Kako je plaćena teka u Visokom

Došla žena u Visoko, i poplaćala vlasnicima granapa dugove iz teka. Ko je, šta je, niko ne zna, a čaršija se pred bajram silno obradovala. I ostala zatečena, bez odgovora na mnoga pitanja.

Ima jedan legendaran vic. Kaže, doš’o frajer u kafanu, sjedi, naručuje pića, časti, veseo, hadžo strogi, konobar za šankom ga služi, i kad je došlo vijeme plaćanja, kaže gost.

“Daj mi teku, da se upišem.”

Konobaru se svijet okrene naopako, shvati da će mu ostati dužan, , pa kaže: 

“Nemam teku. “

Gost hladno izvadi marku, baci je na šank i kaže:

“Hajd’, idi kupi teku.”

Teka je, naravno, sveska u koju se upisuju dugovi, i u ovim se (ne)kulturama koristi kao jedan od najstarijih vidova ekonomske komunikacije. U nas, skoro da nema radnje ili gazde koji drže do sebe, a da nisu imali otvorenu teku. Što znači da se vazda podrazumijevalo da neko nekome uvijek nešto duguje, i da će to platiti kad mogne i smogne. Teka, činjenica i metafizički pojam, uglavnom orijentalnog svijeta, osim što krije psihološke profile i tajne dugovanja, nudi i najširu lepezu međuljudskih odnosa.

Meni je najbolje ono kad Mujo pita jarana Sulju da mu posudi 1000 maraka, i da će mu vratiti do prvog u mjesecu. Suljo, kao iz topa spremno odgovara:

“Vidi, rok mi odgovara, ali para – nema.”

I tako, posljednjih dvadeset i nešto godina, živimo “na teku.” Zavaljeni u lihvarske kredite, lihvarskih banaka, za stan, za auto, za kuću, za potrošnju, za ovo za ono, rvemo se sa životom u kojem taj famozni prvi u mjesecu u kojem niste u minusu dođe kao nacionalni praznik.

Ako je nekakva utjeha, valja znati da cijeli svijet, zapravo, živi u dugovima.  Svijet duguje MMF-u, Amerika duguje Kini, Kina duguje sama sebi, Grci duguju Nijemcima, i tako dalje… Globalna teka je popunjena do korica, ali to, izgleda, nikome ne smeta. Niti je ikome jasno, osim valjda proizvođačima teka, kako će to sve skupa završiti. Sigurno ne kao u Visokom, gdje je prije nekoliko dana, prema vijesti koju su objavili bezmalo svi mediji, “nepoznata djevojka obišla nekoliko prodavnica” u tom živopisnom trgovačkom mjestu, i “platila sva dugovanja koje su imali kupci ‘na teku’.”

Prodavci su se bog zna kako iznenadili, a ljudi koji nisu bili u mogućnosti platiti svoj dug bili su ganuti do suza. Plakali su od sreće i nisu mogli vjerovati da je neko za njih platio dugove. Vijest dalje kaže da je ženska osoba došla u ime druge osobe koja želi ostati anonimna, jer je u četvrtak došla s namjerom da svima plati dug u lokalnim prodavnicama.

"Mnoge sveske veresije sam halalio od sebe, ali ovo je prvi put u životu da vidim da neko otplati dug svima", kazao je jedan od vlasnika prodavnice. Kako je uvijek bolje halaliti, nego da propadne, čudno je da se sve skupa događa u Visokom, nekada jakom trgovačko-zanatskom središtu, koje je i u ratu od 1992. – 1995. bilo logistički centar primarno bošnjačkog vojno političkog vrha. Visočane je uvijek bio glas da znaju s parama ii marifetlucima, a jedna stara poslovica kaže da su otamo i Jevreji otišli kad su vidjeli da domaćini vagaju jaja na vagu. Bilo kako bilo, Visokom se trebalo desiti arheološko čudo s piramidama, a desilo se malo ekonomsko čudo otplate teka. Upućeni kažu da je Nepoznatog merhametliju – a suština te discipline i jeste da se ne zna ko je učinio dobro -  ova operacija koštala oko 100.000 maraka. Stvarno, male pare za usrećiti narod, a veliki selamet da pred Bajram saznate kako kod lokalnog granapdžije više nemate dugova. Za slatku, što bi se reklo. Duplu.

Nisam dalje raskopavao, a mogao sam, ko je platio sve te dugove, jer to u krajnjoj varijanti nije važno. Čak i u našem (polu)svijetu ima dovoljno milionera kojima je sto hiljada maraka sitan kusur, a hvala mu/joj na tom potezu. Imaju i drugi pa ne dijele tako, nego kriju svoje novce i njima grade luksuzne kuće i stanove, kupuju automobile ili ih jednostavno štekaju u čarape, što je omiljena bošnjačka finansijska disciplina. Elem, ko god da je dao svoje novce, pa čak ako ih je zaradio u ratu stečenim haramima, svaka čast. Jedino me brine – a nekako duboko osjećam da je tako – da su te pare izuzete iz nečega javnog, pa da ih je nepoznata široka ruka samo preusmjerila. Svašta može biti, a ne zna se, praktično, ništa.

Novonastale države na području nekadašnje Jugoslavije iz temelja su se zatresle zbog afere Konzum. Veliki trgovinski lanac, ta klijentelistička i nezasitna ažbaha tranzicije je u propadanju, hiljade dobavljača, prodavača i radnika ostali su bez posla i budućnosti, a državice koje su olako pristale na to da im život bude iluzija u rafovima samoposluga moraju platiti dug. Njima se, sasvim sigurno, neće ukazati nepoznati Dobročinitelj, ljetni bajramski Djed Mraz koji će poplaćati te dugove, nego će hudnice smišljati nove programe i kredite kojima će se ponovo zadužiti, da bi otplatile dug.

Ovdašnja vlast, sve ove godine od rata naovamo nije radila ništa drugo nego uzimala na teku, ali nisu zaduživali sebe, nego narod(e) kojima vladaju.

Postoji samo jedan detalj: napunili su svoje džepove, a svoje rastrošno ponašanje namirivali tako što su napunili teku. Nama i našoj djeci. Ali, poput onog gosta s početka priče, dali su jednu marku konobaru da kupi teku. Ako je slučajno nije imao.

Teku od sto hiljada maraka. Kad u jesen sljedeće godine, ova država trajno bankrotira, a na njene se ulice izlije jad sirotinjske nesvijesti, trebat će se prisjetiti visočkog slučaja i iz njega izvući pouku. Novce koji stoje zapisani u tekama ti su ljudi odavno zaradili. Samo im ih oni koji kontroliraju "slobodu" nisu htjeli dati. Bolje je, naime, da budu nepoznati dobročinitelji. Jer, kako jednom reče Cioran, "domovina je logorovanje u pustinji".

I to ne u običnoj pustinji. Nego, u pustinji s tekom. U Visokom.