Led povijesti, toplina olimpizma i ono poslije

Radiosarajevo.ba

Sarajevo 1914. – 1984. – 1992. – 2016.  

Ideja o organizaciji Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu  rodila se sredinom sedamdesetih godina 20. vijeka, i to u glavama bosanskohercegovačkog partijskog rukovodstva: imena Branka Mikulića, Hamdije Pozderca ili tadašnjeg gradonačelnika Sarajeva Dane Maljkovića današnjim generacijama ne znače previše, ali povijest Balkana bi ih mogla zapamtiti kao probosansku struju u centralnoj jugoslavenskoj republici, koja je stajala nasuprot unitarističke politike u Jugoslaviji, vođene iz Beograda. 

Piše: Ahmed BurićRadiosarajevo.ba 

Blizina s predsjednikom Josipom Brozom Titom i njegova zainteresiranost za to čedo “velike” Jugoslavije omogućila je bosanskim vlastodršcima da uvjere Tita da Sarajevo treba Olimpijadu. I da će je s uspjehom organizirati, i to u republici koja ne pripada niti jednom od tri naroda koji žive u njoj, nego svima podjednako. Jedna od glavnih značajki te politike (kasnije i paradoksa?), čije će se najgore lice pokazati s ratom 1992. – 1995. bilo je insistiranje na izmiješanosti naroda u Bosni i Hercegovini: Srba, Hrvata, i Muslimana (danas Bošnjaka), koji su uz manji procenat Jevreja i ostalih naroda činili multietničko šarenilo. Naime, Bosna i Hercegovina često je (krivo!?) razumijevana kao Jugoslavija u malom, pa je bilo za očekivati da kao najkrhkija kćerka te zemlje nosi “majčine” najbolje i najgore osobine.    

Ranjivost i slabost koncepta bratstva i jedinstva, što je bio osnovni kredo Saveza komunista Jugoslavije, najviše se moglo ogledati u BiH gdje su se dodirivali interesi susjedne Srbije i Hrvatske čiji su nacionalni koncepti, svaki sa svoje strane, prisvajali Bosnu i Hercegovinu. U tom smislu se može reći da je socijalizam u BiH vođen najčvrstijom mogućom rukom – čvršćom od onih u Beogradu, Zagrebu ili Ljubljani. Krajem šezdesetih Bosnu i Hercegovinu zahvatio je veliki val industrijalizacije, gradovi su se širili i shodno tome razvijala se urbana kultura s istaknutim predstavnicima u literaturi, muzici i sportu. U tom smislu, Sarajevo i BiH su, možda i stoga što pravo priznanje nisu mogli dobiti unutar vlastite države, trebali (globalnu) potvrdu da “rade pravu stvar”. Zimska Olimpijada je izgledala kao idealan poligon za to: s jedne strane je valjalo uhvatiti vjetar kapitalizma koji je tada već ozbiljno zahvatao olimpijski duh, a s druge velikim sletom, poput onoga koji se svake godine, 25. maja organizirao za rođendan predsjednika Josipa Broza Tita, ostatku svijeta pokazati da je jugoslavenski socijalizam stabilno, skoro idealno društveno uređenje.

Narcizam (malih) razlika

No, stvar od početka nikako nije išla glatko. Nekadašnja jugoslavenska republika Slovenija, danas punopravna članica Europske unije, mogla je izgledati kao idealno mjesto za Olimpijadu. Put razvoja trebao je ići u pravcu zimskog turizma, a taj dio je u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji do tada ekskluzivno pripadao Sloveniji. Prema svjedočenjima iz tadašnjeg vremena, Slovenci su isprva bili razočarani što se Olimpijada neće održati na njihovim terenima, ali tada se neslaganja s državnim vrhom nisu smjela ispoljavati previše glasno.

Priča dalje kaže da su Slovenci prvi podržali Sarajlije u prijedlogu za Zimske olimpijske igre, misleći da je to za BiH prevelik zalogaj i da će ga Bosanci, kad shvate da ga ne mogu progutati, prepustiti Slovencima. No, kako su su stvari odmicale, a ideja išla prema realizaciji, slovensko je rukovodstvo prema svjedočenju bivšeg predsjednika SFRJ Raifa Dizdarevića, pokušalo odgovoriti Josipa Broza Tita od ZOI-ja u Sarajevu. No, realizacija projekta je već bila predaleko otišla i 1978. godine Sarajevo je dobilo Olimpijadu.

