Stepenice

Kako će se zvati ljubavi budućih pjesnika? 

Veliki park. Sve opreznije hodaš kroz njega. Prvi put si u grad otišao niz te stepenice. I u gimnaziju, i njima se vratio s mature, u bijeloj košulji blago umazanoj karminom, i nekim neodređenim osjećajem blage krivice. Isprva si brojao te stepenice dvije - pa dvije - pa četiri, pa na kraju osam. 

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Dječije je sujevjerje blesavo katastrofično, sam si sebi nametnuo mantru da prostor između stepenica, i ne samo njega moraš preći u tri koraka. Kamenih bijelih stepenica je, ne hvatajte me za svaku, bilo 28 a bile su od hreše, bijelog kamena koji svojom površinom podsjeća na lice starca na kojem su godine ostavile traga. Ili na fotografije izbijeljelih lubanja u američkoj preriji, koje slika Kemal Hadžić. No, taj je kamen postojan, on “drži” i ljeti i zimi, biva klizav, ali je, valjda, najbolji za to. 

Prijatelj, arhitekt Z., piše: “Takva ti je ta naša Bosna, izvana kao šljiva nepravilna oblika, sve je tralo i prelazilo preko nje, ostavljalo traga, a iznutra je opet tako sočna i probavljiva. Opet su dali ko zna kome da radi one stepenice u parku, i opet će, mislim, krivo napraviti, kao one Kaptolu.” 

Da, sjetim se, onima više ne prolazim otkad su ih “obukli” u drugi kamen, iako pisci tamo imaju spomen-ploče, imam tamo i uklesana imena prijatelja, morao bih tu i tamo proći. Ali, eto nije tako, idem okolo ulicom, tako će možda biti i s ovim stepenicama: i onu široku padinu pored su pretvorili u klasične blokovske stepenice. Hoće li uskoro biti stepenica kojima će se moći ići? 

A. piše iz Španjolske, pita za jednu “mušku” i za “žensku” sevdalinku. Šaljem Vidu Pavlović, pokoj joj duši, Dani dugi, svaki k’o godina. U jednoj drugoj pjesmi, ona pjeva, dozivajući dragog: da mi dođe moje luče / da me ljubi kao juče / pustiću mu pletenice / nek’ napravi stepenice. 

Takvi smo mi: veliki u metafori, u mašti, ali na izvedbenom planu uvijek nekakvi manjkavi, slabi, potkupljivi. Javlja se S. i pita: “Kako je moguće da taj čovjek koji ima skoro apsolutnu vlast, a arhitekt je, može gledati da grad ovako izgleda?” Odgovaram, kako znam: “Naša politika je zlo, ubija odnos prema javnom. Napuniš se parama i zaboraviš na svoje osnovno zanimanje.” 

“Znam, ali kakvo god auto da ima, moraju mu smetati rupe.” – ljutito će. 

S druge strane, nisi mislio da ćeš postati sentimentalan u odnosu na jedne stepenice. Doduše, jednom si zaplakao za drvetom. Jednom si čak i pitao A. kad te je vodila ispod ruke u jednom od tvojih prvih pijanstava –“Što se ono drvo porezalo?” 

Mislim, nije baš pametno to iznositi ovako javno, ali to ti je posao: ne brineš o tome šta ko govori, stalno ti je penjati se i silaziti, stalno biti na stepenicama. 

Sve sporije ideš uz njih, ni traga od onog laganog koraka, možda tako mora. Nekada po dvije, ali najčešće po jednu, tok-tok-tok-tok sve do željenog mira. I slike, koje su sve manje vizualno postojane, i sve više su zvukovi, imena nekih davnih ljubavi, Jelena ili Lejli, kojih je istovremeno u parku znalo biti po petnaestak, u svoja vremena. Danas je mnogo manje ljudi u parku, manje i djece koja se napolju igraju. 

Kako li će se zvati ljubavi budućih pjesnika? O tome misliš gore na trećem katu, u  maloj tvrđavi, u kojoj je ionako previše stvari. I nered. Kao kod ludog naučnika, kaže K. I knjige su naredane jedna na drugu, i one tvore nekakve svoje stepenice. Takav si, voliš imati sve stvari pri ruci, a često ih ne znaš pronaći, ne koristiš tačku i zarez kad hoćeš saopćiti misao, Vonnegut te je poučio da to ne znači ništa osim pokazivanja da si bio na univerzitetu.  U tebi je nekakav kanalizirani haos, najbolje funkcioniraš kad misliš istovremeno na pet stvari, kad ti se mozak pretvori u stepenice, kao u nekim ilustracijama, koje si možda vidio, možda izmislio, šta ćemo sad? 

Ništa, opet uz stepenice, gore prema malom parku na Džidžikovcu, bašti u kojoj si stekao većinu svojih (normalnu čovjeku, uglavnom, nepotrebnih) znanja. Kao recimo da su Butthole Surfersi imali ploču Hairway to Steven, naravno ljutu zajebanciju sa Stairway to Heaven, Led Zeppelina, i ne znaš jesi li se ikada tako smijao, kao ti je Č. saopćio tu informaciju. Stepenice ka nebu i frizura za Stevena, uvijek isti paradoksalizam, tvoje su asocijacije najčešće pomjerene, i tvoja se logika ne bi pokazala bog zna kako uspješnom na psihoanalitičarskom testu, ali uzdaš se u to da je to barem nekome zanimljivo i da će se tu i tamo neko usput nasmijati, ili pronaći nešto istine o sebi u nekima od tvojih riječi. 

Već vidiš more, arhitektura primorskih gradova ti je jasnija od kontinentalne, možda zato što si već u tim godinama da čezneš za obalom, za pogledom u beskraj, možda i zato što si utvaraš, a možda je tako, da su tvoji geni uz stepenice krenuli negdje s mora, nekada davno. 

I. kaže: 

- Za te stvari je najbolja hreša, a može i Brač.       

Može, naravno. 

Na mojim stepenicama stoje ljudi, koje volim. Zatvorim oči, vidim ih, jedno po jedno, u meni su. Razmišljam kako su divni. 

To su oni rijetki trenuci kad pomislim da nešto vrijedim. 

Na stepenicama koje vode ko zna gdje.