Savezno sranje

Svejedno je ko će biti selektor, dok Savez ovako “radi”: zašto, dovraga, imamo pravo znati kolika je cijena Capella u Moskvi ili Halilhodžića u Trabzonu, a nemamo koliko zarađuju pojedinci u Savezu, uključujući i selektora.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Ibrahim Adilagić, Muhamed Begagić, Ivan Beus, Josip Bevanda, Amer Halep, Senad Islam, Mato Jozić, Mile Kovačević, Dragan Kulina, Darko Ljubojević, Ivan Perić, Nurdin Peštalić, Milorad Sofrenić, Zlatko Spasojević.

Znače li vam išta, ovako poredana, ova imena? Ne baš. Vjerovatno ni drukčije poredana ne bi značila dok vas neko ne bi podsjetio da u Bosni i Hercegovini postoji Nogometni/Fudbalski savez koji ima svoj Izvršni odbor. Zadatak tog odbora je, između ostalog, da izglasa (ne)povjerenje selektoru i da svoje odluke obrazlaže. Istina, nikada nije čuo da iko iz Saveza to radi: Izvršni odbor se sastaje po hotelima u predgrađu, predsjednik Saveza od kamera i diktafona bježi uspješnije i od (bivšeg) selektora, kazne za klubove se određuju dok se popije boza u nekoj od slastičarnica na Slatkom ćošetu. 

Fudbalski/Nogometni Savez BiH je poput većine političkih institucija u BiH, otuđena, neprovjetrena, finansijski netransparentna, nesolidna “institucija” koja se prema javnosti, pa i (određenim) klubovima odnosi poput maćehe, a preko “svojih” novinara šalje lažnu sliku. Kako drukčije objasniti “vijest” koju je “najtiražnija dnevna novina u BiH”, taj karcinom ovdašnjeg novinarstva u beskrajnoj terminalnoj fazi, objavila. Radi se, naime, o tome da neimenovani izvor blizak NS/FS BiH u Avazu ustvrdio da su se za upražnjeno mjesto selektora javili Giovanni Trapattoni, Alberto Zaccheroni i Lottar Matthaus.

Slučaj Adidas

I dok “javnost” (aktivna samo kad su u pitanju takve stvari) “predlaže” Halihodžića, Bajevića, Prosinečkog ili nekog o kome ne možemo ni sanjati, proturaju se ublehe. U kojima još samo Jose Mourinho neće preuzeti selektorski posao u BiH, jer nema obraza zbog toga što se sir Alex Ferguson odlučio vratiti iz penzije, i pomoći Bosni napaćenoj da se vrati na put stare slave. Kako god bilo, Savezu je, izgleda, ponovo uspjelo da priču s onoga “šta i kako se radi”, prebaci na labavi teren i pred sve nas postavi dilemu - “ko radi”. I zapali još jedno pirotehničko sredstvo koje će svojom maglom omogućiti muljatorsko-mufljusku praksu kojom se bave. 

O čemu je riječ? Da je Safet Sušić, sad već bivši selektor reprezentacije BiH u fudbalu, nakon pobjede s Iranom na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, odstupio sa selektorske stolice, i zbog loše atmosfere u javnosti zbog poraza od Nigerije - dao ostavku, danas bi među Bosancima i Hercegovcima bio neka vrsta mitske ličnosti. Neka kombinacija Alije Đerzeleza i Alije Izetbegovića, kojem ni najveći protivnici ne bi mogli odreći vrstu hrabrosti i poštenja. Što je najvažnije, otišao bi kao Neko ko se uvijek može vratiti, pomoći kad “zapne”, pa i dočekati penziju u selektorskoj fotelji zemlje u kojoj je bio možda i najbolji igrač svih vremena. Ovako, iako najuspješniji selektor otkad reprezentacija postoji, s pozitivnim skorom, odlazi ponižen, i nikako ne može da se načudi da je kad je dolazio bio najpopularniji čovjek u BiH, a sada… 

A sada su, zbog nedostatka bilo kakvih informacija počele kolati raznorazne priče. Jedna od njih, naime, govori da je Sušić nakon Mundijala u Brazilu bio spreman otići podignute glave, ali da se u tom viteškom odlasku pojavila prepreka. Radi(lo) se, tako barem kažu priče, o basnoslovnoj odšteti  osiguranoj od ugovora s “Adidasom”. Tu odštetu treba isplatiti sada, jer je ugovor prekinut prije roka. Tada je, veli neimenovani izvor, al' nešto validniji od onoga ko postavlja Trapattonija za selektora BiH, Sušićeva ostavka prolongirana, Izvršni odbor “smiren”, a bivšem se selektoru ima isplatiti ostatak od oko milion i po maraka.

Sve i da je ova priča potpuno izmišljena, ostaje pitanje: ko su tipovi koji ne daju da znamo kolika je plaća selektora? Zašto, dovraga, u svojoj zemlji nemam(o) pravo znati koliko zarađuje trener, kad uredno znam(o) koliko, recimo, Fabio Capello zarađuje u Londonu ili Moskvi, i(li) kolika je cijena Vahida Halilhodžića u Trabzonu ili Kairu?

Nepravedno je mrziti Papeta

Odgovor se čini jasan: zbog Saveza, i sranja, pardon, stanja u njemu. Nekada, u zemlji za koju se govorilo da nije slobodna, najviši rang nekog statusa i nekog problema bio je – savezni. Danas je tako da Savez umjesto rješavanja problema, iste proizvodi, a kad dođe do grla onda Neko neimenovan u igru “ubaci” Trapattonija. Da od magle, kao od baklji zasuze oči. I da se opet ništa ne vidi.   
Selektor Srbije Dick Advocaat je nakon poraza od Danske 1:3 podnio ostavku, i bez odštete se vratio u Holandiju, izjavivši. “To je logična odluka,  jednostavno nisam htio uzeti novac, a savez je tako mnogo uštedio. Moram priznati da je to njima bilo nevjerovatno, jer ranije nisu imali slična iskustva.”

Na kraju, ispada da je svejedno ko će biti izabran za selektora: ma koliko Vahid Halilhodžić bio stručan i beskompromisan, i ma koliko mu imponiralo da u zemlji iz koje je, praktično, svi traže da on bude “taj”, mora biti svjestan da ga čeka Savez u kojem je omogućeno da njegovi dužnosnici ne preuzimaju nikakvu odgovornost, i ne snose nikakve konsekvence. Zato je u krajnjoj liniji danas nepravedno mrziti Papeta, a ne reći ništa o “instituciji” u iz koje odlazi. Ostavljajući stanje u Savezu. Savezno sranje.