Ljudi i voda

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Početkom sedmice, pozvalo me da na jednoj konferenciji u Bihaću govorim o vodi: šta bih ja o tome mogao reći, osim onoga što nabiflam iz dokumenata do kojih mogu doći!?

Treba(lo) je, naime, da sa svoje strane kao komunikacijski “stručnjak” govorim o jednom zaista sjajnom projektu, koji se zove Aquasan. Riječ je, da pojednostavim, o povezivanju ljudi preko vode: moglo bi se reći da je riječ o čistoći okoline, ali i o nečemu puno bitnijem.

Život uz vodu, u antropološkoj svakodnevici brojanoj stotinama godina je, zapravo, primarni korak kojim je čovjek zakoračio u civilizaciju.

Čovjek je zapravo voda

Sa suhoga, ponekad vlažnoga, ponekad hladnog, i rjeđe toplog, čovjek je zatražio to da se osjeća bolje, opuštenije, da se okupa, spere i na kraju duhovno okrijepi, jer dosta (pogotovo istočnjačkih, što je eufemizam, jer sve su religije nastale na Istoku) religija molitvu uvjetuje pranjem za vrijeme i prije nje, i drži vodu kao jedan od osnovnih sakralnih elemenata. Nemam protiv. Kad imam – poštujem. 

Pogrešno je kazati da prijateljstvo čovjeka i vode traje stoljećima, jer čovjek je, zapravo, voda.To je jedinstvo.

Više od 60% našeg tijela je voda, a dva najvažnija organa, mozak i pluća, kad uračunamo srce, a to bi manje  - više bilo sve što bi ovoga sisara zanima - sadrže 80% , odnosno 90% vode.

Što je, hajde se malo hvalim svojim “učenjem”, postotak vode na zemlji koja općenito, nije za piće. Jer je preslana. Sreća, pa ima more. Nadalje, sedam posto otpada na trajno zagađene slatke vode, dva na led – čudno je kako su naša “znanja”, relativna kad su osnovne stvari u pitanju -  i ispada da za nas sve ljude na svijetu ostaje oko 1 posto vode.

Danas je, recimo, isto vode na svijetu koliko je bilo i kad su zemljom hodali dinosaurusi – izgleda, ni oni u međuvremenu nisu ništa popili – a očekuje se da će 2050. godine svaki treći čovjek na planeti imati problema sa obezbjeđenjem dovoljne količine vode za normalno funkcioniranje. Tada ću biti (bivši) Treći čovjek, ali opet me briga. 

Živimo u žednome svijetu. Mi u Bosni i Hercegovini nemamo svijest o tome. Odnosno, imamo tek kad kad nas brutalno “klepi” po glavi, kad osjetimo na vlastitoj koži da, jebi ga majstore, - nema vode. 

Šta bih ja mogao reći? Dame i gospodo, zapravo, ja i ne govorim o vodi. Govorim o ljudima. 

Živim u Sarajevu. Gradu u kojem u zadnjih nekoliko godina traju redukcije vode. O kojima nema redovnih obavijesti. 

Ponekad bih se, kasno navečer, istuširao, ili svoje nesanice i dileme ublažio čašom vode, ali to sebi ne mogu priuštiti. Istovremeno, poznajem neke ljude u Vodovodu, i oni mi – nikada zvanično i formalno, uvijek u kafani ili u prolazu -  objasne da je to zbog toga što električnim motorima moraju dizati vodu.

Moje dobronamjerno, laičko znanje, to može prihvatiti: svo je Sarajevo, praktično, na brdu, i mora da je komplicirana ta vodovodna mreža za koju su mi donedavno pričali da u njoj još ima cijevi od trešnjeva drveta, (p)ostavljenih još od Austro – Ugarske.

Na kraju, sve prihvatim, ali kad upitam – “a zašto sarajevski Vodovod ima zaposlenih kao i isto preduzeće u Pragu, a i tamo je brdo i ima vode?” – onda moji sugovornici sliježu ramenima. I kažu: “Pa ti to znaš bolje nego mi.”  Višak zaposlenih čuva socijalni mir.

Rijeka na kojoj sam odrastao, Neretva, polako gubi bitku sa  raznim oblicima njenog kastriranja, i danas je bitno slabija, a njeno korito bitno više suho, nego u mojim sjećanjima. Prema toj vodi se ljudi odnose bahato, baš kao i prema skoro svemu onome što u Hercegovini ima prirodni potencijal.
Gospodari lobija, koji nisu ništa drugo nego restaurirane privatne ratne milicije, drže taj dio zemlje u jednoj vrsti pat pozicije u kojoj se, zapravo, samo čeka da se investitor ozbiljno zainteresira, da isplati “pristojbu”, “vlasnicima” tla i rijeka, i da napravi nove hidroelektrane koje će na kraći ili duži rok, svejedno, možda, uništiti jedinstvene prirodne parkove.

Rijeka po kojoj se zove ova zemlja, Bosna, ili jedan njezin dio, većim dijelom, izgleda stravično. Kad krenete od Sarajeva, vi, zapravo, ispod Igmana vidite raj, snažne i čiste slapove vode koji izviru blistavi, a onda se polako, dio po dio, uklapaju u sivilo i nečistoću koji ih prate.

U međuvremenu sam, od onih kojima sam trebao držati predavanje, nešto i saznao: sarajevska javna preduzeća su, na ovaj ili onaj način, dužna 500 miliona maraka. Taj će se dug, nastavi li se gradom i općinama upravljati na ovaj način, povećati.

Ljudi su problem

Ima još nešto: cijelo Sarajevo je okruženo vodom, i leži na vodi. I taj bi se problem lako mogao riješiti. Samo, kad bi to nekog zanimalo.

Naš problem, dakle, nije voda. Naš problem su ljudi. Pogrešni, na pogrešnim mjestima.

Koji nas drže žednima. I prevode žedne preko vode. Ja bih svoj problem lako riješio: prestao bih plaćati vodu koju nemam. Ali, znam da to nije rješenje.

Želim, dakle, vodu, koje ima, i koja mi pripada. Ni manje, ni više.
Sreća pa nismo (više) u opsadi. Pa nam neko ima priteći u pomoć. Današnja vlast bi nas, sigurno, zadržala u opsadi. Da se naplati. I da nas drži žednima.

U mraku.