Poštenje i balast

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Lijepo je znati da u ovoj zemlji - u kojem je glavna tema među mladim (i nešto starijima) show Zvijezda možeš biti ti, a duhovne “vođe” poput vladike Vasilija Kačavende snimaju homoseksualne orgije – postoje ljudi poput Selme Spahić.

Mlada rediteljica je napisala pismo velikom pozorišnom festivalu u kojem je kazala da neće doći jer će Festival otvoriti Emir Kusturica. Pismo je napisano kratko i jasno: “(…)Izborom Emira Kusturice za osobu koja će svečano otvoriti ovogodišnji festival jasno ste nam dali do znanja koji je vaš stav. Festival koji ukaže takvu čast Emiru Kusturici ideološki se jasno opredjeljuje, pristaje na nacionalističku retoriku i daje joj legitimitet. Na takvom festivalu ne želim da učestvujem. Moja je etička obaveza da kažem da lično neću doći na ovogodišnje Sterijino pozorje te vas molim da me izuzmete iz takmičarskih kategorija.”

Tako se to radi.

Sve što uv(ij)ek želim reći jeste “ne”

Kako ono reče veliki Malraux: “Slobodan čovjek kaže – ne.” Ne znam kakvo će biti ovogodišnje Sterijino pozorje, ali znam da ću ga pamtiti po tome gestu. Jednom je jednog umjetničkog velikana Iana Durya, čovjeka koji je napisao možda najbolju zafrkanciju s rock and rollom svih vremena “Sex&drugs&rock and roll”, dok je bio bolestan i skoro nepokretan nazvao autor skupih spektakla Andrew Lloyd Webber i rekao: “Ja volim tvoju muziku, radio bih mjuzikl o tvome djelu.” Veliki majstor Dury je kazao: “Ja tvoju muziku mrzim. Nemoj me više zvati.”

Hja, kod nas nije običaj da se ljudi gledaju u totalitetu, nego samo crno ili bijelo. Ili-ili. Sjećam se pogleda punih prijezira koje mi je upućivala sarajevska “kulturna” čaršija kad sam prije nešto malo više od godinu dana napisao da možda nije primjereno da stolice za obilježavanje dvadesetgodišnjice opsade Sarajeva u grad dođu iz Stare Pazove. Naivan kakav (još uvijek hvala bogu) jesam, mislio sam da je te stolice trebalo kupiti u BiH, u Banjoj Luci ili Čitluku, svejedno, pa šta košta da košta.

Samo tako se može graditi zajednička memorija.

Sviđalo se to nekome ili ne. Zato me u ovom vremenu “žulja” to što se Pašović, za koga sam mislio da je Neko s mišlju o jedinstvu etike i estetike, producira i nudi po Avazovim izdanjima da bi “režirao” ZMBT.

Ali, zbog toga ga neću drugačije gledati i pitati se “koji je Pašović pravi?” Onaj koji je napravio veličanstveni hommage Sarajevu ili onaj koji (asli za novce) hoće među narodnjake!? U slobodnoj zemlji bi trebala postojati sloboda izbora. Kao što mi ni Loša neće privatno ništa manje značiti jer je o njegovom bendu snimljen dokumentarni falsifikat Orkestar. U poslu je, naprosto, sve moguće.

Sve ove godine

Sve ovo rezultat je jednog malog, privatnog komada sreće koji se dogodio prošle nedjelje u sarajevskom klubu CDA, odnosno teatru Sartr. Tamo je pred pedesetak ljudi prikazan dokumentarac Četvrti dio mozga koji su prije dvadesetak godina uradili reditelj Nenad Dizdarević, dramaturg Tarik Haverić, snimatelj Mustafa Mustafić i neki ljudi koji danas više nisu s nama, poput Refika Beširevića ili Zorana Bilana.

Ova imena vam mogu, ali i ne moraju nešto značiti, ali film koji su snimili odiše intelektualnim i ljudskim poštenjem, koje kao da se kod nas zauvijek izgubilo. Dizdarević je autor prvog igranog filma u samostalnoj BiH, ali ne zato što je “utemeljitelj” nečega, nego što se prosto namjestilo da je 1991. završio snimanje “Magarećih godina”, prema knjizi Branka Ćopića. Odnio je taj materijal u Pariz, izmontirao film, i 1994. se vratio u Sarajevo, potražiti djecu koja su igrala u njegovom filmu. Za te tri ili četiri godine ta djeca su postali ljudi, a Četvrti dio mozga upravo govori o ukradenom mladosti, o prekinutim “magarećim godinama.” Nivo emocija koji je taj film proizveo vjerovatno je pojačan činjenicom da sam upravo u toj sali pogledao prvi kino-film. Bilo je to u drugom razredu osnovne škole, radilo se o Valteru Hajrudina Šibe Krvavca, čovjeka čije je umjetničko poštenje bilo vezano s ljudskim na neki neraskidiv način.

Da se vratimo na početak: politika koju je podržavao Emir Kusturica, bez obzira na to šta dijelovi ove ili one čaršije, i bez obzira koliko on knjiga napisao da to pokuša izbrisati, prekinula je nečiju mladost. To što je Selma Spahić smogla snage i javno pokazala ono što privatno misli, s povijesnog aspekta možda i nije veliki gest, ali jeste duboko ljudski. I intelektualan.

Prije više od tri godine jedan uvaženi kolega, Jurica Pavičić iz Splita, napisao je da u građenju novih odnosa povjerenja na Balkanu Emir Kusturica može biti samo nepotreban balast.

Na kraju je i ispalo tako. Svaka se razmetljivost plati.

Baš kao što se svako poštenje isplati.