Izum samoće

Postoji li u Međunarodnoj zajednici rang-lista na kojoj se boduje “izražavanje zabrinutosti”?

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Ovih dana, za digitalno sanduče zatakla su se dva pisma, s iste adrese, ali različitih tema: prvo govori o svijesti "ozbiljnih" zemalja, u ovom slučaju Njemačke, čiji je PEN centar, zajedno s engleskim i međunarodnim pozvao vlade evropskih zemalja, Evropski parlament i Evropsku komisiju da podrže njihove humanitarne akcije i obaveze prema izbjeglicama. "U trenutku dok kraje međunarodna kriza", vele mudre glave iz njemačkog PEN-a, "vjerujemo da je suštinski bitno da evropske vlade razmisle o svojoj politici prema izbjeglicama, i ukoliko je potrebno da je i promijene, i ponude osnovne uvjete humanog tretmana unutar zemalja EU". 

Moja borba sa "zvaničnim" jezikom traje otkad sam naučio čitati, jer mi nikad nisu bile jasne formulacije tipa "društveno sv(j)estan", "izražavamo zabrinutost", "podržavamo pozitivne pomake" ili "Dayton nema alternative". To se kod nas uvijek zvalo "šuplja", (šatrovački pljašu, ili pljaomšu, za velikane urbanog iskaza), pa mi tako baš i nije jasno šta znači "ponuditi osnovne uvjete humanog tretmana", ali ne sumnjam u dobre namjere evropskih pisaca: među piscima je, inače, jako mnogo nesoja, kako u Crnoj Gori zovu ljude koji nisu dobri, ali ako se oko nečega dogovore, to onda može rezultirati i nečim dobrim. 

Top-lista činovnika koji "izražavaju zabrinutost"

Apel će biti javno objavljen 22. januara, zajedno s imenima oni koji potpišu ovu inicijativu. Prema statistikama, broj izbjeglica u svijetu je 50 miliona, najviše u povijesti, pa nije ni čudo da Ujedinjene nacije, što bi se reklo, "izražavaju zabrinutost". Inače, izražavanje zabrinutosti je omiljena disciplina u međunarodnim institucijama, tako da čovjek pomisli da negdje u evropskim institucijama postoji top-lista činovnika koji "izražavaju zabrinutost". I top lista u kojoj recimo stoji Valentin Inzko izrazio zabrinutost 3609 puta, iza njega je Renzo Daviddi sa 2798 puta, dok Peter Sorensen drži stabilno treće mjesto s 2234 izražavanja zabrinutosti. 

Inače, izbjeglištvo zna biti zajebana stvar ukoliko ga se shvati kao nesreću: odnosno, preozbiljno shvati kao nesreću veću od onoga što objektivno jeste, jer ama baš niko na svijetu ne bježi odnekud odakle mu/joj je dobro. Jedan dio svog života proveo sam u izbjeglištvu i znam da su najgore strane tog stanja kovanje lažnih planova o povratku, i idealiziranje zemlje ili grada koje si ostavio. Ljudi koje srećem po svijetu – a ovaj tekst pišem u omiljenoj kafani iz svojih izbjegličkih dana znakovitog imena Reformator u Ljubljani, okružen dvojicom Jamajčana koji nešto motaju (a ne nude!?), djevojkama iz obližnjih butika od kojih je jedna našminkana kao Marylin Manson, dvjema stranim studenticama koje čavrljaju na engleskom, i lokalnom ekipom koja pije pivo i spominje Ivicu Šerfezija, marke malt whiskey i Miroslava Cerara. 

U napametnom, gorljivom patriotizmu ima nešto duboko poltronsko. 

