Teror škoja i šimšir lista
Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba
Klape i sevdah su ušle na mala vrata, a sada su nas potpuno opkolili.
Ne znam kako vi, ali ja u posljednje vrijeme kad čujem sevdah ili klapsku muziku, uredno utrnem radio ili tv. Kako je muzika jedna od najvećih radosti u ovo čemernom životu koje insan može imati, tako je ona i najbitnije privatno utočište. A kako sam zadnjih mjeseci dosta proveo na putu, uglavnom po Hrvatskoj i Sloveniji, može se reći da imam relativno dobru (zvučnu) sliku onoga što se popularno zove region.
Recimo ovako. Kad slušate lokalne radio stanice po Bosni i Hercegovini rijetko ćete naletjeti na neku na kojoj se nakon sat vremena neće ukazati sevdah. Da se odmah razumijemo, u mojoj fonoteci sevdah zauzima posebno mjesto, a kad bi se postavio zadatak pisanja tekstova koje poznajem, vjerujem da bi se iz mene istreslo par stotina tekstova. Nemam prijezir prema tom žanru, smatram ga važnim dijelom (i svoje osobne i opće) kulture, a prijateljstvo s pojedinim izvođačima i tumačima sevdaha u osobnom inventaru spada na posebno, najviše mjesto.
Sedam kroz devet
S druge strane, dobro je i to da mladi bendovi sviraju sevdah (bolje to nego turbo – ćirilicu), i da se različitim interpretacijama obogaćuje žanr, ali treba li nam 617. po redu verzija “Crvenog fesića” ili “Razbolje se šimšir list”? Ne treba, pogotovo kad su na silu ofarbane duginim bojama jazza, pa sad ispada neka strašna mudrolija ako se na početak stavi neki C 7 sa 9 povišenim, a na kraj sličan takav mol. To je osim što se čuje hohštapleraj i besmisleno, jer je sevdah pjevačka muzika, kojoj suštinu određuje interpretator svojim pjevanjem. Ostalo je, uglavnom, pomodarstvo i kič u kojem više nije ni bitno je li neko izgrađen umjetnik sa stavom i karijerom (D. Imamović, A. Medunjanin), ili je izvanserijski pjevački talent (Božo Vrećo) ili, pak, zvuči tragično poput nekih novih “sevdah” bendova, nego to postaje problem duha vremena u kojem se najlakše dolazi do slave (i novca) u osnovi konzervativnim žanrom, pomalo zarobljenom u iste stihovne i melodijske obrasce. Hja, sad bi neki etnomuzikolog i žestoki čuvar tradicije mogao odmahnuti rukom i kazati: “hja, pa i blues i rock and roll su tri akorda, šta sad ovaj pametuje?” , ali tis u se obrasci razvili u million različitih pravaca, dok sevdah uz možda dva ili tri izuzetka, umjetnički gledano, stoji u mjestu. Premalo je tu eksperimenata i istraživanja, a previše mode. U toj poplavi ,naprosto, je premalo igre a previše “biznisa” i to je ono što navodi na ovakvo promišljanje.
Intrade, export – import prošlosti
Tako je, nekako, i sa klapama. Ta muzika je u devedesetim godinama prošlog stoljeća – prema ovom i još nekim mišljenjima najgorem vremenu za glazbu svih vremena – bila jedna vrsta brane pred najezdom tamburica i dance poskočica za jednokratnu upotrebu. Danas se može reći da su klape zauzele ono mjesto koje su imali ovi (polu)žanrovi, jer se ne možete okrenuti a da vas s radija ili tv-a u Hrvatskoj ne sustignu Cambi, Nostalgija, Maslina ili klapa merkantilno - poduzimačkog naziva Intrade.
Elem, šta ko radi, on nju čeka iza škoja, dok burin puše, a nevera se sprema. Ona najčešće ne dođe, a on se žali majci ili prijateljima uz bocu vina. redvidljivo do zla boga, a šteta jer među tim pjevačima ima zaista besmrtnih glasova koji mogu pjevati i neke druge, možda promišljenije pjesme. Svaki narod peva svoju pesmu, rekao bi srpski nadrealista Marko Ristić, i u tom smislu bi bilo malo bolje da se krene u istraživanje i razvoj, jer se tu ipak radi o nečemu nastalom prije nekoliko desetaka, pa i stotina godina. Još je Konfučije rekao da o pojedinom narodu najviše govori njegova muzika. Ako je to zaista tako, a jeste, onda se naš mentalitet sveo na prilično zatvorenu, pomalo provincijsku (zvučnu) sliku svijeta u kojoj se nema vremena prozračiti, pustiti neki novi duh, nego se stalno vraćati unazad, u vječno ponavljanje istog, u stalni krug balkanskih opčinjenosti vlastitom prošlošću iako je ona, uglavnom, crna i beščasna.
Zato sam se nemalo obradovao jednom naslovu u “ Dnevnom Avazu” (hajde da se i to čudo desi!) u kojem se najavljuje festival Kamerne muzike. On glasi: “Vrhunska umjetnost nije luksuz za lažnu elitu.” Stvarno, kad se sve malo protrese ne treba očekivati da narod na dernecima sluša Bacha ili Brahmsa, ali zar smo, zaista, spali na bolest šimširovog lista, koji nas vreba iz svakog zvučnika, na svakom koraku. I prijeti da nas ostavi u vječitom zaboravu. U prošlosti koja pritišće sadašnjost i projicira se u budućnost.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.