Pusto tursko: Čekajući Sulejmana

Koja je sličnost između događaja na političkoj sceni i trenutno najpopularnije turske serije u regionu?

Piše:Ahmed Burić

Eto, gotova je još jedna, u suštini, tragikomična epizoda ovdašnje vlasti: nije ni čudo što bruxelleski birokrati, čiji je jezik toliko uopćen da ga, valjda, ni sami ne razumiju u svojim izvještajima Bosnu i Hercegovinu zovu “basket case”. Korpa, i to za otpatke, korpa u kojoj sve prolazi i sve može, ali jedno ne biva. Da vlast pokaže minimum odgovornosti i poštovanja svojih građana, i da svojim biračima iskreno kaže prave razloge unutrašnjih trvenja i raspada Partije koja je na prošlim izborima osvojila najviše glasova.

Tako je Željko Komšić – po sistemu “rek’o pa porek’o” – ušao u plejadu likova s kojima se komotno mogu zbijati šale. Kao i u slučaju prvog davanja ostavke kantonalnog ministra obrazovanja Emira Suljagića, on je otišao pred svog Gospodara, tamo u društvu seiza, valija i pokoje hanume iskazao svoje nezadovoljstvo i povukao se, sve u najboljem svjetlu fenomena koji se nekada – za “pravih” komunista – zvao “drugarska kritika”.

Potraga za “žrtvom”

Radi(lo) se, naime, o čudnoj kombinaciji nagodbe i ucjene u kojoj se onome ko ukazuje na “nepravilnosti” oda “priznanje” da je učinio nešto veliko važno, odnosno dozvoli da zagalami više nego što je uobičajeno. Istovremeno, onima zbog kojih se diže prašina (D. Hadžić, M. Ivanišević, L. Korać, N. Nikšić …) ne dogodi se ama baš ništa i oni uz opomenu nastave sa svojim (ne)radom.

Biće da je dobri i naivni Željko precijenio svoje objektivne mogućnosti u sagledavanju želja svoje partije da se, iskreno, obračuna sa korupcijom u vlastitim redovima i nezakonitom bogaćenju u društvu u kojem vlada.

Ova trakavica oko SDP-a već zaslužuje kakvu humorističku seriju, neki South Park u kojem će likovi biti urađeni na adekvatan način, u (h)umornom kontekstu koji “pleše” između farse i groteske. Tu je i mali prijedlog za naslov: “Osveta slatka Zumbulage Zlatka.” I savjet: samo pratite šta će se u narednih šest mjeseci događati sa Željkom Komšićem, i biće vam jasno o čemu se u ovoj priči radi.

Suljo i Helsinški komitet

E, dobro. Ovome pisaniju povod je trebao biti jedan drugi vladar, koji je kako na ovome, tako i na puno širim prostorima, prije nekoliko stotina godina bio alfa i omega, ili što se u narodu jednostavno kaže – bog i batina. Popularnost TV-serije o njemu u najbližem susjedstvu i najava da će jedna naša televizija krenuti s prikazivanjem avantura legendarnog Onura iz Šeherzade (Halit Ergenc) u novom sultanovom ruhu, nagnali su ovoga hroničara da se pozabavi fenomenom. Sulejman je, naime, u Srbiji (što baš tamo, he, he!?) ozbiljno prešišao Laru i njezin izbor i sve ostale junake uključujući i već besmrtnog seljaka Radašina i njegovo selo koje gori i babu koja se češlja.

Prvi pogled na njegovo TV-vojevanje po kućama, uglavnom, nezaposlenih komšija ukazuje da se radi o romantiziranoj boljoj osmanskoj prošlosti kojoj je primarni zadatak da bude trgovačko-ekonomska prethodnica turskim ulaganjima u zemljama Zapadnog Balkana. Iz vizure ove serije digitalizirani dvor na Bosforu izgleda kao HBO-ove i BBC-jeve koprodukcije o Rimu ili Camelotu, u kojem pravedni Sulejman zauzima Beograd bez ubijanja i mučenja zarobljenika. Sulejman/Onur/Halit u toj priči dijeli ljudska prava kao, otprilike, Helsinški komitet a Srbi ne samo da se ne protive njegovom dolasku, nego sa sve osmijesima prianjaju na gradnju Kalemegdana i Bajrakli džamije.

Doduše, može biti da se scenaristi, barem u motivima, i nisu previše zeznuli, jer gradnja je gradnja, a para, pogotovo nakon rata, draga svakome poduzetniku (afera Reket?), makar bio i SDP-ovac. Ali je pomalo šaljivo da ukoliko ste upoznati s minimumom povijesnih činjenica iz toga razdoblja šaltati gledaoce kako, naprimjer, Sulejman pred bitku za Beograd dobija vijest da će mu njegova omiljena ljuba, Ruskinja Rokselana roditi sina. Historičari negoduju zbog takvog prikazivanja stvarnosti, i biće ih još, pogotovo kad Sulejman stigne u naše domove, ali to nema veze, za seriju je važno da se gleda. I da Turci “izjelice” gladnom narodu (Zapadnog) Balkana prodaju to što imaju – od digitalnh sapunica do čokoladica koje su bitno jeftinije u odnosu na Nestleove. A liče.    

Žal za mladošću & ludošću

Tako pojedini srpski historiografi smatraju da je odnos prema Srbima prikazan kao suviše blagonaklon u odnosu na stvarnosti, te da je za razumijevanje tog razdoblja najbolje da se čitaju knjige, čak i kad je televizor uključen.

Čini se da cijelu stvar najbolje razumije briljatni analitičar Sprske pravoslavne crkve, esejist i književnik Mirko Đorđević, koji popularnost turskih serija objašnjava ovako: “U novije vrijeme se mijenja slika o epskoj Turskoj i zamjenjuje je Ataturkova iz 1908. reformirana, sekularna. Tu je i uzrečica oko koje se etnolozi spore: pusto tursko. Tu je žal koji prepoznajemo kod Stankovića i Sremca. Postoje istorijski podaci da su se nakon Berlinskog kongresa 1878. Turci i Srbi u Nišu u suzama rastajali. Ta država je bila vojnički ustrojena sa stogim pravilima i planovima za pripadnike svih društvenih slojeva.”

Tragikomediju staru oko sto godina – pojačanu izjavama Reisa Cerića i Bakira Izetbegovića da su Bošnjaci, zapravo, Turci – koliko kasnimo za svijetom, samo je upotpunila farsa oko Željka Komšića. Ali, barem više nemamo dilema: znamo ko je najavio da se 2014. neće kandidirati za predsjednika stranke. Sve ostalo su epizodni glumci, čije pozitivne i negativne karakteristike određuje isključivo stepen njihove odanosti prema Zumbul-agi. Uživajte uz sapunicu, a kad na ekrane dođe Sulejman, tad će vam se učiniti da ste nešto od tog zamazivanja očiju već imali priliku gledati.

Ali, tad će već biti kasno. Kao i za sve one koji su kao Željko progovorili, a onda dobili ferman. Pardon, drugarsku kritiku.