Jadi samostalnog umjetnika

Zakotrlja se tako, obično s jeseni, kad svega fali, osim zrelog voća i idiota, neka priča po medijima kako ovi i ovi primaju toliko para od države, a na guzove: nit’ su šta zaslužili, nit’ šta radili u životu, ali vidiš, upala im sjekira u med, pa im država plaća socijalno I zdravstveno, žive s naših leđa, a među njima svakakvog ološa. I pjevača, i estrade, i glumaca, i pjesnika, i nekih za koje nikad nismo čuli, a troše li troše. Pa su tako portali – pa i ovaj koji čitate – uredno izvijestili o tome ko su ljudi na koje kanton godišnje troši 250.000 maraka. Doduše, ovi “moji” nisu bili najbrutalniji, ima i naslova koji govore o “državnim jaslama” i  “uzgoju živine” (šta ćeš, papci vazda govore u agrarnim metaforama?!), ali budući da čovjek najbolje govori, kad govori o sebi, onda mi se valjalo latiti pera, ne da bih se nešto opravdavao, jer mi zdravstveno i socijalno pripadaju po Zakonu, a dva Udruženja misle da ih tamo mogu reprezentirati, nego zbog istine. A ona je, kao i obično, neprijatna.

Odlazeći prošle godine na dva zdravstvena pregleda, i participirajući novčano u jednom od njih, izjavljujem da sam svoju zajednicu zdravstvene zaštite koštao – 0 maraka. Za to vrijeme sam učestvovao sam u stotinjak domaćih programa, pet međunarodnih sajmova i festivala, jednoj (opet međunarodnoj) književnoj koloniji. Pisao sam, i pišem tekstove za različite naručioce, prevodio, čitao, dakle sve unutar segmenta za koji sam i ostvario pravo na zaštitu. Moje knjige ne štampaju veliki koncerni u desetinama hiljada primjeraka, naše tržište ne može podnijeti sve ono što trune u magacinima i podrumima, a finansira se netransparentnim novcem stranih prijatelja, do 1. marta uredno prijavim porez, a na kraju svake kalendarske godine Ministarstvu uredno dostavim spisak rada i aktivnosti u protekloj godini. Sve troškove mog boravka izvan Kantona Sarajevo, postojanog kao klisurina, finansirali su oni koji su me zvali, a ostalo – sam, iz svog džepa. Živim (isključivo) od onoga što pišem i govorim, nemoguće je otvoriti televizijsku ili portalsku konzervu da iz nje ne iskočim ja, i gledam da u skladu s vlastitim svjetonazorom društveno djelujem u interesu boljeg života građana. Nikada nisam osuđivan, nemam saobraćajnih kazni – mada nekad neprimjereno svojim godinama pretrčim semafor na crveno – niti drugih prijestupa, osim što me komšiluk tu i tamo prijavi zbog puštanja glasne muzike iza 23 sata. Toliko o meni, umjesto izvještaja, koji ću, uredno, morati podnijeti i na kraju ove godine.      

Lajav, a umiljat

Što se, pak, “druge” strane, dakle Kantona Sarajevo, odnosno njegovog Ministarstva za kulturu tiče, mislim da ni oni nemaju prevelikih problema s mojom pozicijom. Mada im se nisam umiljavao, naprotiv. Jedino što sam lajav, i volim kritizirati, ali to se ne računa kao umjetničko djelovanje. To će, ako bog da pa ostane ovako da se mora prečesto doktoru, ostati tako, imao ja osiguranje ili nemao, i plaćali ga oni ili ne, jer je bilo tako i dok mi kantonalno nije “priznalo” da sam umjetnik. Karakter vam nema mnogo veze s nečijim znanjem ili talentom: na tom famoznom spisku kojim svako malo maše svjetina, negdje duboko svjesna da učestvuje u posvemašnjem licemjerju, ima različitih primjera(ka) i ja, doista, ne mogu govoriti u njihovo ime. Ima i nekih za koje sam ponosan što smo u istom društvu, a ima nekih za koje sam ravnodušan. Tako je to: moje duboko uvjerenje glasi da je broj pravih umjetnika na planeti manje-više uvijek isti, i da bilo kakve nagrade i priznanja ne mogu od mediokriteta napraviti majstora. Ili, pitu od go.ana,  kako narod kaže. A narod je, kako znamo, uvijek u pravu. Šatro.   