Kad sam na putu, a život me naputio da dosta vremena provodim tako, trudim se da ne govorim o Bosni. Dok me se ne pita. Ne zbog nekakvih trauma ili što sam se "zastidio majke" nego zbog elementarne pristojnosti da ljude ne treba daviti svojom mukom: kad bih, recimo, nekome "normalnom" iz Trsta ili Beča pokušao objasniti ko je, recimo, Esed Radeljaš, preporučio bi mi psihološku pomoć, jer bi mislio da mi se prikazuju horor utvare izazvane ljutim drogama. S druge strane, o većini stvari ima smisla govoriti iznutra, što nikako ne znači oduzimanje prava na kritiku ljudima koji su svoju zemlju iz nekog razloga ostavili. Skoro da poznajem više "dobrih" Bosanaca i Bosanki po svijetu, nego u Sarajevu: danas je, naime, normalno da u Kuala Lumpuru ili Kigaliju nađete srodnu dušu istih korijena i u višesatnom razgovoru shvatite da se slažete u 90 posto stvari. 

S druge strane, nekako sam uvjeren sam da bi oni koji se najviše zaklinju u patriotizam, da su kojim slučajem u dijaspori, bili najservilniji prema zemlji u koju su uselili, ako i ne bi usput potkazivali svoje sunarodnjake i ostale imigrante. U napametnom, gorljivom patriotizmu ima nešto duboko poltronsko. 

Drugo pismo koje sam dobio tiče se Turske: tamo je, naime, na sceni val hapšenja novinara i pisaca pod optužbom da su udruženi u ilegalnu organizaciju. Kulminirale su tenzije između Erdoganovog AKP i pristalica Fethullaha Gulena, islamskog mislioca, konzervativca koji živi u dobrovoljnom izgnanstvu, i kojeg je Erdogan optužio za pokušaj državnog udara. 

Gulen je, inače, dugo vremena bio Erdoganov pristalica, ali su se posvađali tokom prošlogodišnjih protesta u istanbulskom parku Gezi. 

Sada između suprotstavljenih tabora vlada pravi rat. Erdogan optužuje Gülenov pokret za pokušaj podrivanja države, i hapsi novinare i pisce. Glavni urednik lista Zaman Ekrem Dumanli, zajedno s još trideset novinara optužen je za osnivanje oružane terorističke organizacije. Pošto je zakon o antiterorizmu u Turskoj rigorozan, a Erdogan svoje optužbe najčešće ne treba dokazivati, kolege čekaju duge zatvorske kazne.     

Vječiti izbjeglica. I "napolju" i kod "svojih".

Erdogan tako jednim udarcem, praktično, "ubija" dvije muhe. Autoritarizmom "čisti" društvo od svojih neprijatelja, a obračunom s onima koji imaju islamsko viđenje Turske kao da poručuje sekularistima da se ničemu nemaju nadati. Međunarodnom i turskom PEN-u (dok ga ne zabrane), pogađate nije ostalo previše mogućnosti. Oni su, pretpostavljate - izrazili zabrinutost. Posljednje optužbe provladine štampe na račun dvoje najznačajnijih autora u Turskoj - Orhana Pamuka i Elif Safak - da ih je odabrao međunarodni spisateljski lobby da govore i rade protiv svoje zemlje, a tako je, vele Erdoganovci, sa svakom državom jer ta tajna organizacija iz svake zemlje vrbuje nekoliko autora - dio su paranoičnog scenarija koji ima samo jedan cilj. 

Da što više ljudi povjeruje da kritička misao nije prirodna, organska tvorevina svojstvena svakom živom biću, nego odnekle "izvana" nametnuta, tajnim organizacijama i kanalima progurana u biće našeg naroda. 

Druga stvar koja se tu hoće programirati jeste da pisci imaju ogromnu moć u društvu: većina pisaca na svijetu su samotnjaci, često na ivici egzistencije, mentalne ili fizičke izbjeglice, dakle ranjeni ljudi koji, uglavnom, i ako su pravi ne žude za moći, nego za milošću uobličenja, zrncem magije koja odvaja uzvišeno od profanog. 

Tako barem mislim ja. Vječiti izbjeglica. I "napolju" i kod "svojih". I ako je nekome lakše – nisam bitan, pa valjda zato nisam izlobiran. To što prezirem primitivizam naroda moja je privatna stvar. I moj osobni izum. Izum samoće, rekao bi Paul Auster.