Jadranka

U Banjoj Luci je, u 66. godini života umrla Jadranka Stojaković. Ta će vijest trajati onoliko koliko jedan prosječan post na Facebooku, oni koji je pamte to će činiti vječno, a oni koji nisu stigli upoznati njezinu muziku imaju hejbet komunikacijskih kanala na kojima mogu provjeriti ko je bila žena koju njihovi roditelji, ili sad već djedovi i bake spominju suznih očiju pjevajući Sve smo mogli mi ili Što te nema.

Jadranka Stojaković bila je kantautor(ica). To što je najbolje otpjevala pjesme koje su pisali drugi, i što su one bile najpopularniji dio njenog opusa, u kontekstu umjetničke relevancije njezinog djela ne znači apsolutno ništa. Jer, nakon što je uredno obavila studij na Akademiji likovnih umjetnosti, odlučila je da njeno osnovno zanimanje bude – muzika. Takvim se odlukama često divimo u biografijama svjetskih zvijezda, bude nam drago kad u (istinabog, sve rjeđem) društvu možemo ispričati da su rahmetli Lemmy, ili (fala bogu) uredno živi i zdravi Brian Eno studirali istoriju ili književnost: Ali, to se kod nas ne radi.

Kod nas je, dakle, nekakav red, iako je red s ovoga svijeta odnešen valjda onda kad su u njega donešene riječi, dakle malo poslije nastanka, to da se rodiš, živiš i umreš na jednom mjestu. Školuješ se za nešto i onda si, eventualno – to. Samo, to ne radi jer nigdje više neznalica i netalenata – a pogotovo u ovim našim zanatima - nego tamo gdje se ljudi pozivaju na “struku”.  U humanističkim disciplinama tvoja struka je tvoje djelo. A djelo je onoliko koliko u njemu znaš dijeliti. To se, kako smo vidjeli, kod nas ne radi.  

A ona, i njezina muzika su bile takve. Ko bi na ovom svijetu, početkom sedmdesetih, odbio “zicer” karijere, pjevanje pop - rocka s najboljim muzičarima po festivalima (Čekala sam), čekala sa onim besmrtnim Bregovićevim solom u kojem se miješa vatra iz prstiju Chucka Berryja i miris roštilja s Vrela Bosne) i otisnuti se u eksperimente.  I to s akustičnom gitarom – prvog Martina sam, mislim, vidio u njezinim rukama, kao i prvi ram za usnu harmoniku oko njenog vrata – i baviti se nečim što tada ni u kojem slučaju nije moglo biti, kako se danas kaže, ekonomski održivo. U ludim sedamdesetim, sve se činilo mogućim, svirali su se stadionski koncerti, dimnjaci su bacali bijele stubove daleko uvis, a ona je svirala akustične pjesme, u raznim postavama, sarađivala sa najrazličitijom lepezom ljudi i tražila “nešto drukčije”, svoj glas i svoju karmu. Ni to se kod nas ne radi.  Tada su samo velika raja, i to probrani među njima slušali Dylana, Joan Baez i Neila Younga, a vrijeme je, nekako, bilo gluho za glas za koji su se dobri autori utrkivali. Bregoviću je Tajnu vezu otpjevala na prvom solo albumu, Boško Obradović i Duško Trifunović su uredno čekali da im ona ptpjeva pjesmu, a sveti slučaj će odlučiti da najbolju pjesmu iz tog perioda napišu dvojica njenih drugova: pokojni Žarko Šipka, i, sada to mogu reći, moj drug, veliki sarajevski leksikograf, opet na sreću živi i zdravi, Valerijan Žujo.

Sve smo mogli mi je i danas neformalna himna jednog vremena, pjesma nedosanjanih snova o jednoj zemlji, nekoliko generacija i melanholiji koja se spustila na one koji su tragično doživjeli njen raspad.    