Dakle, narodu koji direktno bira svoje predstavnike, ta grupa individua koju su prozvali samostalnim umjetnicima svake godine potroši 250.000 maraka. Kakva sramota. Čak 0,098 posto ukupnog budžeta ide na tu samozvanu bagru, od kojih se jedan krevelji In the disco, drugi pjeva po velikim dvoranama i svira s Jelenom Tomašević i Ninom Badrić, a treća živi u Belgiji i, prema vlastitom priznanju, živi na maloj samoodrživoj farmi i uzgaja zečeve, koke, i cveklu. I ovaj četvrti, što nešto piše. Prvoj dvojici na čast, a trećoj kolegici, možda, pomalo i zavidim. Njoj kantonalno osiguranje i zvanje umjetnika u budućem, nadam se sretnom životu, neće trebati. Jer, ništa čaršiju ne čini toliko bijesnom, i ništa je toliko ne može razdražiti nego činjenica da je ne trebaš, i da ti ne može ništa. Onda kreće jal, sitna mržnja, ili neumjereno i besmisleno obožavanje. Poduzeo sam dosta da budem pošteđen tih dviju emocija, i sve se nadam da mi je donekle i uspjelo. Sve dok na red ne dođe famozna lista zdravstvenih osiguranika. Ukletih samostalnih umjetnika.

Dajte im sve!

Računamo li da je plaća kantonalnog zastupnika oko 2.800 KM, predlažem da se ono novaca što se daje za naše osiguranje, ravnomjerno rasporedi na njih. Ili još bolje, da nas iz Kantonalno ministarstva uredno pošutaju, a otvore još nekoliko administrativnih radnih mjesta. Ne bih žalio za sobom (ni za hodnikom kojim nosim izvještaj), jer ionako imam bol, koja se tiče statusa umjetnika: dao bih sve novce i sva osiguranja ovog svijeta, kad bih znao da su mi nebesa namignula, da imam onu vrstu umjetničkog talenta koja odvaja besmrtnike od sitne buranije, što ima osiguranje, ili što pljuje one koji imaju osiguranje. Jer, biti kantonalni umjetnik, bez obzira na to što to nekima tako smeta, ne znači ništa. To jesi ili nisi, i o tome ne odlučuju ni odresci od plaćenih računa, ni pečat iz zdravstvene knjižice, ni zloba koja te hoće potvoriti lopovom, u zemlji koju su pokrali njihovi izabranici.  Ali, i ovako me nije briga. Jer me je, najčešće, prvenstveno stid što dijelim zrak, vodu, prostor, s mnogo ljudi iz ovoga vremena, (i iz tih zanata) tako da stvar i ne bi mnogo promijenilo i kad bi mi oduzeli nešto što mi (zakonski i moralno, kažu) – pripada.

Mene, dakle, ne razočarava anonimna masa, nego ljudi koje srećem, poznajem, često se i zdravim se s njima, a uredno bi svima, osim sebi, uzeli bilo kakvu pomoć, jer ili su ubijeđeni da ona pripada samo njima, ali ih kao takve niko nije prepoznao. Ili bi da se oni pitaju oko toga. Kod nas najveći problem nije ni vlast, ni Kanton, ni samostalni umjetnici, samozvani, ili proglašeni, niti novci koji se na njih potroše.    

Naša je propala stvarnost, rezultat naše mentalne inercije. Zli mahalski glasovi s prozora pretvorenih u portale ili Facebook profile, s kojih se odvijaju rasprave koje bi trebale biti duhovite, a zapravo su – jalne i tupave - pravi odraz našeg mentalnog stanja. “Među umjetnicima”, a i šire. U Kantonu Sarajevo, s izuzetkom Sarajevskih dana poezije u mandatu prošlog vodstva, nije uspostavljena nijedna relevantna umjetnička nagrada, i već odavno nije proizvedeno ništa što bi bilo suštinski važno. Od “kulture” dobro žive samo oni koje podupire vlast, ili se ispod svake crte dostojanstva nakače na međunarodna sredstva, od kojih se većina besmisleno troši.  To smo vam mi, dame i gospodo.

Naime, malo nas je, al’ smo go.na. To je ono što sam htio reći.