Treba se osvrnuti i na drugu, “globalnu” stranu priče: tadašnji olimpijski pokret u velikoj je mjeri bio zahvaćen podjelama koje je izazvao hladni rat. Nakon što su 1976. godine većinom afričke zemlje bojkotirale ljetnu Olimpijadu u Montrealu, moralo se paziti na to da se Igre ne organiziraju tamo gdje će ih političke snage moći bojkotirati. Važnost odabira neutralnog terena pokazat će se opravdanom: već na Ljetnoj olimpijadi u Moskvi 1980. godine izostali su sportisti iz Sjedinjenih Američkih Država i njezinih “saveznika”, na što su Rusi, odnosno Sovjetski savez, sa još 14 socijalističkih država odgovorili nedolaskom na Olimpijadu 1984. godine u Los Angelesu. Osim toga, počeli su se javljati i glasovi “protiv” iz Beograda, koji su preko svojih “liberalnih” glasila poručivali kako je Bosancima Olimpijada ipak malo previše. Ipak, u konkurenciji Sapporoa (Japan) i Goteborga (Švedska), Sarajevo je u tijesnom glasanju (za samo dva glasa) 18. maja 1978 godine dobilo organizaciju.

Sarajevo i Jugoslavija su prevashodno dobili organizaciju Igara zbog specifičnog položaja u svijetu, i neke vrste interesa da se pokaže da ta multinacionalna zemlja, "tampon" zona između rigidnog komunističkog Istoka Evrope i čvrstog kapitalističkog Zapada, može stajati na svojim nogama. 

Danas znamo da ta Olimpijada ne bi bila održana bez pomoći Zapada. Stvarnu cijenu XIV Zimske olimpijade nikada nećemo doznati, ali iz današnje perspektive bi se moglo reći da nije bila ekonomski neopravdana: organizacija je koštala 142,6 miliona dolara, a više od polovine prihoda donijela je američka TV stanica ABC koja je, od 96 miliona koliko su koštala prava TV prijenosa, odmah uplatila 20 miliona kako bi se objekti počeli graditi.

Teško je vjerovati da bi išta bilo moguće bez tog inicijalnog ulaganja. Ali, ekonomsko opravdanje nije bilo najjači motiv sarajevske Olimpijade. Jugoslaviju je tada tresla ozbiljna ekonomska kriza, koja se ogledala u nestašicama benzina, ali i osnovnih namirnica: jestivog ulja, brašna, kafe... Vanjski dug je narastao sa 6,5 milijardi dolara u 1975 godini na 20,5 milijardi 1983 godine. Koncept socijalističkog samoupravljanja bio je ozbiljno uzdrman, a smrću Josipa Broza 1980. godine, suprotnosti su postale još očiglednije, a problemi sve veći. Prosječne plaće iz 1985. godine inflacija je vratila na nivo iz 1967. godine. Kada je 1981. godine kriza javno priznata, izgradnja olimpijskih objekata bila je u punom jeku, mediji su uglavnom izvještavali o uspjesima, a nije se pisalo o tome da raste i broj štrajkova. No, to kao da nije pogađalo projekt Olimpijade, jer od 250.000 ulaznica, 75 posto je bilo prodato van Jugoslavije, iza olimpijade ostalo je izgrađeno 2.850 stanova i otvoreno je još 9.500 radnih mjesta.   

(nastavit će se


Tekst je odlomak iz knjige Olimpijske stvarnosti.

Radi se o autorskom djelu švicarskog fotografa Bruna Helblinga koji je obišao olimpijska borilišta i gradove i pokušao fotografijama naći ono što je ostalo od duha olimpizma i zabilježiti promjene koje su nastale. Olimpiijske građevine su nešto što zaokuplja pažnju u kratkom vremenu. Medijski i socijalno, pažnja je uvijek tu dok se objekti grade a pogotovo dok se koriste za takmičenja.

No, šta se s tim skupim i monumentalnim objektima događa kad zavjesa padne, kad se igre okončaju? Kako se mijenjaju lica gradova, koliko njihove sudbine se očitava i učitava na nekadašnjim borilištima? 

Fotograf Bruno Helbling svojom kamerom slijedio je šest gradova: Atinu, Berlin, Sarajevo, Torino (2006), Peking i Sochi (2014). Htio je da njegove slike ne sude i ne odriču drugačiji pogled na stvarnost: U knjizi se nalaze i eseji šestorice pisaca - W. van Genta, P. Dittmanna, A. Burića, F. Pastorellija, B. Lüthija, i  M. Müllera -  koji su sa svoje strane pokušali rasvijetliti fenomen arhitekture koja postaje drukčija. Ugledni izdavač s njemačkog govornog područja Birkhauser najavljuje knjigu kao poetsku i inspirativnu, a vi, poštovani, čitaoci, pogledajte neke od fotografija iz knjige uz prvi dio popratnog eseja našeg kolumniste Ahmeda Burića. 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak