No(w)stalgia

Radiosarajevo.ba
No(w)stalgia

“Biće gore puno ljudi u Sarajevu…” – pola pita, pola konstatira majstor u kafiću na zapadnoj strani Mostara, dok grad puhće i sjedi u papučama na +32 stepena i tabiri svjetsku politiku. U kasno proljeće, nigdje nije ljepše nego u Mostaru, i koristim svaki trenutak da pobjegnem “dole”.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

“Biće, biće” mislim. A i treba da bude, papa Franjo je veliki čovjek, njegova otvorenost prema svemu drukčijem je fascinantna, izjava da čovjek može biti dobar, a ne vjerovati u Boga, obara s nogu. Ona ga je u mom osobnom idolatrijskom tefteru svrstala u sam vrh, rame uz rame s Bruce Leejem, Elvisom, Milesom i Miloszem. I Bakom Sliškovićem. Dobar dan – dobar dan. Takve izjave svakako, ne idu u prilog njegovoj “firmi”, valjda najstarijoj u povijesti civilizacije. Ali, on, očigledno nije čovjek “firme”.

“On je naš” govore u televizijskoj anketi građani Sarajeva. Svi bi da sve prođe u najboljem redu, svi misle da je dobro što dolazi, svi kao da žele da ova njegova posjeta označi početak nekog novog vremena. Vremena koje u sebi neće imati nevidljivu barijeru između čovjeka i sadržaja njegovog ili njezinog života. Vremena koje u sebi ima upisan kod žala, za prošlošću, jer tada nije pucalo, jer smo bili mladi, jer je bilo bolje, jer smo imali posao…

“Hoće li ovo s papom proći u redu, sine?” – zabrinuto pita Tetka, baš kao da se ja nešto pitam, kao da sam policijski namjesnik sv. Petra na zemlji, odgovoran lično za doček pape.

Valjda hoće. Što je bilo do moje raje - ispunili smo. Plakat ste možda vidjeli, ako niste, evo, što rekao Crnogorac, ne prodajem ništa, no se hvalim. 

 

Ponosan sam na plakat koji je napravio umjetnički direktor i ritam gitarist našeg malog kolektiva Edin Spahić. Podsjeća na neke super stvari, na montaže koje su u devedesetim, uprkos svemu, radili ljudi iz Feral Tribunea. O kojima je ovih dana izašlo drugo izdanje knjige Borisa Pavelića Smijeh slobode. Knjiga je monumentalna, pravi spomenik, da se čovjek prosto prepadne da se nekome od Feralovaca nešto nije desilo? Nije, hvala Bogu, i Viktor i Predrag i Boro, a i ostali (osim rahmetli Ćiće) su živi i zdravi, i neka tako i ostane. Ta knjiga osim što je veliki hommage, podsjeća nas šta se događa kad sa stranica novina i kioska, iz knjiga i televizije, iz života nestane humor.

Događa se žalovanje za životom. Now-stalgia. Baš tako reče Chris Frantz, nekadašnji bubnjar Talking Headsa. I ostade živ.

Zar može postojati nostalgija za sadašnjošću?   

To je “po definiciji” osjećaj u odnosu na prošlost. Kod nas – može. A, eto, može i šire, reklo bi se.

U našem slučaju se protegnulo na sadašnjost.

Jer, ne postoji vrijeme prije vremena, i svako je vrijeme nečije vrijeme.

A opet, postoje divni trenuci. U gradovima još sasvim neobnovljenim od ratnih katastrofa, poput Mostara, kao da prepoznajem atmosferu za koje se prije mislilo da je – “normalna”. Što je normalno? Ona nekadašnja vreva, što je pamtiš kad si bio dječak, ili ova sadašnja siesta i pokoji prolaznik koji nosi štapove za ribu, ili ulazi u radnju sa suvenirima?

Je li, recimo, “normalan” natpis ćirilicom – firmopisac? I latinicom, isto. Tebi jeste, ali iz sjećanja iščezava ortografski savršeno pismo, s onim “tvrdim” sa donjom kvačicom, i ono zavrnuto ć, na vrhu. Zadivljen si da neko danas uopće rukom pravi “firme”. Zaboravljeni zanati postoje samo u džepovima vremenima. Prolazim Fejićevom ulicom, prema Tepi. Onda se penjem kad opet ćirilica: “Ovdje je 2. februara 1924. umro pjesnik Aleksa Šantić”. Svi danas znaju njegovu Eminu, a za života, nije imao ni veliku slavu, ni razumijevanje porodice. Niti ga je zdravlje baš služilo. Danas je “slavan”, ali ta slava postoji samo u našim srcima i u nebeskim visinama. Kod nas su dobri pjesnici – mrtvi pjesnici, a dobro vrijeme je ono koje je prošlo.  

Nalazim zapis, Mrtvi pjesnici. U njemu stoji:

Najbolje je ovdje biti mrtav pjesnik.

Tada bibliotekarke studentima preporučuju

tvoju knjigu.

Ne čitaš o sebi bljuvotine u novinama,

ne slušaš tračeve, ne šiljiš mačeve.

Samo uživaš nebeski u nepostojanoj slavi

i ponekom čitanju negdje u provinciji

gdje za Dan opštine

izaberu obično neku koja nije bezobrazna.

Na kraju, bezobrazno je biti živ pjesnik,

Ovdje gdje su na mrtvo ime ubijali Poeziju.

Moj prijatelj pjesnik, piše tekst pod naslovom Odvratnost. Prije toga, skoro je deset godina pisao u pokojnom Feralu kolumnu pod naslovom Caffe Nostalgija.

Danas, više nema ni te kolumne, ni tih novina, ni te kafane po kojoj je kolumna dobila ime. Ostali smo još samo mi, što nije nikakav zalog za budućnost, ali možda jeste kapital za sadašnjost. Barem nama.

Zato je, možda, vrijeme da počne novo vrijeme.

I nije mi žao nas prošlih. Bilo bi mi žao nas sadašnjih.  

Da nismo ovakvi kakvi jesmo.  

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak