Knjige i ljudi

Ahmed Burić
Knjige i ljudi
Malo je jedan život za čitanje. I za ratovanje s idiotima. Ali, nikada ne treba prestati.

U Sarajevu je, uprkos i unatoč svemu, otvoren 28. međunarodni Sajam knjiga. Život je takav, nemilosrdan, pa je ovo prva takva manifestacija bez njezinog osnivača Taiba Šahinpašića. Nema više dobrog Taje, nema njegovog smijeha i brkova, i njegove energije, pa je, nekako i obaveza posjetiti Sajam, koji je uvijek vašar, i kojem se uvijek mogu naći mane i zamjerke. Ali, nismo zato tu: u ovom vremenu u kojem utjehe nema, lijepo je vidjeti da se nekoliko stotina, a za vikend, nadati se i hiljada ljudi okuplja oko knjige. Što bi rekao veliki Umberto Eco, još jedan koji je između dva Sajma otišao sa ovoga svijeta: “Knjige je moguće uporediti s čekićem. Koliko je čovjek stvari smislio tokom razvoja civilizacije, ali kad treba zakucati ekser, uzimamo stari, dobri obični čekić, jer nije smišljeno ništa tako savršeno.” Ne znam kako vi, ali ja – tako. Kad treba nešto naučiti, ili kad treba pobjeći iz ovog surovog i katkad gadnog okruženja, kad treba sahraniti neko neprijateljstvo, do toga, ipak, najlakše dolazi preko knjige. 

Došla su vremena u kojima treba pisati knjige, ali ima li ih ko pisati? – odjekuju riječi prijatelja i kolege izrečene prije desetak godina. Ima naravno, ono što ne napišu prevelika ambicija i skribomanija, ostat će kao nalaz ovoga i prošlih vremena. Baš kao što su neke knjige napisane u prošlosti, savršeno anticipirale vrijeme koje dolazi. Nema više idola, mi smo ti u koje se moramo ugledati, ali postoje oni koji su osvjetljavali put. U eseju Genije diletantizma, jedan od najvažnijih južnoslavenskih esejista - Radomir Konstantinović (1928.-2011.) piše: “A koji to onda mora biti svet , tamo gde se identitet, sa svime onim što ga prati, makar i samo u iluziji prekida, koji svet, ako ne, uistinu svet vrhovnog diletantizma, svet prožet, odjednom, ovom sposobnošću za amaterstvo?” Koliko istine ima u ova tri reda iz knjige Duh umetnosti, o našem vremenu, o našim identitetima, o “našim” diletantima, i “našim” amaterima!?

Sve je povezano

Vjerovanje u život knjiga je nešto poput vjere u to da se u životu moraju sresti oni ljudi koji imaju nešto zajedničko, pretpostavka da sve stvari na svijetu imaju uzročno posljedičnu vezu, i da je, na kraju, svaki tekst, zapravo, poruka u boci, koja će naći onoga ko je hoće čuti. Baš tako: kao što je veliki Nikola Tesla govorio da smo svi mi jedno, da su svi ljudi povezani nevidljivim silama, tako se čini da sve važne knjige imaju neku unutarnju vezu, da ih povezuje neka tanka nit, koja čovjeka brani od gluposti i beznađa vremena u kojem živi. Stoga mi je draži neko ko je svoj život posvetio tome da ostavi neki tekst iza sebe, pa makar sam s njime bio u teškim borbama, nego amateri i diletanti što se grče da ovdje i sad uspostave nekakav svoj stav. Nema tu kruha, gospodo, uzaludan je trud gaziti nekoga ko zna kako je biti zgažen. 

