Noć kada je zaspao Alfredo Di Stefano

Kad je u 81. minuti polufinala Mundijala, u nezapamćenom potonuću Brazila u historiji, vezni red Elfa -  Toni Kroos, Thomas Muller, Bastian Schweinsteiger i Julian Draxler – pri rezultatu od 0:7 zaigrao sitan vez uz ovacije brazilske publike na stadionu u Belo Horizonteu, nisam mislio na to koliko navijača širom svijeta plače zbog možda najvećeg poniženja u povijesti svjetskih prvenstava.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Ko zna kakvu će poruku navijači, novinari, filozofi, znani i neznani poznavaoci i neznalice širom svijeta iščitati iz plesa “adlera”, te mašine koja kad počne mljeti, ne zna stati, i njihove discipline koja ne popušta ni kad vode 0-5: da je ova utakmica bila noć naplate brazilskih dugova koje je FIFA godinama opraštala, ili da se dogodio posljednji čin globalizacije u kojem se, poput transformacije u holivudskom filmu desilo da su na kraju, protagonist i antagonist zamijenili uloge, i da je ružna žaba postala prelijepa princeza, jer je Njemačka odigrala ono što je trebao odigrati Brazil, a Brazil nije odigrao ništa.
Ali, velim, nisam mislio o tome.

Mislio sam na jednog nogometaša, koji je zaspao zauvijek: na Alfreda Di Stefana, čije je tijelo stajalo izloženo u Madridu, i kome su došli odati počast svi oni koji su ga vidjeli i koji nisu. U 88. godini života, u danu s dvije sedmice, na rođendan Miroslava Krleže, dan prije polufinala, otišao je čovjek za kojeg su treneri njegovog vremena, najveći Škot prije Alexa Fergusona Matt Busby, i “otac” (zapadno)njemačkog nogometa Sepp Herberger, jednostavno rekli: “Bio je najbolji igrač koji je ikada stupio na teren.” Herberger još i ovo: “Argentinac u Realovom dresu je najveći kojega sam vidio. U jednom je dahu mogao ići nazad u odbranu i odatle povesti napad za gol.”

“Ciganska” Plava Strijela

Igrao je za River Plate, u legendarnoj La Maquini, “ekipi s najboljim napadom na svijetu svih vremena”, potom u Millionariosu iz Bogote, da bi u Realu s kraja pedesetih i početkom šezdesetih osvojio pet Kupova šampiona Evrope zaredom, i u svih pet finala bio strijelac. Saeta Rubia, “Plava strijela”, imao je “gitano” sudbinu. Selio se toliko puta i igrao za čak tri reprezentacije: svega šest puta za “svoju” Argentinu, četiri puta za Kolumbiju, i to u vrijeme kad se ta reprezentacija bila “ispisala” iz FIFA-e i trideset i jedan put (23 gola) za Španjolsku. U klubu, Realu, samo je Raul dao više golova od njega, ali u više od duplo odigranih utakmica, i stoga nije ni čudo da su ga oplakali baš svi – od Pelea do Karima Benzeme. List La Marca objavio je dirljivu naslovnicu u kojoj u bijelom dresu s brojem 9, u vječnost, odlazi igrač uzdignute ruke.

Adios, Don Alfredo, mirno spavaj, iza tebe ostaje svijet koji nisi uspio popraviti: sve zbog čega si stupio u štrajk 1948. i pobjegao u Bogotu na praktično svom vrhuncu, sve zbog čega svijet nije uspio vidjeti tvoje čarobnjaštvo, i danas je isto: (kripto)mafijaška organizacija FIFA koja po božanskom principu donošenja zakona po kojima se živi, preskupe transakcije igrača, favoriziranja određenih klubova i reprezentacija, i nikad do kraja definirana ovlaštenja sudija i danas guše igru koja nikad nije bila popularnija, ali u kojoj nikada, čini se, nije bilo manje suštinskog razumijevanja svijeta i odnosa u njemu.

Ko god ima dvije čiste (a neki su to i napisali, ali nije se red hvaliti) znao je da se s Fredom, Hulkom i rovitim Neymarom u napadu ne može mnogo: nije se moglo s boljima, i bilo je muka gledati Brazil kojeg su provlačili protiv Hrvatske, Meksika i Kolumbije. Da bi ih dočekali “panzeri” i održali lekciju iz progresivnog duha i protestantski hladno, i etički besprijekorno, odsjekli u polufinalu.     

Vijest da je na dan polufinala u Rio de Janeiru uhapšen direktor partnerske firme FIFA-e koji se bavi prodajom karata, ostala je nekako sklonjena od ostalih. Sva je sreća, i to nam je pokazalo tih 7-1 Njemačke da ništa na svijetu ne može ubiti igru. Jer, kad jednom prođe sve, i kad se neki budući zaljubljenici budu “sjećali” Messija kao mi danas Alfreda Di Stefana, “pikaće” se samo jedno: ko je oplemenio tu igru. Niko se neće sjećati imena predsjednika FIFA-e, ili recimo bosanskohercegovačkog Saveza, koji opet prolazi strašnu bruku zbog činjenice da mu je predsjednik umiješan u kriminalnu aferu oko Aerodroma, a selektor ostavljen jeftinom ublehom u kojoj se praktično niko nije izjasnio oko toga treba li ostati ili ne, i šta je ostalo iza ovog Svjetskog prvenstva.

I noći u kojoj je zauvijek zaspao Alfredo Di Stefano.