(Život) i smrt čovjeka na Balkanu

Piše: Ahmed Burić

Bolesni narod(i) ili kako smo svi mi djeca (pogrešnog) vremena

Ove godine Sarajevo Film Festival je snašlo da bude usred jula, pa je malo teže po vrućini pratiti sve što se događa. Što se tiče programa, uvijek sam gledao da se uvalim negdje u “off” u neko manje kino koje ne postoji tokom godine, nego oživi u vrijeme SFF-a. Tako je s “kinom” Laško Summer Nights, pored Zemaljskog muzeja kojem Vilsonovo šetalište daje malo hlada pa se film može više nego ugodno pogledati u vrlo pristojnim ležaljkama za plažu i “Vatrogascem”, koji je, inače, dvorište Vatrogasnog doma u kojem vrijedni borci protiv vatre, kad je lijepo vrijeme, igraju odbojku i odnedavno košarku.

Mentalitetska crna komedija

Tako je, vele, i u otvorenom kinu Novi Grad do kojeg nisam uspio “dobaciti”, a tako je, već odavno u Metalcu, gdje nekoliko hiljada ljudi svake večeri u toku Festivala može pogledati film. Tako umjetnost oplemenjuje prostor i grad, i tako je s ovim Festivalom. Možete biti protiv načina na koji neki ljudi rade neke stvari, ali protiv rezultata – ne možete. To je, kad govorimo o festivalima, najvažniji događaj u regiji. Kojem , eto nije puno naudilo ni “šetanje” po kalendaru, inače nezamislivo negdje u “normalnom” svijetu, gdje se sve zna, u minutu i u euro, odnosno u cent. Balkan, tako pored stalnih muka kako preživjeti u njemu, nudi i neka lijepa iznenađenja.

Baš takvo, filmsko i ljudsko iznenađenje dalo se doživjeti prošlog ponedjeljka, kad je na programu “Open Air” prikazan film srbijanskog reditelja Miroslava Momčilovića “Smrt čovjeka na Balkanu.” Radi se no-budget crnoj komediji koja govori o tome šta se desi kad se u komšiluku, u stanu u kojem živi kompozitor, začuje pucanj kojim je komšija “malo osobenjak, ali zlato od čov(j)eka” prekratio svoje životne muke. U narednih 80 minuta koliko film traje, u jednom kadru se odvija “mentalitetska” crna komedija.

Mrtva Cesena iz nule u keca

U cijelu stvar, odnosno u stan samoubice-kompozitora, prvi upada Aca, izbjeglica iz Bosne (Emir Hadžihafizbegović, odlična uloga), majstor zlatnih ruku, jedan od onih koje je život naučio da rade sve, osim da budu mudri. Njegova žena Nada (Nataša Ninković) uredno donese ručak u sobu s pokojnikom, a kad vidi mrtvaca – ode da se “isfrizira”, jer je komšija bio poznat čovjek pa može doći i televizija. Onda ulazi komšija Vesko. Njega igra Rale Milenković, našoj publici nešto manje poznat glumac, ali fascinantan u ulozi “pravog” proizvoda devedesetih – lokalnog “džibera” koji nema ni zanata ni pameti a zna sve, ali u suštini nije loš.

I počinje tužna ali smiješna, paradoksalna ali logična, kamerna ali grandiozna, “mala” ali velika tragikomedija u kojoj se, slično kao u maniru kultnih radova Dušana Kovačevića, događaju nevjerovatne stvari: od svirke na afričkom instrumentu u pokojnikovom stanu, preko žala za njemačkim alatom koji je pokojnik obećao pokloniti, ali on sad nema čime dokazati. Stvar se kasnije nastavlja čudnim faktom da na lice mjesta prije dođe pogrebnik, nego hitna pomoć, a kad dođe policija sve se pretvori u farsu u kojoj isplivavaju najgore i najbolje osobine naših naroda, od kojih je možda “najjača” kad bolničar koji treba da pomogne doktorici da ustanovi smrt, čeka da mu “prođe” listić s kladionice pa pali tv i uredno kuka.

Ili kad nasilni policajac shvati da se cijela situacija snima web kamerom i počne lupetati budalaštine. Ovo je potresan, poučan i zabavan film za koji nije ni čudo da je dobio devet nagrada na tri festivala, od toga i prestižnu u Karlovym Varyma, prije nekoliko dana.

Kad smo prestali biti ljudi?

No, najvažnija crta ovog filma nije ni njegov uspjeh, ni komunikativnosti, ni sondaža društva, ni oskudica i potreba iz koje je nastao. Ono najbolje u njemu je dubinska ljudskost, i fascinacija manama sredine o kojoj se govori. Sam reditelj je na poklonjenju ekipe nakon filma kazao da je jednom u životu prisustvovao sceni u kojoj je u klubu za stoni tenis u njegovom komšiluku pozlilo čovjeku, koji je umro, a da pritom hitna pomoć nije došla. Igrači su, uredno, nastavili svoje mečeve, obilazeći mrtvaca koji je tu, opet uredno ležao, i čovjeku nije bilo spasa. Momčilović je time bio inspirisan za ovaj film, a utvrdio je da “ili je stoni tenis postao ekstremno zanimljiva stvar, ili smo mi prestali da budemo ljudi.”

Biće da je ovo drugo. Ali, biće i to da smo mi svi djeca pogrešnog vremena i da nam se valja boriti s tim sve dok ne dođe ta “smrt čovjeka na Balkanu.”

Dokumenti i imenjak

A svako od nas ima odgovornost za ono što nam se dogodilo. U našem slučaju ta tačka prekida je - Srebrenica. To sam, po hiljaditi, shvatio ušavši u galeriju 11.07.1995. Ne znam čijim je novcima otvorena, ne znam ni ko je izvođač radova, ne znam puno toga, ali znam da je najveći teret oko toga podnio Tarik Samarah, kolega fotograf koji je napravio fascinantnu monografiju, a onda “nastavio priču” i učinio da Sarajevo dobije još jedan oplemenjen prostor, kod katedrale.

No, ono što me najviše “zdrmalo” u toj prostoriji nisu bile Tarikove sjajne fotke, nego slike iz dokumenata, fotografije strijeljanih tih vrelih dana negdje tamo iza fabrike akumulatora ili u šumi, ili ne znam više gdje. Dosta njih je na tim dokumentarnim fotografijama nasmijano, a dosta ih je i u uniformama JNA. Na jednom spisku ubijenih vidio sam ispisano svoje ime i prezime. Doduše nešto drukčije jer je iskorištena “turska” verzija imena Ahmet, pa je pisalo Ahmet (Ahmo) Burić. On je jučer, zajedno sa još 519 svojih sugrađana ukopan u mezarju Potočari. Neka mu je rahmet. 

Zurio sam u fotografije i pokušao pogoditi ko je taj moj imenjak i prezimenjak ubijen , vjerovatno, samo zato što se tako zove. Je li to onaj sa osmijehom šereta što liči na Jovana Janićijevića Burduša, legendarnog glumca ili onaj s natapušenom frizurom koji podsjeća na Safeta Isovića? Ili onaj u gardijskoj uniformi JNA, lijep i prav kao šilo? Izlazeći iz galerije dao sam si zadatak da nađem ko je on bio i, ako budem znao i umio, napišem nešto o njemu.

Zato me pogodila vijest da su na dženazi zviždali pojedinim političarima, najviše Zlatku Lagumdžiji i Bakiru Izetbegoviću. Možete zamisliti šta mislim o njima dvojici? I kako bih volio da ih grupa nezadovoljnih malo, bez duštva njihovih obezbjeđenja, u otvorenom razgovoru, onako “propita”, čime se oni to bave? Takva stvar ne bi imala cijenu.  Ali, što se tiče cijene ponosa ti zvižduci su sramota svih nas.

Jedan dan bez politike

Trebao bi postojati barem jedan dan na kojem ne treba izražavati nezadovoljstvo dnevnom politikom, i jedno mjesto koje nije za to. Zar to nisu Potočari, i zar to nije 11. juli? Zar neke stvari nisu iznad svega, zar se pred mrtvima, još neukopanima, čije kćerke i majke miluju ćefine za nikad izrečeni posljednji pozdrav - ne bi trebalo dostojanstveno šutjeti?

Ali, to kod nas nije tako. Mi smo na Balkanu. Ovdje vladaju endemske bolesti. Kako nazvati ove narode od kojih jedni uz nos prave fešte na dan velikog zločina, drugi ni taj dan ne mogu dostojanstveno provesti, nego ga “začinjavaju” “protestima”, kojih u njihovoj političkoj tradiciji nikada nije bilo, pogotovo ne u pravo vrijeme, a trećima (Božo Ljubić) na taj isti dan igraju kolo za doček u Distriktu Brčko.

Djecom zlog i pogrešnog vremena. Za koje su, u najvećoj mjeri, sami krivi. Osim što smo, zbog manipulacija tragedijom, dovedeni u poziciju da smo uskraćeni za barem pokušaj objektivizacije genocida i smještanja u pravi kontekst, dovedeni smo u autsajedersku poziciju za budućnost. Reperkusije našeg današnjeg odnosa prema sebi samima biti će skoro jednako bolne kao i one kad su ljude s istim imenima i prezimenima ubijali samo zato što se tako zovu.

Jer, ni oni preživjeli baš nemaju svijest niti ideju o tome šta treba učiniti da se zlo ne ponovi.

Jedanaesti juli 2012. nam je to sasvim jasno pokazao.