuo u raznovrsne i jezički bogate pičke materine, što je dovelo do situacije u kojoj su on i njegov jaran, veličine dvorišnog patuljka, blokirali lift ne dozvoljavajući mi da se iz svega toga izmaknem. Tu smo vrištali jedan na drugog, pehlivanili se u visokim registrima. Bio sam potpuno svjestan da bi samo jedan dodir među našim nahajcanim tijelima doveo do ozbiljnog fizičkog prepucavanja, ali sam se suzdržavao. Dvije su žene sve vrijeme šutjele i držale se podalje. Nakon što me je muški dvojac počeo vrijeđati po etničko-imigrantskoj osnovi, nazvavši me Polack (što je pogrdna riječ za Poljake, te tako i srodne Slavjane) i preporučivši da se vratim u svoju jebenu zemlju a isto tako i da naučim engleski ako hoću ovdje da živim, podigao sam ruku u poziciju spremnu za štociranje.

Nisam, međutim, ćelu opalio štocom. U svom tom agresivnom, mužjačkom ludilu bilo je teško razbistriti šta me je sprečavalo da ga nokautiram, ali mi se sada čini da je glavni razlog to što su moji oponenti bili Latinosi, obilježeni imigrantskim iskustvom, te tako, čak i u tom suludom trenutku, braća i drugovi, da im jebem sve živo i mrtvo. Neću tvrditi da sam to u tom trenutku pomislio, ali sam bio svjestan da bismo u nekoj drugoj situaciji mogli zaigrati lopte, popričati o koječemu, uključujući i o mržnji prema Trumpu i njemu sličnima. U ovoj situaciji, međutim, ćelo i njegov patuljak su me zvali bijelim smećem (white trash) i zahtijevali da im se izvinem za svoje ponašanje, na šta sam im ja predložio da se idu jebat'. To što se nismo potukli moje je najveće dostignuće u 2016.

Ali sam poslije danima - koliko jučer - zamišljao alternativni ishod sukoba, u kojem bih ja spektakularno nokautirao prvo ćelu a onda i patuljka, dočim bih sa sadističkim merakom zavrnuo ćeli uho klempavo i pristojno zatražio da mi se izvini ako neće da mu to uho otkinem. Istovremeno sam prepoznavao te svoje fantazije o odmazdi kao jedan od ključnih simptoma trumpističkog stanja svijesti. Čitava Trumpova kampanja je zapravo bila zasnovana na obećanju odmazde prema svim nebijelcima koji se kurče, prema ženama i homoseksualcima, prema imigrantima i muslimanima. Trump je izabran kao kazna, kao štoc u facu svima onima za koje njegova polovina Amerike misle da su to zaslužili, kao batina kojom će nas tući dok ne shvatimo gdje nam je mjesto.

Drugim riječima, Trump mi je bio, a i sada je, u glavi. Ali u toj glavi nas ima još: postoji i onaj Hemon koji se ne bi nikad, ni po kakvoj osnovi, spustio na nivo na kojem je prihvatljivo da se ljudi vrijeđaju po rasnoj, etničkoj, vjerskoj ili bilo kojoj drugoj osnovi koja ih svodi na puki uzorak neke imaginarne, stereotipne grupe. To je isto onaj predstavnik mene kojem je kad se usred noći probudi likvidacija trumpisma prva i glavna misao, od koje ne može da spava. To će reći da je u glavi borba neprestana, kao što je i oko nje. Nadam se tako da se i u ćelinoj glavi, kao i u patuljka mu, odvija sličan sukob, da je s jedne strane uma onaj ćelo koji reprodukuje rasističke, antimigrantske uvrede kojima je možda bio i sam izložen od strane nekog trumpiste tog istog dana, a s druge neko kome je možda sutra žao što je nekog slavjanskog imigranta, svog čikaškog pobratima, pustio da se pred vratima smrzava na temperaturi od minus dvadeset (onih) stepeni. Problem je u tome što je ta umna borba više nego išta drugo posljedica katastrofalnog ljudskog poraza nakon Trumpove pobjede na izborima. I ćelo i patuljak i ja smo kontaminirani trumpizmom, čija nam se psihopatologija u umove instalirala kao trakavica.

To stanje svijesti mi je, nažalost, još od prije - još od onog rata - poznato, ta mentalna situacija u kojoj se borba sa svijetom odvija kako na ulici tako i na potezu između lijeve i desne sljepoočnice. Isuviše mi je poznata ta stalna uzbuna zato što među svima nama koji u mojoj glavi živimo ima sabotera, provokatora i izdajnika koje treba razotkriti i likvidirati prije nego što mi Gestapo zalupa na vrata. U glavi su mi, takorekuć, nonstop Otpisani, a nova sezona je već zakazana za 2017.

Jedna od posljedica te borbe neprestane je opsesivno prisustvo u sadašnjosti, u kojoj je prošlost, naročito ona dobra, prisutna samo kao daleko, snovito sjećanje. U situaciji u kojoj se radi o glavi, sve što je bilo nekad bilo je u maglovitom, halucinatornom prethodnom životu, prije ove sulude reinkarnacije, kad ovaj skromni um nije bio do vrata u svim ovim ultradijalektičkim fekalijama, kad se činilo da su stvari i situacije bile vrijedne same po sebi. Sjećam se tako Božićnog ručka kod teta-Jozefine i čika-Martina, sankanja na padini ispred moje zgrade, studenta koji dođe na vrata da prodaje UNICEF-ove novogodišnje čestitke, mirisa sarme koja se krčka na šporetu, uzbuđenja vezanog za pripreme i onda dolazak te famozne Nove godine, a i razmjene poljubaca i čestitki u ponoć, i pjesme i pijanstva i fatanja u mraku tuđe spavaće sobe, i novogodišnjeg koncerta u Beču, nakon kojeg onda ide prenos skokova iz Garmisch-Partenkirchena, i neki Juka Peka koji lebdi u zraku dok se mamurne oči sklapaju za dremku. E ova sezona neće biti ni nalik na ova prahistorijska sjećanja. Počet će, a i završit će se borbom i dok god se čuje puška s Ljubinog groba i Chicaga, znajte da još ima živih proletera.