Na početku osamdesetih dogodit će joj se i najveći uspjeh: uzet će pjesmu – “narodnjak”, poznatu kao Hasanagin sevdah, koju je zapisao i prvi snimio Himzo Polovina, a čije se autorstvo pripisuje Aleksi Šantiću. Bilo kako bilo, aranžerski vuk popa Rajko Dujmić je odveo glas i “pjesmu” u nešto bezvremeno i tu će, ona zauvijek, ostati. Ispalo je da jadranka Stojaković, kao i devedeset devet odsto pravih umjetnika nije znala kalkulirati u vođenju svoje karijere. U vrijeme kad je htjela svirati folk-rock, to su radili samo svjetski velikani, i za ženu s Balkana, naprosto nije postojala tržišno – kulturološka niša za tako nešto. Kad se, nakon nekoliko godina htjela vratiti popu, ispalo je da su mjesta već bila zauzeta: tada folk više nije bio za rokere koji su ranije stidljivo eksperimentirali s njim, nego za “mačke” koji su znali osjetiti dah protokapitalizma i “lupati” velike tiraže. Jadranka se ni u taj voz nije htjela ugurivati – ni to se kod nas ne radi - iako je to što je tada pjevala bio razmjerno dobar pop. Vozovi i vlakovi su prošli, i jedno vrijeme u kojima su se pjevale sudbonosne pjesme. Kako je ona bila određena baš za njih, nije se vidjela u kačenju za nacionalne budnice ili turbo vagone. Otišla je u Japan, 1988., u zemlju sasvim drukčije kulture, drugog načina života. Od tamo je donijela neku kosmičku blagost, i pjesme koje su ili podsjećale, ili bile prerade onoga što je ovdje pjevala. Sudbinski su cvjetovi isti, nije važno padaju li s bosanske šljive ili s japanske trešnje, reklo bi se.  Ali, to se u nas, opet ne radi. Možeš otići u Njemačku, u Francusku, u Australiju ili u SAD-u, možeš živjeti i u Skandinaviji ili u Africi, ali ko živ ide u Japan. Ona je otišla: i po tome bila velika i drukčija.   

Negdje krajem osamdesetih, kad čovjek ima dvadesetak i bira šta će biti, ili to Nešto bira njega, kod svoje drugarice N., u ulici Maksima Gorkog, na zidu sam ugledao jednu sliku i gitaru. To je Jadranka ostavila (u) Sarajevu, prije nego što je otišla. Kad sam čuo da je više nema, sjetio sam se tog detalja, zatim koncerta koji je odsvirala s Damirom Imamovićem u Sarajevu, ali najviše sam se sjećao jedne priče. U nekim danima Jadranka je stanovala negdje na Čaršiji, mislim da je to bilo kod Slatkog ćošeta. Ako i nije, ne zamjerite, piscu je dozvoljeno da izmišlja. Gradski momci iz okolnih mahala su se nalazili tu prije odlaska “u grad”, prije nalaženja svojih ljubavi.

Kroz prozor je dopirao zvuk Martina, dvanaesterca, koji ih je ispraćao prve ljubavne avanture, sreće i nesreće, u melankoliju grada koji se prema jednoj od svojih velikih umjetnica nije ponio onako kako je trebao. Ali, čini se da je i to Jadrankina blaga duša razumjela: mi ne znamo biti normalni, ili pomoći kad nekome to doista treba. Mi znamo popljuvati i valjati čovjeka po blatu, ili mu se neumjereno diviti i prostrijeti se ispred njega kad on “tamo negdje” postigne uspjeh koji zadovoljava ukus ove stroge provincije. To se, naime, kod nas ne radi.

Zato je, nekako, nevjerovatno da je postojala Jadranka Stojaković. A kao da nije. Da smo neki, dali bismo da se nešto u ovom gradu zove po njoj. Ali, nismo. To se kod nas ne radi. Ili kako kaže pjesma: “Nikoga nema/u praznom gradu/ulice moje/korake kradu/i ja/kao sjena sad lutam.