Šta, zapravo, mogu te žene?

Piše: Ahmed Burić

Naša politička scena je, objektivno, šuma polusvijeta. Možda bi se u oktobru trebalo voditi osjećajem: najbolje što imamo dale su nam žene

“Svu moć u društvu osobno bih predao u ruke žena, ali ne onih koje žele postati muškarci.” Ovu je rečenicu prije tridesetak godina napisao Igor Mandić, jedno od najsjajnijih pera na prostoru ovdašnjih jezika, polemički i kritički velemajstor čija je uloga u odrastanju generacija na području bivše Jugoslavije nemjerljiva. Knjigu svojih feljtona nazvao je “Što, zapravo, hoće te žene” (što je parafraza čuvene Freudove konstatacije da ni nakon 30 godina istraživanje ženske duše nije shvatio šta žena, doista, želi), sasvim neopravdano, navukao odijum onih koje su se prepoznale u ulogama ekskluzivnih čuvarica te ideje.

Danas, kao što obično biva s većinom pionirskih stvari, ti tekstovi djeluju krajnje naivno i bezazleno, a feminizam više nije tabu niti ekskluzivna ideja. Vjerovatno više nije moguće naći nikog ozbiljnog i relevantnog ko ne bi bio za jednak tretman žene i muškarca u društvu.

E sad, to što se kod nas razlika između privatnog i javnog ponekad pokazuje kao nepremostiv jaz, pa imamo političare koji su vam spremni izdeklamovati sve o spolnoj jednakosti, a ženu im nigdje ne možete vidjeti, druga je stvar. Mi u Bosni i Hercegovini smo ionako uvijek bili i ostali svjetski prvaci u licemjerju, bolje rečeno u vječitoj diskrepanciji između (nikada do kraja definiranih) želja i (nikada do kraja dokazanih) mogućnosti.

U međuvremenu, život je rekao svoje: na stotine sjajnih žena svojim su radom napravile to da se njihov spol ne diskriminira, i te će se stvari, nadajmo se, i ubuduće tako razvijati. Što se onoga što ovo piše tiče, o ženama nije naučio toliko da bi se tim znanjem mogao hvaliti. No, s druge strane, umišlja da zna ponešto o društvu u koje živi. I sve se, nekako, čini da problem učestvovanja u ovdašnjoj politici ne leži u tome što naši političari nisu žene – nego što su, mahom, korumpirani i nesposobni. 

Kako povećati izlaznost

Tako da za naredne izbore, nije dovoljna – iako je poželjna i treba je, svakako, podržati – inicijativa OSCE-a nazvana “Žene i izbori 2012.” Radi se o akciji kojom bi trebalo povećati učešće žena na listama na lokalnom nivou i povisiti izlaznost, za koju se očekuje da će na sljedećim izborima biti najmanja u političkoj historiji BiH. 

“Najboljim” đacima u slijeđenju ove “evropske” ideje pokazala se Naša stranka koja je kandidirala čak 4 žene za načelnice sarajevskih općina. To se može pokazati efektnim, jer je veliki broj onih koji u oktobru nisu mislili ni prići glasačkoj kutiji, možda razmisle da, ipak, iskoriste svoje pravo i ne ostanu šutljiva većina koju niko, ionako, ni za šta ne pita.

Ovo društvo je dominantno muško. I neuspješno. “Muška” politika “radi” na principu: ja tebi – ti meni, odnosno “za javnost dušmani, u srcu jarani.” Naša politička scena je puna korumpiranih, samoživih i bezobzirnih tipova koji pune džepove nalazeći stalno nove puteve da državu i društvo ostave nefunkcionalnim. I to, zasad, nema ko zaustaviti. Pitanje je, dakle, mogu li to žene?

Iskreno, šanse su vrlo male. Za suštinsku promjenu u društvu koje je dubinski korumpirano i naci(onal)izirano, neće biti dovoljno promijeniti većinski spol nositelja funkcija. Treba promijeniti spol cijele politike. Jer, ovo prvo bi bila plastična operacija. Ovo drugo možda može biti izlaz. Ali, na dugi rok. Jer, i  na ulaznim vratima i na kraju ovoga svijeta stoji – žena.

Dakle, naivno je vjerovati da bi nekoliko žena eventualnih načelnika iz temelja promijenila stvari. Nijedna od njih nema čarobni štapić. Ali, to nipošto ne znači da ne treba glasati za njih. Upravo suprotno, njima se zaista mora omogućiti da pronađu put ka ostvarivanju sloboda. Gore teško da može biti, pa treba barem pokušati.

Glas za osjećaj

Gledano s nivoa strategije, barem kad je Sarajevo u pitanju, najjačeg keca iz rukava potegao je SBB, s kandidaturom Dragana Vikića za načelnika Općine Centar. Heroj s ratnim zaslugama oko čijeg odlaska u penziju se, sasvim nepotrebno, digla velika prašina, dosad nije bio politički aktivan i sasvim je moguće da će ljudi mahom glasati za njega, i to po oprobanom receptu, vrlo sličnom onome po kojem je Željko Komšić dobio većinu glasova za Predsjedništvo BiH. U tom smislu jedini ozbiljan protukandidat mu neće biti Lejla Somun–Krupalija, nego dosadašnji načelnik Dževad Bećirević. Protiv njega Vikić i ne mora imati tako jaku informativno-bezbjedonosnu strukturu kakva je Avazova mreža. Biće sasvim dovoljno d se postave neka pitanja vezana za upravljanje objekata u vlasništvu Općine Centar. Koja će SBB, zacijelo, postaviti. Preko Avaza, ali i na neki drugi način.  

Biće, svakako, zanimljivo pratiti nadolazeće lokalne izbore, jer će se na njima provjeravati i čvrstina nedavno uspostavljenih “koalicija”. Nakon svega, ostaje jasno da nema više razloga da se misli da neka od partija nudi različitu viziju ili ideološku platformu za poboljšanje uslova života ili za razrješenje krize. Većina političara gledat će da zadrži one privilegije koje su ostvarili i da za sebe i partiju koja im je obezbijedila da budu gdje jesu uzmu što veći dio (već dobro načetog) kolača.

Teško je biti pametan i naći pravi put u toj šumi polusvijeta, što naša politička scena objektivno jeste. Možda se treba povesti za osjećajem: najbolje što imamo dale su nam žene.

Treba li i hoće li biti moguće vratiti nešto od toga na sljedećim lokalnim izborima?