Jedino pisanje koje ima smisla, jeste ono koje slavi slabijeg, koje pokušava liječiti traume: ono što ih produbljuje je stajanje na stranu jačeg, bogatijeg, moćnijeg. To može (i to i radi) svaka budala. I diletant. I time se i otkriva.Samo oni što brane i hvale progonjenog mogu se nadati da će neko, nekada za ko zna koliko vremena pronaći njihov tekst, i uživati. Ali ne - u pisanju čauša i skutonoša nema užitka. Zato se to i ne čita: puno je mržnje, jala, zavisti, pokušaja metafora i lišeno je smisla za humor. Jednostavno, ne ide. Tekst mora biti kao voda. Suveren u svom obliku, koji se u svakom trenutku može promijeniti.      

Ne odustati

Listam antikvitet, džepnu knjigu Ljubomorni Estremadurac, izdanje iz 1957, prijevod prije Drugog svjetskog rata, jednu od dvanaest kratkih priča koje je jedan od najvećih svih vremena Miguel de Cervantes Saavedraobjavio prije jedva nešto manje od 500 godina. I ponovo se uvjeravam da su sve prave dileme univerzalne, a svako majstorstvo – besmrtno. Knjigu je tako briljatno, da jedva možete povjerovati da čitate takav tekst, preveo Sarajlija Haim Alkalaj, tada mladi jevrejski intelektualac, ubijen u Jasenovcu 1942. godine. Odveden je iz Sarajeva, u kojem je za njegova vakta, skoro svaki šesti stanovnik  grada bio Jevrej, i poput stotina hiljada svojih sunarodnjaka, umoren je, ne dočekavši da uživa u ljepoti svojih briljantnih književnih prijevoda. Priča Ljubomorni Estremadurac, inače, govori o tome kako je od nedaća života i iznenađenja nemoguće sačuvati bilo koga. Završava tragično, smrću glavnog junaka, i negdje duboko govori i o sudbini njezinog prevodioca. Svijet literature je svijet neprestanih promjena i u tome se dodiruje s kosmosom, odnosno učestvuje u njemu na punopravan, bolje rečeno, ravnopravan način. 

Pisanje  i život se, dakle, sreću u onoj tački u kojoj, da bi nešto valjalo treba, tekstu, ili samome sebi, priznati sve. Zato svi ljudi nisu (dobri) pisci, i zato neke stvari nisu za neke ljude. Kao što, recimo, ministrovanje nije za trenutnog hrvatskog ministra za kulturu Zlatka Hasanbegovića, koji se u Jasenovcu otišao pomoliti za žrtve, a onda brže-bolje izjavio da ”moderna Hrvatska ni po čemu nije nasljednik NDH” (što je možda tačno, ali je previše detalja koji "podsjećaju"), te da “ona (Hrvatska) ni na koji način ne treba baštiniti jugoslavensko komunističko totalitarno naslijeđe. Što se kaže: nema veze s temom, a i da ima, valja sebi priznati neke stvari. Bio sam malo ljut na svog prijatelja, splitskog autora Antu Tomića što je Hasanbegovića u beogradskom NIN-u nazvao “idiotom”. Sad više i nisam. Dostojevski, ipak, ima knjigu s tim nazivom. 

A on se odnosi na veliki broj ljudi. Bavili se oni pisanjem ili ne. 

Ipak, ima i druga strana: dosta je još divnih ljudi za sresti, i puno lijepih knjiga za pročitati. Pa, hajdemo redom, evo i neke trenutne top liste. Povijest poraženih suborca i sumostarca Dragana Markovine, pa novi romanMilorada Popovića Čovjek bez lica, pa povijesna studija Aleksandre Đurić Bosnić Kultura nacije: Između krvi i tla, pa rad heroine Latinke PerovićDominantna i neželjena elita, pa publicistika Boštjana Videmšeka Na begu, fascinantan rad u oblasti izbjeglica, desetogodišnje praćenje i povijest egzodusa, pa knjigu ovdje subivstvujućeg sabrata Aleksandra HemonaKako su nastali ratovi zombija, u prijevodu Irene Žlof, pa … 

Sve u svemu, okreni-obrni malo je jedan život za čitanje. 

I za ratovanje s idiotima. 

No, te dvije stvari nikada ne treba prestati raditi. Zbog sebe. I knjiga. I ljudi.  

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak